Prava koja traže temelj: što nam danas govori Francisco de Vitoria
Podijelite:
Prava koja traže temelj: što nam danas govori Francisco de Vitoria
Prije pet stotina godina, 1526., dominikanac Francisco de Vitoria preuzeo je katedru teologije na Sveučilištu u Salamanci. Njegova su predavanja kasnije utjecala na razmišljanje o pravu, ratu, trgovini i odnosima među narodima. Zato je Sveučilište u Salamanci 5. lipnja 2026. Vitoriji dodijelilo posmrtni počasni doktorat. Tim povodom Učitelj Reda, fr. Gerard Francisco Timoner III, uputio je Redu pismo.
Svi govore o pravima, a ne slažu se zašto
Živimo u vremenu u kojem se neprestano govori o pravima: o slobodi, jednakosti, dostojanstvu, pravima migranata, djece, naroda. Rječnik je zajednički, ali sporovi se ne smiruju. Suprotstavljene strane pozivaju se na ista prava i istodobno jedna drugu optužuju da ih krši.
Francuski filozof Jacques Maritain komentirao je kako se jednom na sastanku UNESCO-a netko našalio: slažemo se oko prava, ali pod uvjetom da nas nitko ne pita zašto. Šala dobro pokazuje problem. Imenovati neko pravo nije isto što i obrazložiti ga. Kad ne znamo što je ljudska osoba, što je pravednost i što je opće dobro, prava postaju suprotstavljene težnje bez zajedničkog mjerila.
Učitelj Reda stoga zaključuje da kriza nije u tome što imamo previše prava, nego u tome što smo izgubili razumijevanje osobe koje prava čini razumljivima.
Što je “pravo” izvorno značilo
Za svetog Tomu Akvinskoga latinska riječ ius ponajprije je značila samu pravednu stvar, to jest ono što se drugome duguje. Pitanje je glasilo: što je pravedno dugovano drugome i zajednici u kojoj živimo?
Tijekom ranog novog vijeka naglasak se pomaknuo. Kod Huga Grotiusa pravo je sve više moć ili sposobnost koju osoba posjeduje, pa pitanje postaje: što ja imam pravo birati, tražiti, posjedovati? Pritom ne treba pretjerivati. Ni srednjovjekovni autori nisu poznavali samo objektivnu pravednost, niti su moderna prava bezvrijedna. Pravo ipak ne može samo sebe utemeljiti ni ograničiti. Treba mu temelj izvan sebe: istina o osobi, dužnosti prema drugima i opće dobro.
Od Montesinosa do Vitorije
Pitanje tih temelja snažno se postavilo pred Novim svijetom. Godine 1511. dominikanac Antonio de Montesinos propovijedao je o ljudskom dostojanstvu domorodačkog stanovništva južne Amerike i nije počeo parolom o ljudskim pravima. Pitao je: “Kojim pravom i kojom pravdom?”, “Nisu li to ljudska bića?”, “Niste li ih dužni ljubiti kao sami sebe?” Redoslijed je važan: najprije pravednost, zatim narav i dostojanstvo osobe, tek onda obveza.
Vitoria je tu intuiciju razradio sustavno. Pitao je jesu li starosjedioci Amerike bili pravi vlasnici svojih dobara i svoje vlasti prije dolaska Španjolaca. Odbacio je tvrdnje da ih nevjera, grijesi ili navodno slabo razumno držanje lišavaju vlasti. Njegov je zaključak bio nedvosmislen: bili su pravi vlasnici, i u javnom i u privatnom pravu. Razlog je u njihovoj naravi, a ne u tome što ih europski vladar priznaje: razumno i slobodno biće, stvoreno na sliku Božju, sposobno je upravljati vlastitim činima.
Cijeli svijet kao jedna zajednica
Kako se mogu vezati narodi koji ne dijele ni vjeru ni vladara? Vitoria odgovara pojmom ius gentium, prava naroda. Cijeli svijet, kaže, “na neki način” čini jednu zajednicu koja ima vlast donositi pravedne zakone obvezujuće za sve. Pritom ne postaje jedna svjetska vlada.
