U utorak 25. ožujka 2025., na svetkovinu Navještenja Bl. Dj. Marije, zaštitnice Hrvatske dominikanske provincije, nakon svečanoga euharistijskoga slavlja koje je predslavio svećenik Vrhbosanske nadbiskupije don Ivica Mršo, u samostanskoj dvorani “Fr. Dominik Barač – dominikanac, mučenik” predstavljena je knjiga fr. Nikole Mioča Kao mutna rijeka. Kratki zapisi i sjećanja. Knjigu je objavila Dominikanska naklada Istina.

O knjizi su govorili recenzent Ante Šarac, don Mile Miljko, don Ivica Mršo i sam autor fr. Nikola Mioč. Ulomke iz knjige interpretirao je TV voditelj i novinar Tomislav Jelinčić, a u glazbenom predahu nastupio je sladatelj, glazbenik Slavko Nedić i grupa RiM. Predstavljanje je vodio ravnatelj Dominikanske naklade Istina fr. Anto Gavrić.

Prikazujući knjigu Ante Šarac je rekao: „Dobro je što je p. Nikola Mioč, inače moj kolega iz gimnazijskih klupa u Bolu, zavirio u vlastitu škrinju sjećanja, izvukao iz nje neke najvažnije događaje i stavio ih na papir. Doista, knjiga Kao mutna rijeka, kao i svaka memoarska knjiga, dovlači događaje iz prošlosti u sada i ovdje, u našu sobu, među druge knjige na polici i omogućuje nam da je opetovano čitamo i svaki put oživimo ono što smo davno proživjeli. Knjiga vuče i nuka na čitanje. Stoga je preporučujem i starijima i mlađima. Mladima i mlađima stoga da nauče ponešto iz iskustva starijeg od sebe. Starijima da na osnovi Miočevih prisjećanja događaja i doživljaja probude vlastita i iznova se suoče s njima. Ako su bila dobra i pozitivna, da se još malo nahrane njima. Ako su, pak, bila negativna da se suočenjem dodatno očiste i pročiste.“

Ivica Mršo je istaknuo da je knjiga sastavljena od različitih dijelova i cjelina, svojevrsni mozaik, skladno ispisana tako da se različite teme međusobno lijepo i skladno prepliću. Knjiga je satkana od ljudskih života i sudbina, a može se iščitavati poredak koji autor donosi: roditelji, obitelj, prijatelji, dom, zavičaj, domovina i ovaj svijet.

Tri su stupa – zavičaj, ljudi i molitva – na kojima počivaju ova sjećanja na protekli život u rodnom kraju (Bosanska Posavina) i izvan njega, rekao je don Ivica. Nikola je obilježen Derventom i Bosnom/Posavinom i ponosi se time.

Tako su za ovu prigodu dvoje mladih, Klara Maras na šargiji i Mariano Ćosić na violini, izveli dva kratka kola. Svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije i član svećeničkog bratstva sv. Dominika don Mile Miljko, kao dugogodišnji dušobrižnik za hrvatske katolike u Njemačkoj, govorio je o pastoralnom djelovanju Nikole Mioča u Hrvatskoj Katoličkoj misiji u Hannoveru.

“Odlučio sam napisati svoja životna sjećanja i opisati neke događaje kako sam ih čuo od svoje rodbine, poglavito od majke Ruže i djeda Marijana, a onda različitim tekstualnim prilozima i opisima raznih događaja iz naših života donekle popuniti i te naše životne priče povezati, kako su u stvarnosti i bile jako povezane dubokim rodbinskim vezama i posebnim prijateljstvom” (Nikola Mioč).

Dominikanac Nikola Mioč rođen je 1941. u Kulini kod Dervente. Nakon osmogodišnje škole pohađao je klasičnu dominikansku gimnaziju u Bolu na Braču. Po završetku novicijata u Dubrovniku, gdje je započeo i studij filozofije, odlazi na odsluženje vojnog roka u Štip (Makedonija). Zatim je studirao u Zagrebu i u Walberbergu (Njemačka). Pastoralno je djelovao u Zagrebu, Rijeci, Hannoveru, Dubrovniku, Bolu na Braču i Gružu. U samostanima u Zagrebu i Dubrovniku bio je i prior samostana. Sada živi i djeluje u samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (Peščenica). Pisao je pjesme, kulturološke eseje, kraće crtice u svezi s pastoralnom djelatnošću.

