Pedesetnica označava početak propovijedanja apostola: kada je Duh Sveti sišao na njih, njihov kolebljivi strah pretvorio se u vjerom utvrđeno naviještanje, naviještajući Radosnu vijest na mnogim jezicima do nakraj zemlje. Kako to zorno opisuje Lav Veliki, „toga dana Pedesetnice odjeknula je trublja evanđeoskog propovijedanja.“[1] Ivan Zlatousti zahvaća tu istu preobrazbu na osobnoj razini: Petar koji je nekoć bio veoma uplašen da bi hrabro govorio čak i pred jednom sluškinjom (usp. Mt 26, 69 -70) sada je stajao pred cijelim neugodnim mnoštvom, hrabro i rječito naviještajući Uskrsnuće (usp. Dj 2).[2]

Sveti Dominik je Red shvaćao kao nastavak tog istog apostolskog života i poslanja. Značajno je da je prve Opće skupštine 1220. i 1221. sazvao i slavio na svetkovinu Pedesetnice.[3] Okupljajući se na ovu svetkovinu, braća su svoje vijećanje povjerila vodstvu Duha Svetoga, tražila zajedništvo u razlučivanju i potvrdila da je upravljanje u Redu duhovni čin, a ne tek administrativni. Dominikov izbor bio je namjeran: on je identitet Reda ukorijenio u apostolsku viziju okrenutu prema van i vođenu Duhom. U tom svjetlu, Opće skupštine nisu jednostavno zasjedanja, nego povlašteni trenuci zajedničkog razlučivanja, upravljanja i obnove; doista one su na svoj način „pedesetnice“[4] bez prekida obnavljane u životu Reda.

Moj će nasljednik imati povlasticu voditi Red kada će Crkva obilježavati veliki jubilej Otkupljenja i Pedesetnice 2033. Ipak, želim vas već sada pozvati da promišljate o tome kako se možemo pripremiti za taj dan te da razmotrite što smo pozvani ponuditi Crkvi dok zajedno putujemo prema tom značajnom događaju milosti.

Suradnici Istine (3 Iv 8)

Ovo promišljanje koje slijedi dajem cijeloj dominikanskoj obitelji: braći (klericima i suradnicima), monahinjama, apostolskim sestrama, članovima svečenićkih bratstava, svjetovnih instituta, dominikanskim laicima i dominikanskom pokretu mladih. Iako se pojedini oblici dominikanskog života razlikuju prema staležu svakog člana, ovo razmišljanje govori o onome što je zajedničko: o zajedničkom nasljeđu vizije svetog Dominika i o zajedničkom propositum Ordinis (usp. KKN 141).

Dublje gledano, svi mi „pritjelovljenjem Kristu po krštenju sudjelujemo u njegovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi.“[5] Nijedan član dominikanske obitelji ne stoji izvan tog dostojanstva i svatko na svoj vlastiti način sudjeluje u Kristovu poslanju donošenja istine, posvećenja i života svijetu. Upravo nas to zajedničko krsno dostojanstvo, prema riječima Treće Ivanove poslanice, čini „suradnicima istine“ (usp. 3 Iv 8), što je izraz koji obuhvaća dominikanski identitet u svim njegovim oblicima, budući da je traženje i naviještanje istine, Veritas, samo srce karizme Reda. Ujedinjeni tim zajedničkim pozivom, svaka grana obitelji služi poslanju Reda na svoj vlastiti način. (usp. KKN 141).

Sveci Reda pružaju najrječitije svjedočanstvo o mnogim oblicima koje dominikansko propovijedanje može poprimiti: Dominikovo putujuće naviještanje, učenje Tome Akvinskog i Alberta Velikog, spisi Katarine Sijenske, umjetnost fra Angelica, milosrđe Martina de Porresa i Ruže Limske, mladenačko svjedočanstvo Pier Giorgia Frassatija, krv mučenika. U pismu Praedicator Gratiae, papa Franjo spomenuo se upravo te apostolske raznolikosti kao dara koji Red nastavlja nuditi Crkvi.[6]

Četiri publike/Sugovornici našeg propovijedanja danas

Sjetit ćete se da sam vas u svom pismu od 24. svibnja 2025. pozvao da obnovite i posvetite posebnu pozornost onima kojima je naše propovijedanje upućeno, četirima publikama. Naša je iskrena nada da ove „publike“, odgovarajući na naviještenu Riječ, mogu postati stvarni „sugovornici“: naši suputnici u neprekidnom dijalogu s Bogom i o Bogu. U istom duhu, tražio sam Opću skupštinu (Krakov 2025.) da ispita i predloži konkretne načine na koje se propositum Ordinis može učinkovitije primijeniti u našem poslanju prema tim publikama.

Papa Lav XIV., u svom pismu braći skupštinarima, sve nas je ohrabrio: „Tema koju ste izabrali – predanije obraditi različite oblike propovijedanja „četirima publikama“: onima koji još nisu upoznali Krista, Kristovim vjernicima, onima koji su daleko od Crkve i mladima koji su u tim situacijama – osobito je pravovremena.“[7] 

Dok se pripremamo za Jubilej Otkupljenja i Pedesetnice 2033., obnavljam svoj poziv Redu da propositum Ordinis konkretno stavi u službu poslanja Crkve nove ili obnovljene, evangelizacije, usredotočujući se na sljedeća četiri poslanja:

Poslanje ad gentes: „poslanje“ onima koji još nisu upoznali Isusa.

