Zašto si odlučio postati dominikanac?

Prvo sam mislio reći kako sam došao u samostan, to neke zanima. Ja sam došao u samostan, prvo, najviše radi roditelja; preko roditelja sam imao viđenje da bih mogao ići u samostan. Drugo viđenje je bilo kad bi moje sestre, časne sestre, dolazile na praznike. Ja bih ih ispitivao što rade u samostanu i s time sam se već malo zagrijao da bih išao, iza četiri razreda osnovne škole. Moj je otac htio da budem svećenik, a ja nisam na to nikako pristao. Treba studirati, a ja nisam imao živaca da bih sjedio i učio. Ja sam uživao kad bih radio. Sve poslove što je trebalo, to bih ja radio, od gušta. To su bili nebeska, anđeoska veselja kad sam došao u samostan.

Budući da je to htio moj otac, poslao me kod župnika da me malo poučava i on me potakao da idem za svećenika. Rekao sam mu da ja nemam zvanja za svećenika, a okvirno sam vidio što je taj poziv uključivao. Meni je sve u srcu bilo da neću biti svećenik, jer sam uživao kad bih s konjima išao orati. No, htio sam biti redovnik i župnik mi je predložio da budem brat pa me pitao u koji bi Red htio ići. „Slušajte, Vi ste pametniji od mene, što biste Vi rekli u koji bih ja Red mogao ići?“ On je rekao: „Znaš šta, u dominikance, u ove bijele.“ Ja sam mu dogovorio: „To sam i ja mislio!“ I tako sam preko njega došao u samostan. On je napisao pismo, a kapelan me je jedno popodne doveo u Zagreb u samostan.

U samostanu su bili pokojni p. [Aurelije] Stein i p. Drago [Kolimbatović]. Dominikanci su me primili kao kandidata. Kako sam ja bio sretan da ja neću trebati učiti! Jer, za posao sam koji god hoćeš! Ma nema posla kojeg ja ne bih prihvatio pa da ga ne bi radio, od zahoda pa do kancelarije! Ja sam uživao u poslu i to su oni vidjeli. Nakon pola godine došao je otac pitati fratre „Kako je moj sin?“ Interesirao se slušam li ja, a fratri su mu rekli: „Nema nikakve greške! Imaš li ti još nekoga?“ Otac je rekao da ima, ali je pitanje hoće li on pristati. Za dva dana poslali su me kući, da nađem još koje zvanje za dominikance. Obavijestio sam župnika u župi. Kada sam došao kući brat Gabrijel me pitao: „Slušaj, Rudek, kako je tebi u samostanu? Je li lijepo biti u samostanu?“ A ja njemu, čovječe Božji, sve što je najljepše: „Slušaj, jedeš, radiš… a prvo Boga moliš! Prvo Boga moliš, a drugo sve ide.“ I, kažem još: „Moraš slušati i raditi!“ To je njega zagrijalo, znaš kako! I tako je Gabrijel odlučio doći u samostan.

A, kad sam u novicijatu vidio fratre, kako su molili, kako su išli po misijama, kako su radili! I pravila! Ja sam se držao pravila, kad je trebalo moliti, molim, kad je trebalo raditi, radim. Drugi fratri su išli na intelektualni rad, ja na manualni rad. U Dubrovniku je bila škola, tu su bili profesori, mladi za svećenika! Kao da sam došao u nebo! Kako se pjevalo na latinskom! Oni glasovi, ono,… Mi nismo mogli s njima moliti jer nismo znali latinski, mi smo molili krunicu. Ja sam tamo imao zadatak brinuti za starije fratre.

Kakvo si poslanje vršio u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji?

Dvadeset šest godina sam bio u Splitu, u Dubrovniku sam bio tri puta, bio sam u Korčuli, u Zagrebu sam bio dva puta kao fratar. Što je trebalo raditi, ja sam radio. Najviše me radovalo što sam u Dubrovniku dovozio i odvozio hranu i što je trebalo za fratre. Uživao sam im dati, da budu zadovoljni. Isto tako kad sam bio u Splitu, tu sam pričešćivao, a znao sam u Crkvi i zapjevati! Kad ne bi bilo orguljaša, prije nego je p. Luka [Prcela] došao, ja bih zapjevao, narod je prihvatio. Primao sam i misne intencije u sakristiji, a od ostalih poslova, što je nadošlo.

Što ti se čini kao najveći izazov za život i poslanje, koji bi bili vjerni dominikanskoj karizmi propovijedanja?

Najvažnija su nam pravila: vjernost pravilima i svetom Dominiku kako je on radio i njegovom primjeru! Kad sam čitao o svetom Dominiku u Dominikanskom časoslovu, kako je ono lijepo sastavljeno! To je nevjerojatno! Pravila su ista, Boga se moli isto, obučeni smo isto… važno je imati volju! Ako netko voli biti dominikanac, lijepo je i da ostane!

Što bi rekao onome tko želi postati dominikanac?

Ovako, neka dođu i neka probaju. Da vide kako se živi i kako danas žive dominikanci. U ono doba se živjelo onako, a sada se živi ovako, a možda će se s vremenom još promijeniti to, ali pravila ostaju ista. I ja vjerujem da bi neki, kao što sam ja, vrlo lako zavoljeli dominikanski Red, kao što sam i ja zavolio. Neka probaju! Zato je najvažnija obitelj. Treba se puno moliti za obitelji! Od obitelji ide sve.