Župljani župe bl. Augustina Kažotića sa zagrebačke Peščenice Zdravko Gavran i Vojmil Žic osvoiili su prvu nagradu na 17. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” održanom u subotu 6. prosinca 2025. u Križevcima u organizaciji Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”.

Zdravko Gavran je osvojio 1. nagradu u žanru eseja za književni rad “Nada – eshatološko sidro iza zastora”, a Žic prvu nagradu u žanru monodrame za književni rad “Drži me za ruku”. Novčane su im nagrade dodijelili Hrvatska karmelska provincija i Nacionalno svetište sv. Josipa iz Karlovca.

Posebnu je pozornost na “Književnom Kranjčiću”, jedinom nacionalnim natječaju za kršćansku knjiženost u kratkim književnim žanrovima, privukla kratka priča Vojmila Žica “Mlada misa staroga patra” u kojoj je autor posvetio svoju osobnu patnju vezanu uz gubitak unuka s osobom dominikanca fr. Ivice Tomljenovića (1932. – 2020.). Tu priču donosimo u cijelosti.

Objavljena je u književnom zborniku najuspjelijih književnih radova “U sjeni križa, u svjetlu nade” koji se može nabaviti kod nakladnika Glasa Koncila na Kaptolu 8 u Zagrebu. Zbornik se može preuzeti i na mrežnoj stranici www.kranjcic.hr.

***

Vojmil Žic, Mlada misa staroga patra

Bilo je to dvanaestoga kolovoza, ne znam točno koje godine. Svakako jedne od onih u kojima je moj unuk Roko teško bolovao i sveto umirao. Jedne od onih godina kada sam počeo svakodnevno ići na ranu jutarnju misu. Nije mi nedjelja bila dosta da grozničavo izmolim čudesno ozdravljenje, da se umirim, požalim ili tiho isplačem. Da naposljetku molim za sam dar Božje snage u podnošenju tolike obiteljske i osobne patnje…

Dolazio sam na tu jutarnju misu gorljivo i na krilima, ali potom, kako je vrijeme promicalo a bolest opstajala, i po čistoj inerciji, bez prave volje za molitvom i ičime. Sklapao sam ruke, klečao, ustajao i odgovarao na zazive, često odsutan duhom… Baš kao i vremešni pater Ivica, koji je već dulje svakoga jutra bio tek u pratnji subrata dominikanca koji bi predvodio euharistiju. Za Djedicu, kako su ga neki odmila zvali, oni grublji ili stvarnom životu bliži župljani znali su suho reći da je postao senilan ili čak da je otišao na kvasinu. Oni tankoćutniji govorili bi da je podjetinjio, a nama, neumornim romantičnim bjeguncima od preteške nam zbilje, fr. Ivica i takav je bio sasvim u redu, najbolji. Za mene bio je on otac Ivo, ne samo zato što nisam s njim imao osobni kontakt, nego zato što sam duboko poštovao njegove godine, pa mi se ime Ivica činilo nekako neozbiljno za nj, unatoč vedroj i mladenačkoj mu naravi i u starijoj dobi. Štoviše, s neobičnom, pomalo ljubomornom čežnjom znao sam ga gledati kad bi na terasi župne crkve, ne znajući ili ne hajući gleda li ga tko, razgovarao s nebom. Uzdizao bi ruku, jednu pa obje, kao da maše anđelima samo njemu vidljivima. Nešto bi govorio, pokazivao pa potom zaneseno gledao i gledao uvis, ne spuštajući pogleda ni u trenutcima kad bi napravio dva-tri sasvim sitna koraka, baš kao u onoj dječjoj igri s dva mravlja ili tri mišja koračića… Djelovao mi je mirno i uzvišeno, nimalo smiješno, zapravo sam se želio zamisliti na njegovu mjestu. Pa već sada biti bliži nebu.

Ušavši u crkvu toga jutra dvanaestoga kolovoza, zapazio sam da nije sve uobičajeno. Dvije revne čitačice užurbanije su se muvale oko ambona, a nakon što su upalile sve svijeće na oltaru, učestalo su odlazile do sakristije i vraćale se. Trudeći se da očuvaju pobožno držanje u svetom prostoru, širenjem dlanova i uzajamno hitro izmijenjenim pogledima ipak su odavale uznemirenost, nesigurnost u ono što bi trebale učiniti. Konačno, ni dvije minute do sedam gotovo da su dovukle do ambona našega dragoga o. Ivicu, okrećući mu listove i pokazujući prstom na mjesta u misnoj knjizi. On pak, gibak i okretan kakav je bio unatoč poodmaklim godinama, počeo je prstima sporo pa sve hitrije upirati o vlastita prsa, ne skrivajući izraz čuđenja na licu, potom i neke blage nervoze, prigušene zaplašenosti.

