Sveta Katarina Sijenska bila je mističarka, teologinja i duhovna savjetnica. Poznato je da je pomogla uvjeriti papu Grgura XI. da se vrati u Rim (iz tzv. Avignonako uzništva u Francuskoj). Danas je poštovana kao naučiteljica Crkve i zaštitnica Europe, Rima i Italije. Njezin spomendan u crkvi slavi se 29. travnja.
No zašto je njena smrt napose značajna?
Njezin konačni oproštaj i molitva naglašavaju njezinu svijest o vlastitoj nedostatnosti, ali i duboku predanost Bogu, što je primjer poniznosti i vjerovanja. Smrt svete Katarine nije bila samo fizički događaj nego i duboka duhovna iskustva što je u katoličkoj duhovnoj tradiciji znak intenzivnog duhovnog boja za dušu.
Na kraju njezina najpoznatijeg djela Dijalog nalazi se pismo koje je napisao Barduccio di Piero Canigiani, u kojem opisuje svoje svjedočanstvo posljednjih trenutaka svete Katarine:
“Neposredno prije svog 33. rođendana, sveta Katarina se razboljela toliko da joj je postalo teško jesti i piti. Nakon nekoliko tjedana patnje, doživjela je toliko strašan moždani udar da su joj skrbnici mislili da je umrla. Međutim, dok su oplakivali njezinu navodnu smrt, ona se odjednom probudila, ustala i više nije izgledala isto.
Njezina tjelesna patnja se pojačavala, ali i njezina predanost molitvi. Molila bi sat do dva ujutro, hodala milju do bazilike svetog Petra (bila je u Rimu) i ostatak dana provodila u molitvi, „vraćajući se kući toliko iscrpljena da je izgledala poput mrtvaca.“ Na kraju joj je tijelo ponovno popustilo i bila je prikovana za krevet.
Patila je neizmjerne muke duše koje je crpila razmatrajući grijehe koje je vidjela kako se čine protiv Boga, i zbog sve većih opasnosti kojima je znala da je sveta Crkva izložena, zbog čega je bila duboko potresena i mučena i iznutra i izvana.
Te su patnje trajale sljedećih osam tjedana. No, kako bi novi val boli zapljusnuo njezino biće, radosno bi podizala oči i srce k Bogu i govorila: ‘Hvala Ti, o vječni Zaručniče, što mi svakog dana iznova daruješ takve milosti, meni, tvojoj jadnoj i nimalo vrijednoj službenici!’
Ta stalna patnja ostavila je i tjelesne tragove da je njezino tijelo bilo toliko izmučeno da je izgledalo poput mrtvaca na slici, ali ne i njezino lice, koje je ostalo uvijek anđeosko i zračilo je pobožnošću. Sve je to trajalo do nedjeljnog jutra, kada se činilo da je svjesna da joj se bliži kraj i zatražila je od svećenika oprost za svoje grijehe. Došao je svećenik i podijelio joj je i oprost i bolesničko pomazanje.
Nakon ovog pomazanja počela je potpuno mijenjati ponašanje i davati različite znakove glavom i rukama kao da želi pokazati da trpi teške napade demona, i ostala je u tom nesretnom stanju sat i pol, pola vremena u tišini, a zatim je počela govoriti: ‘Sagriješila sam! O Gospodine, smiluj mi se!’ I to je ponovila više od šezdeset puta, svaki put podižući desnu ruku, a zatim je spuštajući, udarala o krevet. Potom je mijenjajući riječi izgovarala jednako puta, ali bez pomicanja ruku, ‘Sveti Bože, smiluj mi se!’
Naposljetku je ostatak vremena ispunila mnogim drugim molitvenim formulama, poniznim i pobožnim, izražavajući razne kreposti, nakon čega joj se lice od tmurnog pretvorilo u anđeosko svjetlo, a njezine suzne i mutne oči postale su mirne i radosne.
Zatim je sveta Katarina Sijenska sjela, uprla pogled na raspelo u sobi i glasno molila: ‘Moja je krivnja, o vječna Trojice, što sam Te tako jadno uvrijedila svojom nemarnošću, neznanjem, nezahvalnošću i neposluhom, i mnogim drugim manama. Jadna ja! Jer nisam držala Tvoje zapovijedi, ni one opće za sve, ni one posebne koje si Ti, Dobrota moja stavila na mene! O bijedno li sam stvorenje!’
Govoreći to, udarila se u prsa, ponavljajući svoju ispovijed, i nastavila:
‘Nisam se držala Tvojih zapovijedi kojima si mi naredio da Te uvijek nastojim slaviti i da se trošim za bližnjega, dok sam se ja, naprotiv, klonila rada, osobito ondje gdje je bio nužan.
Zar mi nisi zapovjedio, o Bože moj, da napustim svaku brigu za sebe i da razmišljam samo o slavi i hvali Tvojega Imena u spasenju duša, i da se samo tim hranim? Ali ja sam tražila vlastitu utjehu. Uvijek si me pozivao da se vežem samo za Tebe, slatkim, ljubavnim i gorljivim željama, suzama i poniznim, neprekidnim molitvama za spasenje svijeta i obnovu svete Crkve, obećavajući da ćeš zbog njih imati milosrđa prema svijetu i dati nov izgled svojoj Zaručnici, ali ja, jadnica, nisam se odazvala tvojoj želji, nego sam ostala uspavana u krevetu nemara.
O, koliko sam nesretna! Povjerio si mi duše mnoge, tako drage, da ih trebam ljubiti s posebnom ljubavlju i voditi ih k Tebi putem života, a ja sam im bila samo ogledalo ljudske slabosti, nisam ih pomagala stalnom i poniznom molitvom pred Tobom, niti sam im davala primjer dobrog života niti sam ih upozoravala spasonosnom naukom.
O, bijedno li sam stvorenje! Kako malo poštovanja imam za Tvoje bezbrojne darove, milosti takvih slatkih muka i napora koje si želio gomilati na ovom krhkom tijelu, niti sam ih podnosila s onom gorljivom željom i žarkom ljubavlju kojom si mi ih slao.
Jadna ja! O, Ljubavi moja, od djetinjstva si me po svojoj velikoj dobroti izabrao za svoju zaručnicu, ali ja nisam bila dovoljno vjerna, zapravo, bila sam nevjerna, jer nisam držala svoj um vjernim samo Tebi i Tvojim najvećim dobročinstvima; niti sam ga usmjeravala samo na njih, kao ni volju da Te odmah volim svim silama.’
Zatim je sveta Katarina Sijenska od svećenika zatražila potpuni oprost, rekavši da joj ga je papa udijelio. Okrenula se prema prisutnima i, između ostalog, zamolila ih je da joj oproste što se nije dovoljno brinula za njihovo spasenje. Poticala ih je da ljube i slijede Isusa iznad svega.
Zatim se ponovno okrenula Bogu, i čineći znak križa, u trenutku smrti glasno molila: ‘Ti, o Gospodine, pozivaš me, i ja dolazim k Tebi, ne po svojim zaslugama, nego po Tvojoj milosti, koju te molim, po Snazi Tvoje Krvi!“ i mnogo puta je dozivala: „Krv, Krv!“ Na kraju, oponašajući Kristov primjer, rekla je: „Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj i dušu svoju.’
Barduccio di Piero Canigiani izvještava da je umrla „slatko, s licem blistavim i anđeoskim, spustila je glavu i izdahnula.“
Njezino je tijelo ostalo nepokopano dva dana, ostajući tako čisto, netaknuto i mirisno, da su joj ruke, vrat i noge ostali toliko savitljivi kao da je još živa.
