Što je pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’?

Davne 1631. godine, kad je kuga poharala Firencu, fr. Mihovil Bruni OP je potaknuo vjernike neka utorkom po Dominikovom zagovoru ištu Božje milosrđe uz pristupanje sakramentima Pomirenja i Sv. Pričesti. Kuga se nakon nekog vremena povukla, ali se pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ održala u Dominikanskog obitelji sve do danas.

Pozivamo sve članove Dominikanske obitelji i vjernike općenito neka u duhu dominikanske pobožnosti pripreme za slavlje blagdana sv. Dominika, koji se slavi 8. kolovoza. Ove godine pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ će tijekom devet uzastopnih utoraka (od 10. lipnja do 5. kolovoza) biti u znaku Devet načina moljenja sv. Dominika. Svakog utorka, ovdje na web-stranici Hrvatske dominikanske provincije, objavit će se kratak tekst o jednom od načina kako je molio utemeljitelj našeg Reda.

Pobožnost ‘Utorka sv. Dominika’ podrazumijeva sljedeće:

A) Izmoliti barem jedno otajstvo krunice

B) Pristupiti sakramentu Pomirenja nakon ispita savjesti

C) Sudjelovati na svetoj misi i primiti Svetu Pričest

Sedmi način moljenja: zagovorna molitva u zanosu ruku uzdginutih prema nebu

Prvi nagovor koji su Ivan Kasijan i njegov prijatelj i suputnik German primili u pustinji, ticala se cilja, odnosno svrhe. Iako vrlo često pomišljamo cilj i svrhu kao sinonime, abba Mojsije, njihov prvi sugovornik, znakovito ih je razlikovao, premda ih je držao povezanima. Konačna svrha jest kraljevstvo Božje, kaže abba. Međutim, ono, premda bilo u nama (usp. Lk 17, 21), čini nam se nekako vremenski i prostorno udaljenije, jer se čini kao ono-onkraj, čiji nam potpuni razvitak dolazi tek kao nešto konačno. Njemu se valja upraviti, ali kako? Koji je način ispravan? Upravo je zato praktičnije svoju pažnju usmjeriti na cilj, na čistoću srca – kako veli abba Mojsije – kao na sredstvo koje nas može ispravno usmjeriti prema postizanju svrhe. A daljnja rasprava otkriva da čistoća srca nije ništa drugo doli posvećenje o kojem govori sveti Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 6,22). Kako je to sredstvo poznavao sveti Pavao, kako su toga bili svjesni i sveti pustinjski oci, tako također nije promaklo ni svetome Dominiku. Kao što se ni meta ne postiže bez strijele ispaljene iz luka, tako je i sveti Dominik poput strijele upravio sebe u molitvi k svojoj svrsi – nebeskom kraljevstvu. Strijela, kada je iskusni streličar jednom dobro usmjeri i ispali, uspijeva pogoditi metu.

Vidimo i da se sveti Dominik upravo po ovakvoj molitvi – moleći uspravno i protegnut poput strijele, gledajući u nebo – napajao božanskom mudrošću kako bi mogao zajedno sa svojom braćom biti radosno gorljiv u životu i poslanju. Lagano otvorenih ruku primao je dar, rastao je u milosti. U milosti, u onome kraljevstvu Božjem koje već je u nama, kršćanima.

Važno je pored toga zamijetiti da su mu oči ostale usmjerene prema nebu. Nije primio dar pa spustio oči, da zastane zadivljeno promatrati primljeni dar. Dok je molio i primao dar, nije zaboravio motriti ono veće onkraj dara. Jer ono „već-da“ milosti žudeći iščekuje ispunjenje onoga „još-ne“, blažene nade, dolaska Gospodina našega u slavi.

Tako je sveti Dominik svakome vjerniku, osobito bratu dominikancu ostavio još jedan lijepi primjer. Sedmi način moljenja govori nam da nam je potreban molitveni stav žudnje za darom milosti, ali ne zbog samoga dara, nego zbog sigurnoga i pravo usmjerenoga nastavka puta ka kraljevstvu Božjem. Ne bi li ovako zamišljeno molitveno držanje trebalo prethoditi svakome istinskome razlučivanju, na koje nas danas Crkva nerijetko poziva? Molimo i mi, dakle, uspravni, poput strijele, lagano otvorenih ruku, očiju upravljenih u nebo!

