Autor: prof. fr. Bruno Esposito OP

Prijevod: fr. Ivan Marija Tomić OP

Generaliziranje o načinu razmišljanja i djelovanja ljudi je iskušenje koje može rezultirati uistinu nepovratnim i neutemeljenim sudom. To vrijedi za sve vrste društava, ali smo to posebno vidjeli u ovim posljednjim danima prilikom izbora nasljednika apostola Petra. U tom smislu, mislim da je prikladno, za početak, predložiti neke tekstove koji mogu pomoći našem razmišljanju kako bismo zrelo, na racionalnoj i vjerskoj razini, odgovorili i reagirali na ovu opasnost.

Obraćajući se biskupu Timoteju, sveti Pavao ga opominje sljedećim riječima: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“ (2 Tim 4,1-5).

Nadalje, sljedeća razmatranja poznatog obraćenika čine mi se jednako zanimljivima, iako provokativnima: „… nijedan engleski školarac nikada nije naučen govoriti istinu, iz jednostavnog razloga što nikada nije naučen željeti istinu. Od početka ga se uči da bude potpuno neoprezan je li činjenica doista činjenica; uči ga se da samo mari je li činjenica na njegovoj ‘strani’ kada je zauzet ‘igranjem svoje igre’. […] Podržava liberale ili konzervativce na općim izborima baš kao što je podržao Oxford ili Cambridge na veslačkoj utrci“ (G. K. Chesterton, Što nije u redu sa svijetom).

„Zbog obraćenika, također se mora imati na umu da jedna glupa riječ izgovorena unutar Crkve čini više štete nego tisuću glupih riječi izgovorenih izvan nje“ (G. K. Chesterton, Katolička crkva. Gdje se susreću sve istine).

Uzimajući u obzir prethodne navode, ovdje se namjerno ograničavam na razmišljanje o crkvenom području i dopuštam si uvesti temu etiketa „konzervativan – progresivan“ uz jednu šaljivu, ali, iz iskustva, duboko istinitu opasku.

Jednom je jedan biskup upitao svoje svećenike: možete li mi reći po čemu se konzervativci razlikuju od progresivaca u Crkvi? Svećenici su odgovarali na različite načine, ali uglavnom uzimajući u obzir površne i nebitne aspekte, što ipak nije uvjerilo biskupa koji je na kraju dao svoj odgovor: „Razlika se na kraju – paradoksalno –  sastoji u tome što su konzervativci uvjereni da je posljednji pravi koncil bio onaj u Tridentu, dok progresivci tvrde da je to bio onaj u Jeruzalemu!“

Neovisno o duhovitoj opasci, jasno je da je uvijek pogrešno, a u svakom slučaju pojednostavljeno i reducirajuće, etiketirati ideje, a još više ljude, riskirajući, gotovo uvijek, zbunjujuće generaliziranje. Zapravo, na kraju površna podjela na konzervativce i progresivce očituje njihovu uzajamnu i unutarnju „neusklađenost“: i jedni i drugi polaze od statične i okamenjene vizije vjere i njezina prenošenja, kao i samog crkvenog života. Ne uzimaju u obzir da, iako su objava i nauk u sebi nepromjenjivi, njihovo poznavanje, a osobito njihovo prericanje od strane Crkve, podložni su razvoju, kako bi ih se učinilo razumljivima suvremenom čovjeku. Naravno,  uvijek u vjernosti pologu vjere, koji je blago za koje crkveno učiteljstvo samo brine, ali njime ne gospodari! Sveti Ivan XXIII. s pravom je podsjetio: „… ovaj sigurni i nepromjenjivi nauk, kojemu se mora dati vjerni pristanak, mora se produbiti i izložiti prema onome što zahtijeva naše vrijeme. Zapravo, polog vjere, to jest istine sadržane u našem časnom nauku, jedno je; način na koji se proglašavaju je drugo, ali uvijek u istom smislu i s istim značenjem. Toj metodi treba dati veliku važnost i, ako je potrebno, primjenjivati ​​je sa strpljenjem; to jest, treba usvojiti oblik izlaganja koji najbolje odgovara učiteljstvu, čija je priroda pretežno pastoralna. (Govor na otvaranju Drugog vatikanskog koncila, 11-X-1962) U svakom slučaju, ostaje čvrsto, uz svo dužno poštovanje prema svima, da „nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.“ (1 Kor 3,11).

Stoga budite oprezni kada tvrdite da smo pozvani prilagoditi Evanđelje našem vremenu, jer je to jednostavno protuevanđeoski, uostalom, u evanđelju stoji: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15), a  nije napisano da se moramo obratiti svijetu! Dok se ne dokaže suprotno, Objava i Tradicija su paradigmatske za vjeru, a ne kultura, moda, trenutni moral, opće mišljenje i konsenzus većine (usp. Lk 6,26).

Posljedično, čini mi se važnim razmisliti i o specifičnosti i raznolikosti između metode vlastite prirodoslovnim znanostima (eksperimentalna metoda: promatranje, hipoteza, provjera, zakon) i teološke metode. Općenito, prve napreduju zamjenom (na primjer: otkriće elektriciteta zamijenilo je prethodne izvore energije), dok teologija napreduje produbljivanjem u homogenom kontinuitetu (usp. sv. Vinko Lerinski): Sabor ne proturječi i ne može proturječiti prethodnima, budući da ne može biti promjena ili čak jednostavnih „pukotina ili prekida“ u pogledu pologa vjere (Objava i Tradicija, potonja potpuno različita od „prakse“ i od „odavno se tako radilo“) i njezinih primjena i posljedica u raznim područjima.

Stoga budimo vrlo, ali doista, vrlo oprezni s korištenjem stereotipnih etiketa i ne zaboravimo da prava razlika, cum fundamento in re (s uporištem u stvarnosti), nije u podjeli, duboko lažnoj i proizašloj iz ideologije, između konzervativaca i progresivaca, koja se često svodi na vanjske manifestacije, na način predstavljanja i na vanjski dojam, a nauštrb stvarne istine. Pogotovo u kontekstu liturgije gdje, po mom skromnom mišljenju, oni koji sebe smatraju konzervativcima ili progresivcima zaboravljaju što je Drugi vatikanski koncil izjavio: „Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlja Crkve koja je »Sakrament jedinstva«, to jest sveti puk okupljen i uređen pod biskupom.“ (Sacrosanctum Concilium, 26). Liturgija nije ‘kazalište’, ‘predstava’ gdje se ‘nameće’, ‘stvara’ ili ‘odabire’ prema osobnom ‘ukusu’ – da bi na kraju slavlja, osobe, bilo da su su slavile na latinskom uz tamjan, bilo na narodnom jeziku uz gitaru, postupale jednako i bez razlike – na protuevanđeoski i necrkveni način. Tako se zaboravlja velika istina koju nam je ostavio sveti Ivan Zlatousti: „Crkva nije kazalište, kamo dolazimo radi pukog užitka u slušanju“ (Homilia de Statuis ad Populum Antiochenum).

Dakle, kad se bolje pogleda, prava razlika u stvarnom svakodnevnom životu, bilo u političkim zajednicama, bilo u Crkvi, jest između ljudi: inteligentnih/sposobnih i manje inteligentnih i nesposobnih, poštenih i nepoštenih, hrabrih/dosljednih i licemjernih/oportunističkih, milosrdnih i sebičnih, koji mogu biti etiketirani ili se sami smatrati konzervativnima i progresivnima, no na kraju, to uopće nije prava bit.