Što je pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’?

Davne 1631. godine, kad je kuga poharala Firencu, fr. Mihovil Bruni OP je potaknuo vjernike neka utorkom po Dominikovom zagovoru ištu Božje milosrđe uz pristupanje sakramentima Pomirenja i Sv. Pričesti. Kuga se nakon nekog vremena povukla, ali se pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ održala u Dominikanskog obitelji sve do danas.

Pozivamo sve članove Dominikanske obitelji i vjernike općenito neka u duhu dominikanske pobožnosti pripreme za slavlje blagdana sv. Dominika, koji se slavi 8. kolovoza. Ove godine pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ će tijekom devet uzastopnih utoraka (od 10. lipnja do 5. kolovoza) biti u znaku Devet načina moljenja sv. Dominika. Svakog utorka, ovdje na web-stranici Hrvatske dominikanske provincije, objavit će se kratak tekst o jednom od načina kako je molio utemeljitelj našeg Reda.

Pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ podrazumijeva sljedeće:

A) Izmoliti barem jedno otajstvo krunice

B) Pristupiti sakramentu Pomirenja nakon ispita savjesti

C) Sudjelovati na svetoj misi i primiti Svetu Pričest

Treći način moljenja: samokažnjavanje šibom ili lancem

„Zbog toga se, ustajući sa zemlje, trapio čeličnim lancem…“ sveti Dominik u molitvi i ustaje! Dok je prethodnim načinima moljenja prigibao tijelo, zatim i koljena, pa na koncu i prostro čitavo vlastito tijelo – time jasno priznavao svoju malenost i Božju veličajnost – sada on ustaje sa te samoga sebe dovodi u stegu, nanoseći si bol čeličnim lancem. No, kako shvatiti tu, na prvu sablažnjivu gestu, za koju bismo radije da je ostala u nekome mraku i zaboravu trinaestoga stoljeća? Dok nas ona sablažnjava, pisac ovoga teksta zaključuje braći dominikancima: „Stoga nitko ne smije izbjegavati taj sveti primjer, kolikogod bio nevin.“ Kakva je to stega, koja sv. Dominika popravlja do kraja?

Stega je to, koja ne otkriva psihičku nemoć pojedinca. Mnogi svjedoci govore o razboritosti, ali i radosti svetoga Dominika pa ne možemo lako izmaći tako što ga proglasimo depresivnim ili ludim. Stega je to, koja ne želi tek izvana nadvladati osjećaj vlastite krivnje. Stega je to, koja ne želi tek izvanjski podložiti „zlo“ tijelo izvanjski nametnutome zakonu. Sveti Dominik nije bio omiljen lik dualističkome krivovjerniku niti onome koji milost vidi tek kao neki izvanjski prekrivač. Prekrivač koji čovjekovu nutrinu nikako ne preobražava iznutra.

Međutim, to je također stega, koja je, kao što vidimo, uzročno povezana sa završetkom drugog načina molitve. Potičući mlađu braću na suze, pozivao ih je na pokajanje, skrušenost srca koju nalazimo kod onih koji, u susretu sa Svetim i Svemoćnim, prepoznaju vlastitu grešnost, pa i nakon oprosta grijeha primljenog u valjanoj ispovijedi. To je pokajanje, dakle, trajno; riječ je o nutarnjoj svijesti o supostojanju vlastitih zlih sklonosti uz milošću darovanu egzistenciju u Kristu, sklonosti koje vrebaju odvući čovjeka sa nastojanja ka konačnome, vrhunskome dobru, koje jedino može biti Bog. I takvo se pokajanje sasvim naravno očituje u tijelu, jer je čovjek po naravi tjelesno biće. Pa i valja zamijetiti ono što je ovdje posebice divno: da izvanjski nametnuta stega, koja očituje nutarnje pokajanje, nije tek puko sredstvo vlastite izgradnje i postizanja blagostanja. Stega postaje i molitva zagovora za bližnjega, u grijehu ogrezloga, ali ne posve zatvorena milosti. Stoga stega smjera iskorijeniti razne barijere milosti ne samo u vlastitome životu, nego i životu drugoga. Takva molitva pretendira biti uslišana, ona je djelotvorna jer se istinski nada djelotvornom uslišanju.

Dok nas na koncu ideja bičevanja, čak možda i ponekad s potpunim pravom, sablažnjava, svi čeznemo za nekakvom stegom u životu. Zašto ne bismo možda već danas na djelotvoran i tjelesan način rušili barijere, koje nas i nađe bližnje priječe da budemo kristoliki? Ne bilo kako, već potaknuti žaljenjem zbog grijeha o koje se stalno spotičemo, ali i u koje brojni drugi iznova padaju. Čuli smo, „nitko ne smije izbjegavati taj sveti primjer, kolikogod bio nevin.“ Plačem li ja zbog svoga bližnjega ili ga radije s lakoćom osuđujem? Plačem li zbog svoje ubogosti, ili se toliko brzo uzvisim pa padnem i prije, nego li sjećanje na netom primljeni, blagi lahor odrješenja prijeđe u bespuća zaborava?

Fr. Mislav Matijašić, OP

Iz izvornog zapisa ‘Devet načina moljenja sv. Dominika’ (1288)

„Zbog toga se, ustajući sa zemlje, trapio čeličnim lancem govoreći: „Tvoja me stega popravlja do kraja.“ (Ps 18 (17) 36) Zato je Red donio odluku da se sva braća, u spomen na primjer svetog Dominika, svakoga radnog dana nakon Povečerja, dok pobožno govore psalam „Smiluj mi se, Bože, itd.“ (Miserere) ili „Iz dubine“ (De profundis) trape drvenim šibama po golim leđima bilo za svoje grijehe bilo za grijehe onih od čije milostinje žive. Stoga nitko ne smije izbjegavati taj sveti primjer, kolikogod bio nevin.“

Prijevod s latinskog: fr. Anto Gavrić OP

Izvor: Sveti Dominik i Red propovjednika: Vjeronaučna olimpijada 2012/2013., Dom. naklada Istina, Zagreb, 2012., str. 115-126.

DISCLAIMER: Crkva nikada nije službeno promicala samokažnjavanje. Smisao te odavno napuštene vjerske prakse bio je suživjeti se s Kristovom patnjom na križu ne bi li tjelesna bol služila kao podsjetnik na cijenu grijeha, koja je uvijek ista: patnja bližnjih, u konačnici Kristovo trpljenje na križu. Ipak, time se ne potiče obraćenje. To može samo otkrivenje vlastite opakosti po savjesti i odbacivanje svega u sebi što nije Bogu milo, ali ne u strahu od kazne, već iz ljubavi prema Bogu. Zato ne spašava prijetnja Posljednjeg suda, već Kristovo milosrđe.