I iz udaljene zadnje klupe shvatio sam: danas nema drugoga misnika, ne će biti mise ako ju on ne odsluži. Nehotice, u trenu sam se sjetio da sam negdje čitao ili čuo kako je u njegovoj mladosti budućega redovnika po polaganju prvih zavjeta u redovničkoj sobi uz habit, krunicu i časoslov dočekivao još i bič… Nije li mu i ova neočekivana današnja misa na svoj način mlada, premda već podosta nakon odslužene zlatne, kao neko novo uzimanje biča u ruke? Zabrinutost je probijala kroz njegove poglede i pokrete dok su ga čitačice, naizgled opuštene i nasmiješene, tapšale po ramenu hrabreći vjerojatno više sebe nego njega. Pokušavao sam ući i u njihove glave pa sam tako i ja računao koje su to najveće zaprjeke koje slijede pateru Ivici; postoje li nesavladive prepone o koje će se saplesti u samostalnom služenju mise za nas tridesetak ranojutarnjih vjernika. Već sam ulazni pozdrav? Poziv na pokajnički čin? Ne će li nakon pročitana evanđelja započeti propovijed, koje uobičajeno radnim danom nema? Pretvorba i podizanje, dakako, bili su najosjetljiviji dio u mislima onih koji nisu bili sasvim sigurni može li pater Ivica još samostalno slaviti misu…

Kad je crkveno zvono odzvonilo sedam sati, bio sam napet kao da očekujem nastup cirkuskoga ekvilibrista koji će nad našim glavama hodati po tankom užetu ili makar onaj najuzbudljiviji trenutak filma u kojem se razotkrivaju sve tajne, krivci i pravednici. Netremice sam gledao u patra Ivu kako, natmurena čela i nekako ugaslih očiju, svejedno dječački pocupkuje prema oltaru. Između dvije stube učinilo mi se kako mu je negdje iz habita ili s misnice odlepršao leptirić, neki papirić nalik na tramvajske karte iz onih patrovih vremena dok su tramvajski kondukteri kartodrapci još svojim poštenim radom prehranjivali vlastite obitelji… Svi u crkvi kao da smo zaustavili dah u trenutku kad je misa započela, a pater Ivica prozborio „Gospodin s vama”. Naš „I s duhom tvojim” bio je toga dana nekako glasniji, čvršći, proživljeniji. Ili mi se to, od silna uzbuđenja i želje da sve protekne u redu, samo činilo.

Uz pokoju progutanu ili krivo izgovorenu i iznova pročitanu riječ s oltara, sve je teklo uobičajeno, dovoljno dobro i pobožno za snene jutarnje sudionike mise. A kad je došla s toliko strepnje iščekivana euharistijska molitva i kad je pater Ivica u ruke uzeo i podignuo hostiju, a potom i kalež, zacakljene oči ponovno su mu bile živahne, a lice mu je zablistalo baš kao u trenutcima kad bi na crkvenoj terasi razgovarao s nebom. Miran, uzvišen, obasjan i iznutra, i tračkom svjetlosti koji se probijao iz duboke visine crkvenoga tornja, djelovao je i zvučao kao istinski mladomisnik, sabran i sjedinjen s Bogom. Povezan s nama, svojim malim stadom, a istodobno sam pred Bogom i Bogom blagoslovljen i osvojen… Poput mene, sada već sasvim smirena, prepuštena uzvišenosti trenutka i nadi da će, kao onoga biblijskoga satnika koji je Gospodinu zavapio kako nije dostojan da On uniđe pod krov njegov, i mene Božja blizina svega obuzeti pa sa mnom nositi sve moje križeve i prebrisati sve moje već okorjele strepnje i strahove…

Dječak i starac, svećenik Ivica do kraja mise kao da je lebdio od zadobivene sigurnosti pa je u trenutku kad je trebao pročitati ime pokojnika za koga se misa slavi, ogledavši se načas posvud oko sebe, hrabro i smireno izgovorio riječi: „Spomeni se i sluge svoga… ako netko zna za koga je, neka kaže!” Znao sam i ja tada što mu je ispalo iz džepa dok je prilazio oltaru, no nisam ni pomislio dignuti se iz klupe pa mu dodavanjem papirića s poda pokvariti radost trenutka. Valjda je i to baš tako trebalo biti, da ta misa bude fra Ivičina koliko i pokojnikova, koliko i sviju nas. Kad je došao trenutak podjele svete pričesti, nestao je svaki strah i nelagoda i kod simpatično zabrinutih revnih čitačica, misnih poslužiteljica. Pater Ivica upravo veselo je poskočio pa krenuo s kaležom pred oltar, na sredinu crkve, sretan što će dijeliti Isusa, što je ionako obavljao svake nedjelje i u svoje umirovljeničke dane, poslušno i spremno prigrlivši svoju novu, naizgled sporednu ulogu.

Rijetko mi je kada hostija bila tako bliska, tako slatka kao toga dana. Primio sam ju baš kao nekadašnji mali prvopričesnik iz bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, i za sebe i za svojega unuka. Znao sam u tom trenutku da će sve biti dobro i onda kad, ljudskim očima gledano, ne bude sve dobro. Baš tako je i bilo kad su u prva dva mjeseca 2020. godine preminuli i 88-godišnji svećenik Ivica i 11-godišnji unuk mi Roko, dva Božja dječaka.

Tek tada doznao sam koliko je učen bio fr. Ivica i koje je sve mudre knjige i pisce prevodio u mlađim danima, služeći Bogu i svojemu dominikanskomu redu na raznim i važnim službama. Koliko god me se to dojmilo, nije moglo nadjačati i nadvisiti ono što sam doživio toga dvanaestoga kolovoza na drugoj mladoj misi staroga patra Ivice.

—-

Dominikanac fr. Ivica Tomljenović (1932. – 2020.), rodom iz Baških Oštarija u Lici, bio je član Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije, lektor teologije i prevoditelj, prvi prior Samostana bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici (2009.), duhovnik u Domu za starije i nemoćne osobe Peščenica. Preveo je knjigu Anselma Grüna „Srednja životna dob; traženje smisla”, sudjelovao u prijevodu „Velike povijesti Crkve”.