Ostaje neriješeno pitanje institucija: tko takvu zajednicu predstavlja i provodi njezine norme? Trajnost ratova i nepravdi pokazuje da same norme nisu dovoljne. Papa Lav XIV. podsjetio je u Madridu da je ta intuicija tomističke tradicije iz sveučilišta u Salamanci oblikovala svijest da vlast uvijek povlači odgovornost i da je svako ljudsko biće subjekt prava i dužnosti.
Prava, dužnosti i granice moći
Tomistički pristup vraća u razgovor o pravima jezik dužnosti. Učitelj Reda navodi dogođaj s kapitula Reda: kad je rečeno da svaki brat ima pravo na autentičnu dominikansku formaciju, jedan je kapitular odgovorio: “A dužnost da je u skladu s tim i živi!” Isto vrijedi i drugdje. Pravo privatnog vlasništva postoji, ali je usmjereno sveopćoj namjeni dobara, pa se u krajnjoj nuždi višak duguje siromasima. Pravo na tjelesnu autonomiju treba prosuđivati i pitanjem tko je još pogođen i duguje li mu se nešto.
Isti obrazac Vitoria primjenjuje na rat. Vladar ne smije ratovati samo zato što to može, niti zato što vjeruje da je u pravu. Mora pomno ispitati razloge, saslušati protivnike i savjetovati se s mudrima. Nevini se ne smiju namjerno ubijati. Nakon pobjede mora se ponašati kao sudac, a ne kao tužitelj. Čak i moćni ostaju podložni pravednosti.
Što bi nas Vitoria pitao danas
Učitelj Reda zamišlja da bi Vitoria u Salamanci 2026. započeo pitanjima: Što biva s pravima kad se odvoje od dužnosti, sa slobodom kad izgubi vezu s istinom? Što migracija traži od onih koji dolaze i od onih koji primaju? Koje granice moraju vrijediti u ratu? I pitanje koje njegovo doba nije poznavalo: mogu li sustavi umjetne inteligencije, koji odlučuju tko će biti zaposlen, zatvoren, liječen ili meta u ratu, djelovati izvan poretka pravednosti? Svaka moć koja dotiče osobe, pa i tehnološka, ostaje mu podložna.
Zašto su dominikanci u Ujedinjenim narodima
Braća se ponekad pitaju zašto je Red prisutan u ustanovi čija tumačenja ljudskih prava nisu uvijek u skladu s katoličkim naukom. Odgovor je da prisutnost ne znači odobravanje svega što se ondje usvaja. Ni Sveta Stolica, stalni promatrač pri UN-u, ne šuti kad ima rezerve. Red je ondje jer Crkva ima što ponuditi: istinu o osobi, pravednost i dostojanstvo, ondje gdje se o njima odlučuje.
Taj je poziv star koliko i sama tradicija. Montesinos je propovijedao gdje se činila nepravda, Las Casas je stvar iznio pred Krunu, a Vitoria ju je unio u sveučilišnu učionicu. Tako je i danas: biti prisutan tamo gdje se odlučuje o pravednosti i unijeti u to svjetlo vjere i razuma.
Ne socijalni rad, nego propovijedanje
Zagovaranje prava, briga o vodi i služenje siromasima nisu puki “socijalni rad”. Kršćanin ne služi samo zato što je usluga korisna, nego zato što je osoba kojoj služi slika Božja. Zato su veliki dominikanski sveci, poput Martina de Porresa, svoje milosrđe crpili iz molitve. To je srž dominikanskog contemplata aliis tradere: ono što je u kontemplaciji primljeno, predaje se drugima. Pamćenje Vitorije stoga nije samo sjećanje na prošlost. Pita nas što pravednost od nas traži danas.
Izvor: pismo magistra Reda fr. Gerarda Francisca Timonera III., OP, “Onkraj prava: Francisco de Vitoria i obnova pravednosti”, Rim, 1. listopada 2026.
Puni tekst pisma Učitelja Reda u PDF-u možete preuzeti ovdje: