Antonin Pierozzi rođen je u Firenci 1389. godine. U Red ga je primio bi. Ivan Dominici, koji je tada, po naredbi bl. Rajmunda iz Capue, radio na reformi samostana; primljen je 1405. za “budući samostan u Fiesolu”. U Cortoni je završio novicijat, a u Fiesolu, gdje je upravo bilo središte reforme (1406.), nastavio je sa svojom formacijom . Postavši svećenik (1413.) i ističući se strogošću života, razboritošću i znanjem, bio je 1418. godine izabran za priora. Otada je neprestano vršio tu službu u Cortoni, Fiesolu, Napulju i Rimu, vodeći braću k punini redovničkog života. U Rimu je, kao priznati učitelj crkvenog prava, postao auditor Rimske rote.

Pošto je 1435. godine o trošku Cosima Medicija sagrađen slavni samostan sv. Marka u Firenci, izabran je za njegovog priora (1436.-1444.) dok je Beato Angelico tu slikao božanske stvari. U tom je samostanu cvao humanizam, te je u njemu osnovana prva knjižnica u Europi pristupačna svim korisnicima. Eugen IV. imenovao gaje firentinskim nadbiskupom jer je upoznao njegovu razboritost, zbog koje su ga općenito zvali “Antoninom savjeta”.

Obdaren karizmom dobrog pastira, bio je vrlo dobar nadbiskup: budno je bdio nad stadom, brinuo se za siromahe, posebno one skrovite, za koje je osnovao udrugu “Dobrih ljudi sv. Martina”. Tako je postao preteča današnje socijalne skrbi. Sam se lišavao svega da drugima pomogne. Bio je strog, ali i umjeren; reformator klera, pastir, vjeroučitelj, a posebno propovjednik. Napisao je mnogo knjiga punih pouke i ljubavi. Glavno mu je djelo Summa moralis, koja svjedoči da je na području moralne teologije bio izvrstan učitelj. Preminuo je 2. svibnja 1459. Hadrijan VI. gaje proglasio svetim 31. svibnja 1523. Njegovi zemni ostaci časte se u crkvi sv. Marka u Firenci.

Iz Propovijedi svetog Antonina, biskupa firentinskog

Ivan kaže u Otkrivenju: I pokaza mi s obje strane rijeke stablo života koje rodi. Stablo života jest raspeti Krist, o kojemu se veli daje s obje strane rijeke, jer je on spasio oce Staroga i Novoga zavjeta. Sam Bog na križu donosi sveopće plodove za ozdravljenje ljudskoga roda, plodove koje je proizvelo stablo križa, kako je to slikovito rečeno. Uzet ćemo u razmatranje četiri.

Prvi je plod naše otkupljenje. Kaže, naime, Ambrozije: toliki je bio naš grijeh da nismo mogli biti otkupljeni na drugi način nego da Jedinorođeni Sin Božji umre za nas dužnike. A razlog tome jest ovaj: krivnja je ljudskog roda bila beskonačna s gledišta onoga koga je uvrijedio, i s gledišta onoga dobra kojega se lišio, i s gledišta naravi koju je zarazio. Stoga je bilo nužno da (ljudski rod) bude očišćen po Gospodnjoj muci. Eto zašto kaže Petar: “Od svoga ispraznog načina života niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca.”

Drugi je plod povlastica Božje ljubavi. Naime, darovi obično potiču ljubav, veći dar veću ljubav, prema onoj: “Komu se više oprašta, više ljubi.” No, veći je onaj dar koji se više voli. A između svih vrijednosti – izuzev Prvo Dobro – najveća je vrijednost život. Dakle, tko svoj život položi za prijatelja, daje najveći dar, prema Bemardovoj misli: Više me od svega, dobri Isuse, potiče na ljubav prema tebi kalež koji si pio, djelo našega otkupljenja.

Treći je plod štit za našu obranu. Prije Kristove muke mnogi su upadali u idolopoklonstvo i nisu se mogli oduprijeti đavlu. No, nakon Kristove muke neprijatelj je oslabio, tako da nitko ne mora biti pobijeđen ili podleći ako neće, kako veli Grgur: Slab je neprijatelj koji pobjeđuje samo onoga koji hoće biti pobijeđen. A to smo postigli po njegovoj smrti, te se zbog toga kaže: “Oni ga pobijedile krvlju Jaganjčevom.” Doduše, ta krv mora po vjeri lebdjeti pred očima vjernika da bi bili ohrabreni za borbu, prema onomu što je napisano: “Pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe – premoreni – ne klonete duhom.”

Četvrti je plod naše uzdignuće. Na najveći bi ponos bilo nekom gradu ako bi iz njega bio izabran car koji bi vladao cijelim svijetom, ili prvosvećenik (papa) koji bi bio na čelu cijele Crkve. S toga gledišta veliko je dostojanstvo ljudske naravi, jer je Krist zbog svoje smrti, koju je podnio u ljudskoj naravi, primio ime koje je nad svakim imenom, kao što je pisano: Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom. Također u toj naravi u kojoj je trpio sudit će cijeli stvoreni svijet, kako je pisano: “Ovo je onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih. Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po Imenu njegovu prim a oproštenje grijeha.”

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.