Autor: fr. Domagoj Polanščak OP
Aristotel naučava da je obitelj temeljna društvena jedinica iz koje nastaje prvo selo, a zatim grad–država. Riječ je o prirodnoj zajednici muškarca i žene koja je stvorena radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, proizvodnje ključnih dobara i rađanja potomstva. Obitelj je također škola kreposti u kojoj se razvijaju vrline nužne za ostvarenje osobnoga i zajedničkoga blagostanja. Odnos roditelja i djece Aristotel shvaća kao poseban oblik vlasti – roditelji uče vladati djecom, a djeca uče slušati roditelje – koji pojedinca priprema za sudjelovanje u životu grada–države. Obitelj je, dakle, »rasadnik« kreposti koje čovjeka oblikuju u ćudorednu osobu i savjesnog građanina.
U Zapadnome svijetu koji je izrastao na temeljima grčko–rimske kulture i kršćanstva događa se sustavna razgradnja klasične obitelji i braka. Oslabljivanjem obitelji urušavaju se tradicionalne i povijesno propulzivne etičke, društvene, političke i religijske vrijednosti. Neke države koje nisu baštinice kršćanskoga svjetonazora i demokratskoga političkoga uređenja razvijaju obiteljsku politiku s dugoročnim ciljem jačanja vlastite ekonomske, političke i kulturne moći. Danas više nego ikada valja govoriti o doslovno presudnoj važnosti obitelji, jer bez dobro uređene obitelji nema ni dobro uređenoga društva ni »dobro uređenoga« pojedinca.
Istaknutu ulogu u promicanju obitelji mogu imati umjetnici koji svojim djelima osvješćuju ključne izazove »duha vremena«. Jedno od takvih ostvarenja igrani je film »Stablo za klompe« (»L’albero degli zoccoli«) (1978.), talijanskoga redatelja Ermanna Olmija. Riječ je o povijesnoj drami koja prikazuje život četiriju seoskih obitelji u Lombardiji krajem XIX. stoljeća. Redatelj je film posvetio svojim precima i njihovu priprostom, pobožnom i tegobnom životu, stvorivši svojevrsnu apologiju kršćanske obitelji. Više o filmu možete pročitati u novom broju magazina »Prilika«, katoličkog tjednika »Glas Koncila«.
