Dominik je želio biti pokopan u Bologni, u crkvi Sv. Nikole delle Vigne (de Vineis), “pod nogama braće”. Mnogi koji su bolovali od raznih bolesti tvrdili su da im se na njegovu grobu povratilo zdravlje. Braća su pak odbijala priznati čudesna ozdravljenja te su lomila zavjetne darove. Napokon je 24. svibnja 1233. Domini kovo tijelo preneseno u mramorni grob. To se dogodilo na zahtjev pape Grgura IX., a u nazočnosti ravenskog nadbiskupa i papina legata Teodorika, učitelja Reda bl. Jordana Saskog i mnoštva braće koja su upravo bila na općoj skupštini Reda u Bologni. To je bio početak crkvenopravnog postupka za Dominikovo proglašenje svetim. Papa Grgur IX. je 3. srpnja 1234. Dominika ubrojio među svece. Zatim j e Ivan iz Vercellija, šesti učitelj Reda, dao sagraditi dostojniji grob, u koji je 5. lipnja 1267. položeno tijelo svetoga Dominika. Mramorne reljefe na njegovu grobu isklesao je Nikola dell’Arco. 

Iz Pisama blaženoga Jordana Saskoga, prezbitera, drugog učitelja Reda

Božja dobrota u neistraživoj mudrosti neko dobro obično odgađa, ne da ga oduzme, nego da se, odgođeno, još obilnije pojavi u prikladno vrijeme. Prema tome, ili zato što je Bog htio svojoj Crkvi providjeti veće dobro, ili zato Sto su ljudi imali različita mišljenja, neki su – idući putem jednostavnosti, ali bez razbora – govorili kako je dovoljno da besmrtna uspomena sluge Svevišnjeg Gospodina, svetog Dominika, osnivača Reda propovjednika, bude poznata Bogu, a da nije važno je li poznata ljudima. Drugi su pak mislili drukčije, no u svojoj malodušnosti nisu se onima suprotstavili. Tako se dogodilo da je slava blaženog oca Dominika gotovo dvanaest godina ostala prigušena, jer mu se nije iskazivalo štovanje. Skriveno je blago ostalo neiskorišteno. Sila se Dominikova češće pokazivala, ali ju je gušio nemar sinova.

Dođe, dakle, slavni dan da se proslavi prijenos vrsnog učitelja. Prisutan je časni biskup Ravenne te mnoštvo biskupa i crkvenih dostojanstvenika; prisutan je bezbrojan pobožni narod iz raznih krajeva; tu su i oružane čete bolonjske zbog bojazni da im netko ne otme tijelo presveto tijelo. Tu braća u tjeskobi, u strahu i bojažljivoj molitvi, strahujući gdje i nije bilo razloga za strah. Naime, strepili su da ne bi tijelo sv. Dominika – pokopano u priprost grob i toliko vremena izloženo kišama i vrućini – bilo izjedeno od crva, kao što je slučaj i kod ostalih pokopanih, te neugodnim zadahom oneraspoložilo prisutne, čime bi potamnjela svetost tako velikog muža. Približuju se pobožni biskupi; tu su i radnici s alatom, koji ukloniše grobnu ploču, čvrstom žbukom priljubljenu uz grob. Unutra je bio drveni lijes zasut zemljom, kako je sveto tijelo bio pokopao časni papa Grgur, tada ostijski biskup. Na lijesu se vidjela mala rupa. 

Naime, kad je grobna ploča bila odstranjena, kroz taj se otvor počeo širiti neki divni miris, koji zanese prisutne. Najprije ostadoše zapanjeni, a onda u toj zapanjenosti padoše na koljena. Čuje se slatki plač prožet radošću, u duši se sukobljuje strah i nada, čudesna se borba odvija u onima koji osjećaju ugodnost divnog mirisa. Osjetili smo i mi slatkoću toga mirisa, a što vidjesmo i osjetismo, to i svjedočimo. Premda smo namjerno duže ostali kod Dominikova tijela, nismo se mogli nasititi tako velike slatkoće. Ako bi se toga svetog tijela dotakla ruka, pojas ili kakav drugi predmet, taj bi miris na njima ostao duže vrijeme.

Tijelo bi preneseno u mramorni grob da se tu pokopa, a nije bilo potrebno da se pomaže mirisnim pomastima, jer je ono odisalo vlastitim miomirisom. Naime, divan se miris dizao iz svetog tijela svima jasno pokazujući daje Dominik bio odista ugodan Kristov miomiris. Nadbiskup vodi misno slavlje, a jer je upravo treći dan Duhova, kor zapjeva ulaznu pjesmu: “Primite veselje slave svoje, zahvaljujući Bogu, koji vas je pozvao u nebesko kraljevstvo.” Braća u svojoj razdraganosti shvaćaju te riječi kao glas neba. Trublje odzvanjaju, narod pali bezbroj svijeća; također dolaze procesije. Svagdje odjekuje hvala Isusu Kristu.

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.