POGOVOR

Autor: Ante Šarac

Lete dani, godine lete. Lete, lete i prolete. Zauvijek! Pa ipak, čim otvorimo škrinju sjećanja, nahrupe neki dani i godine s događajima koji toliko ožive kanda više pripadaju sadašnjemu no prohujalome vremenu. Posebice oni, koje smo intenzivnije živjeli i doživjeli.

Na tom tragu, dobro je što je p. Nikola Mioč, inače moj kolega iz gimnazijskih klupa u Bolu, zavirio u vlastitu škrinju sjećanja, izvukao iz nje neke najvažnije događaje i stavio ih na papir. Jer, kako Ivo Andrić reče: – Zapiši pa će i Bog zapamtiti. Dakako, osobno nisam sklon ovu Andrićevu misao tumačiti doslovno. Ona je bliska onoj latinskoj:  “Verba volant, scripta manet” što u slobodnijem prijevodu znači: Riječi nestanu, zapisano ostaje. Doista, knjiga “Kao mutna rijeka”, kao i svaka memoarska knjiga, dovlači događaje iz prošlosti u sada i ovdje, u našu sobu, među druge knjige na polici i omogućuje nam da ju opetovano pročitamo i svaki put oživimo ono što smo davno proživjeli.

Događaje iz najranije dobi, naravno, p. Nikola je samo prepričao, dobivši izvorno priče od matere Ruže, svoga djeda Marijana i ujaka Stipe. A kako bi i mogao pamtiti, kad je imao samo 8 mjeseci kad su mu četnici mučili i brutalno ubili oca Miju, zajedno s ostalih 240 domobrana u Podnovlju, četništvu odanom mjestu. Pa dok se narod spremao da pobjegne prema Brodu/Hrvatskoj, majka Ruža držala je jednom rukom malu bebu, a drugom se pridržavala za ljestve, fijuknuo je metak tik uz glavicu maloga Nikole.

Ako je istina da na čovjeka presudno utječu prve godine, preciznije prvih 6 godina, onda one doista nisu, najblaže rečeno, štedjele maloga Nikolu. Premda on kaže istinu da ne pamti te jezive događaje, “pamte” ti događaji njega, ostavivši mu traume na duši, kao i svima nama koji smo imali slično ili gotovo istovjetno iskustvo, prije svega u vidu nesigurnosti i straha. Naime, ne treba posebno dokazivati da kad se majka uplaši, ona svoj strah prenese na dijete koje je u blizini. I sam će autor priznati da je kao sedmogodišnjak osjetio strah prilikom mljevenja žitarica u tzv. “Keljači” na rječici Veličanki podno mjesta Velike:

“Zamislite, kako sedmogodišnje dijete doživljava rad vodenice u šumarku u tamnoj dubokoj noći; kako cijelu Božju noć tajanstveno, u istom ritmu lupka turbina uz jako noćno šuštanje vode! Mlinski kamen nemilosrdno u tim dugim noćnim satima “tare”, melje zrnja kukuruza, pšenice…a svježe samljeveno brašno pada ti toplo na ruku (da provjeriš je li dovoljno sitno); s posebnim sipkim doticajem brašna osjećaš na ruci jednu posebnu životnu neopisivu blagost a u nosnicama nezaboravan miris za cijeli život! U jednoj takvoj noći “pročitaš” i (pro)živiš cijelu jednu biblioteku dječjih bajki, priča uz dizanje kose na glavi i trncima pod kožom! Ipak si siguran, jer je majka prisutna…(Ah, kad bi moj otac bio tu, ne bi me tako obuzimali trnci pod kožom niti dizala kosa na glavi, potajno sam uvijek osjećao tu potrebu za zaštitom).”

U ovom lirskom opisu provedene noći Nikola pomalo kontradiktorno priznaje da je ipak siguran uz majku, ali svejedno potajno osjeća strah jer mu se kosa diže na glavi i poželi “kad bi moj otac bio tu”, iz čega proizlazi druga stvar: i kad se majka ne boji, kao u ovom slučaju, dijete se boji jer mu nedostaje i drugi, a zapravo u gruboj stvarnosti prvi oslonac – otac.

