Što je pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’?

Davne 1631. godine, kad je kuga poharala Firencu, fr. Mihovil Bruni OP je potaknuo vjernike neka utorkom po Dominikovom zagovoru ištu Božje milosrđe uz pristupanje sakramentima Pomirenja i Sv. Pričesti. Kuga se nakon nekog vremena povukla, ali se pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ održala u Dominikanskog obitelji sve do danas.

Pozivamo sve članove Dominikanske obitelji i vjernike općenito neka u duhu dominikanske pobožnosti pripreme za slavlje blagdana sv. Dominika, koji se slavi 8. kolovoza. Ove godine pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ će tijekom devet uzastopnih utoraka (od 10. lipnja do 5. kolovoza) biti u znaku Devet načina moljenja sv. Dominika. Svakog utorka, ovdje na web-stranici Hrvatske dominikanske provincije, objavit će se kratak tekst o jednom od načina kako je molio utemeljitelj našeg Reda.

Pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ podrazumijeva sljedeće:

A) Izmoliti barem jedno otajstvo krunice

B) Pristupiti sakramentu Pomirenja nakon ispita savjesti

C) Sudjelovati na svetoj misi i primiti Svetu Pričest

Šesti način moljenja: vapijuća molitva širom raširenih ruku 

Psalam 88

Jahve, Bože moj, vapijem danju,
a noću naričem pred tobom.
Neka dopre do tebe molitva moja,
prigni uho k vapaju mome.

Jer mi je duša zasićena patnjama,
moj se život bliži podzemlju.
Broje me k onima što u grob silaze,
postadoh sličan nemoćniku.

Među mrtvima moj je ležaj,
poput ubijenih što leže u grobu
kojih se više ne spominješ,
od kojih si ustegao ruku.

Smjestio si me u jamu duboku,
u tmine, u bezdan.
Teško me pritišće ljutnja tvoja
i svim me valima svojim prekrivaš.

Udaljio si od mene znance moje,
ùčini da im gnusan budem:
zatvoren sam, ne mogu izaći.
Od nevolje oči mi gasnu:
vapijem tebi, Jahve, iz dana u dan,
za tobom ruke pružam.

Zar na mrtvima činiš čudesa?
Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?
Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti?
O vjernosti tvojoj u propasti?
Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja
i tvoja pravda u zaboravu?

Ipak ja vapijem tebi, Jahve,
prije jutra molitvom te pretječem.
Zašto, Jahve, odbacuješ dušu moju?
Zašto sakrivaš lice od mene?

Bijedan sam i umirem već od dječaštva,
klonuh noseći tvoje strahote.
Preko mene prijeđoše vihori tvojega gnjeva,
strahote me tvoje shrvaše,
okružuju me kao voda sveudilj,
optječu me svi zajedno.
Udaljio si od mene prijatelja i druga:
mrak mi je znanac jedini.

Iz izvornog zapisa ‘Devet načina moljenja sv. Dominika’ (1288)

Viđalo se ponekad kako naš sveti otac Dominik moli, kako sam čuo od svjedoka koji su to vidjeli, s raširenim rukama otvorenih dlanova, snažno ispruženim u obliku križa, stojeći uspravno koliko je više moguće. Na taj je način molio kada je Bog, na njegovu molbu, vratio život dječaku Napoleonu, u sakristiji svetog Siksta u Rimu, i kada je u crkvi za vrijeme slavljenja mise bio podignut sa zemlje, kao što nam je pripovjedila dobra i sveta sestra Cecilija, koja je bila nazočna i vidjela s mnoš tvom drugih ljudi. Tako je učinio Ilija, kada je oživio  udovičina sina, nakon što se pružio nad dječaka (1 Kr 17, 21). Slično je molio blizu Toulouse, kada je engleske hodočasnike spasio od opasnosti utapljanja u rijeci, kao što je drugdje zapisano. Naš je Gospodin tako molio viseći na križu, to jest raširenih ruku i dlanova „sa silnim vapajima i suzama bi uslišan zbog svoje predanosti“ (Heb 5, 7). Ni sveti Božji muž Dominik nije često običavao moliti na taj način, osim kad je, po Božjem nadahnuću, znao da će se nešto veliko i čudesno dogoditi snagom njegove molitve. A braći niti je branio moliti na taj način niti ih je poticao.

Ne znamo što je rekao kada je oživio onoga dječaka moleći naime i stojeći raširenih ruku i dlanova u obliku križa. Možda je izgovara one Ilijine riječi: „Gospodine, Bože moj, preklinjem te, učini da se duša ovog djeteta vrati u njegovo tijelo“ (1 Kr 17, 21), kao što se njegovim načinom služio i u moljenju. No, braća i sestre, gospoda kardinali i drugi, pozorni na njegov neobičan i čudesan način moljenja, nisu zapamtili riječi koje je izrekao niti su se kasnije usuđivali o tome pitati svetog i čudesnog Dominika, jer je u svima potaknuo veliki osjećaj straho poštovanja zbog učinjenog čuda. 

Riječi Psaltira koje spominju taj način molitve izgovarao je ozbiljno, polako, zrelo i pomno, tj. „Gospode, Bože moga spasenja, vapim danju i noću pred tobom“, sve do retka: „Svaki dan vapim k tebi, Gospode, k tebi pružam svoje ruke“ (Ps 88, 2-10), itd., sve do kraja. Isto tako: „Gospode, čuj moju molitvu, u vjernosti svojoj prikloni uho na molitvu moju, u pravednosti me svojoj usliši“, sve do retka: „Pružam k tebi ruke svoje. Duša moja kao suha zemlja žeđa za tobom. Gospode, usliši me brzo“ (Ps 143, 1-7). Po tome bi svaki pobožni govornik mogao shvatiti nauk ovog oca u moljenju na ovaj način kao da je htio  čudesno dirnuti Boga snagom svoje molitve ili radije da je po nutarnjem nadahnuću osjetio da ga Bog velikoduš no potiče da traži posebnu milost za sebe ili za bližnjega, potpomognut Davidovim naukom, Ilijinim značenjem, Kristovom ljubavlju, Dominikovom pobožnošću.

Prijevod s latinskog: fr. Anto Gavrić OP

Izvor: Sveti Dominik i Red propovjednika: Vjeronaučna olimpijada 2012/2013., Dom. naklada Istina, Zagreb, 2012., str. 115-126.