Fr. Mislav Matijašić, OP

Iz izvornog zapisa ‘Devet načina moljenja sv. Dominika’ (1288)

Često su ga nalazili gdje moli potpuno uspravan i usmjeren prema nebu, poput strijele ispaljene iz napetog luka ravno prema nebesima, ruku uzdignutih povrh glave, širom ispruženih ili sklopljenih ili pak lagano otvorenih kao da će nešto primiti s neba. A vjeruje se da je tada u njemu rasla milost i bio je ponesen izvan sebe te je za Red što ga je osnovao primio od Boga darove Duha Svetoga: nutarnju radost što je njemu i braći daje život prema blaženstvima, da se u krajnjem siromaštvu, u gorkoj tuzi, u teškom progonu, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u neprestanom milosrđu svatko smatra sretnim i da u opsluživanju zapovijedi i savršenom nasljedovanju evanđeoskih savjeta bude radosno gorljiv. Činilo se tada da sveti otac ponesen uzlazi u Svetinju nad svetinjama i u treće nebo. Stoga se nakon te molitve ponašao proročki u ispravljanju, upravljanju ili propovijedanju, kako se spominje u čudesima.

No jedno treba ukratko spomenuti zbog pouke. Nakon te molitve tražio je sveti učitelj Dominik u Bologni, po svom običaju, savjet od starijih o nekim stvarima koje bi trebalo učiniti jer, govorio je, nekomu su dana neka dobra koja se ne daju drugima, što je već poznato u proroka. Tada je sakristan pozvao jednoga od sudionika toga vijeća da dođe u dio crkve rezerviran za žene zbog, kako mislim, ispovijedanja i nepromišljeno je dodao, ipak ne tako da bi pomislio kako će čuti sveti učitelj Dominik: „Jedna lijepa gospođa vas moli da dođete brzo.“ Shvativši u duhu Dominik se uznemiri u sebi i savjetnici ga promatrahu sa strahopoštovanjem. Tada naredi da dođe sakristan te mu reče: „Što si rekao?“ A on će: „Zamolio sam – reče – svećenika da dođe u crkvu.“ A otac Dominik reče: „Prekori se i ispovjedi grijeh koji poteče iz tvojih usta. Bog koji je sve stvorio, dao mi je proniknuti tvoje riječi koje si pokušao prekriti.“ I kazni ga ondje teškom i dugotrajnom kaznom tako da su sudionici bili dirnuti te suosjećali zbog patnji? I reče: „Idi, sine, naučio si između ostalog kako ispravno gledati na ženu, a ne suditi je po njezinu izgledu. Moli Gospodina da učini tvoj pogled čednim.“ Tako je razotkrio skriveno, ispravio bezumnika, poučio kažnjenoga, kao što je to u molitvi već unaprijed vidio. A braća su se divila, jer je rekao da tako treba činiti. I reče sveti učitelj: „Svaka je naša pravda u usporedbi s Božjom pravdom nečista.“

Naš sveti otac nije ostajao dugo u tom načinu moljenja, a dolazeći k sebi izgledao je kao da dolazi izdaleka poput hodočasnika svijetom, što se lako moglo primijetiti po njegovu izgledu i ponašanju. Braća bi ga ipak jasno čula da katkad u molitvi govori kao što je prorok govorio: „Čuj moje zazivanje dok tebi vapijem, dok ruke uzdižem svetomu hramu tvojem“ (Ps 28, 2). A riječju i primjerom sveti je učitelj poučavao braću da tako mole, izgovarajući riječi psalma: „Sad, blagoslivljajte Gospodina, sve sluge Gospodnje što stojite u Domu Jahvinu, u noćnim satima! Dižite svoje ruke prema Sve tištu i blagoslivljajte Gospodina!“ (Ps 133, 1-2), „Prizivljem te, Gospodine, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! Podizanje mojih ruku nek’ bude k’o prinos večernji!“ (Ps 140, 1-2).

Prijevod s latinskog: fr. Anto Gavrić OP

Izvor: Sveti Dominik i Red propovjednika: Vjeronaučna olimpijada 2012/2013., Dom. naklada Istina, Zagreb, 2012., str. 115-126.