U jednoj drugoj pričici o zločestom mačku “žući” koji je krao suho meso po selu, a prilikom gušenja zeca kojeg je uhvatio, dječja je družina, kako je autor posprdno zove “centralni komitet”, donijela presudu o likvidaciji mačka; do detalja razradila plan i na kraju presudu provela u djelo. Prirodno, Nikola obrazlaže likvidaciju liječenjem vlastitih trauma zadobivenih u ratu i poraću te se danas istinski kaje za taj čin nad “žućom”, što je razborit čin zrela čovjeka.

S rastom Nikole, rast će i njegova borbenost. Tako je jednom zbog izostanka iz škole zajedno s ujakom, trebao biti kažnjen s nekoliko udaraca metrom (zapravo “letvom”) po dlanovima i prstima. Kad je vidio masnice na ujakovim rukama, odbio je ispružiti ruke, zaprijetivši učitelju prosvjetnim inspektorom. Nikola je otišao sjesti, učitelj se zbunio, ali ipak dometnuo da mater sutra dođe u školu. Rezultat: šišanje neposlušnog Nikole na golo. Ma, pogledajte vi ovu dovitljivost sljedbenika tzv. pravednog poretka! Kad te ne uspiju fizički pretući, onda te psihički zlostavljaju. Ne zna se što je gore!

Tekstovi po knjizi su napreskok raspoređeni, čega je i autor svjestan, ali to nema utjecaja na njihovu zanimljivost, sadržaj i analitičnost.

Odlazak u Bol, Odsluženje vojnog roka u Štipu, Studij filozofije u Dubrovniku, teologije u Zagrebu, studij u Walberbergu (Njemačka), Proslava Mlade mise u V. Bukovici, Rad u Dubrovniku, Zagrebu i Hannoveru zanimljivi su tekstovi, bilo da je riječ o ugodnim ili teškim trenutcima; i živopisno pisani.

Ističem jedan kraći isječak o Zagrebu: – Kao mladi samodopadni kicoš naslonio se na Medvednicu, Zagrebačku goru, visoku preko tisuću metara! A tako je relativno malo posjećujemo! Ipak, ona danomice raskošno blagoslivlja Zagreb čistim zrakom spuštajući ga duboko u grad poput plavičastih vrtloga sve do Britanskog trga…” Ove lijepe riječi može napisati samo čovjek koji voli glavni grad svih Hrvata!

Pisma koja je primao i slao p. Mioč odišu poštovanjem, prijateljstvom i toplinom, a propovijedi su sadržajne, poduprte citatima iz Biblije, izrijekama svetaca, filozofa. Osobito su dojmljivi kulturološki eseji, kao što su: “Maska naša karnevalska”, “Očiju mi, tako je”, te “Klaun – igrač bez uloge”, kao i tople crtice iz pastoralnog rada: “Kako je kapelan srušio crkvenu ogradu” i “Djeca – cvjetni aranžmani”. Kulturološki eseji po mom mišljenju spadaju u red boljih eseja, objavljenih u hrvatskim kulturnim revijama, naravno, govorim o onima koje sam pročitao.

Na kraju, što se pjesničkih pokušaja tiče, kako ih sam autor nazva, izdvajam pjesmu:

ŽEĐ U KIŠNOM SUTONU

Večeras kad zemlja miriše na svježe pomuzeno mlijeko / I kad bolesni suton iskašljava posljednje kapi dalekog neba / Htio bih krpom razuma obrisati stijenke i obruče svemira / I sastrugati tu crnu garež kao čađ na roditeljskoj petrolejci. / Večeras kad želja spoznanja kao hadski huk liže i podgrijeva / Tavanicu neba…/ Htio bih skupiti sve niti zagonetki i vezati ih u čvor spoznanja. / Večeras kad suzi nebo obučeno u mrki gunj / razdire me praiskonska čežnja: / Htio bih razotkriti svemirske zavjese / I napiti se Božanskog Srebra.

Prava je šteta što je Nikola ostao na tim pokušajima jer u ovoj pjesmi nije teško prepoznati literarnu vrijednost.

Zaključno: knjiga vuče i nuka na čitanje. Stoga je preporučujem i starijima i mlađima. Mladima ili mlađima stoga da nauče ponešto iz iskustva starijega od sebe. Starijima da na osnovi Miočevih prisjećanja događaja i doživljaja probude vlastita i iznova se suoče s njima. Ako su bila dobra i pozitivna da se još malo nahrane njima. Ako su, pak, bila negativna da se suočenjem dodatno očiste i pročiste…