„Pronađoh i žrtvenik s natpisom: ‘Nepoznatom Bogu.’ Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“ (Dj 17, 23).

Danas mjesto poslanja više nije samo negdje daleko od kuće, ono je i na samom našem pragu! Napuštajući naše samostane ili kuće, susrećemo nemali broj muškaraca, žena i djece koji još nisu upoznali radost prijateljstva s Isusom Kristom. Stoga, missio ad gentes nije ograničena na određene regije, već se proteže na sve kontekste u kojima Krist ostaje nepoznat. Zahvaljujemo našoj braći i sestrama koji rade na područjima gdje Crkva još uvijek pruža korijenje. Istovremeno, brojni članovi dominikanske obitelji već su angažirani u dopiranju do „tražitelja“, onih koji još nisu čuli ili povjerovali u Krista, kroz svoj rad na sveučilištima, takozvanom digitalnom kontinentu i drugim suvremenim areopazima propovijedanja.

Poslanje produbljivanja vjere vjernika: „poslanje Teofilu“

„Odlučih ja, pošto sam sve od početka pomno ispitao, po redu tebi napisati, vrli Teofile, da se osvjedočiš o pouzdanosti svega onoga u čemu si poučen“ (Lk 1, 1 – 4).

Luka je svoje evanđelje uputio Teofilu, „prijatelju Božjem“, koji stoji kao slika svakog vjernika koji želi dublje upoznati Boga. Briga za stabilnu zajednicu vjere, hod s njezinim članovima kroz njihovo putovanje života i vjere i sama je oblik putovanja. To je svakodnevni rad naše braće i sestara u župama, školama, sveučilištima, kapelanijama, ceentrima za duhovne vježbe i slično.

Ipak, ovo poslanje mora uvijek ostati bitno otvoreno za missio ad gentes: župe se trebaju proširiti prema onima koji nisu dio nje i prema tražiteljima; obrazovne ustanove trebaju ostati pažljive i gostoljubive prema onima koji još ne vjeruju. Produbljivanje vjere i njezina misijska dinamika ne smiju se razdvajati, jer su obje neodvojivi vidovi jednoga apostolskog naloga.

Poslanje onima koji se udaljuju od Crkve

To su učenici na putu u Emaus, koji se udaljuju od Jeruzalema, udaljuju se od zajednice vjere. Njihove su „oči bile spriječene prepoznati Isusa“, koji je hodao uz njih; ipak, kasnije su ga prepoznali u Pismima i u lomljenju kruha (Lk 24, 13 – 32).

Sekularizacija je odvela mnoge ljude da se postupno udalje od prakticiranja vjere. Izgubili su sposobnost prepoznavanja Isusa u Riječi i sakramentu. Kako ih uključiti i pozvati da ga ponovno vide? Postoje i oni koji su, nažalost, otišli jer su bili sablažnjeni, ranjeni seksualnim, duhovnim ili psihološkim zlostavljanjima koja su počinili članovi Crkve. Kako hodati s njima, razgovarati s njima i sjediti s njima za stolom, kao što je Dominik činio s „gostioničarem“ (cum hospite domus)? Što činimo kao Red kako bismo te ljude pozvali natrag u zajednicu vjere? Što još naše propovijedanje, verbis et exemplis, može učiniti kako bi im pomoglo prepoznati Isusa u njegovoj Riječi koja spašava i u Lomljenju Kruha? Kako bi rane po kojima je apostol Toma ispovjedio, „Gospodin moj i Bog moj“, mogle milošću postati izvor iscjeljenja za one koji trpe rane slomljenog povjerenja i napuknutih odnosa?

Posebno poslanje mladima

Mladi su prisutni u svakoj od gore opisanih vjerskih situacija. Mnogi, čak i u mjestima prožetim kršćanskom kulturom, ne napuštaju Crkvu – oni u nju nikada nisu ni ušli, jer su njihovi roditelji odlučili da ih ne odgajaju u vjeri.

„Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“ (Mt 19, 16). Mnogi mladi ljudi danas nose pitanje vrlo slično onome bogatog mladića. Moramo ih dočekati i uključiti u njihovo traženje onoga što je istinito i dobro. Naša braća i sestre koji rade u školama, sveučilištima, kapelanijama, župama i svetištima služe mladima i dijele poslanje slično onom apostola Andrije. Upravo je Andrija u priči o hranjenju mnoštva prepoznao da mladi dječak ima nešto za ponuditi (usp. Iv 6, 5 -15). Bez dječaka ne bi bilo čuda; bez Andrije dječakov prinos možda nikada ne bi stigao do Isusa. Danas trebamo Andrije, muškarce i žene koji mogu prepoznati i pratiti mlade ljude koji žele ponuditi svoje darove i talente Crkvi.

Obraćanje publikama: biblijske slike ribara i pastira

Novi zavjet daje dvije upečatljive slike za one kojima je povjereno poslanje evangelizacije: slike ribara i pastira. Na prvi pogled čini se da oni pripadaju različitim svjetovima: jedan promatra horizont Galilejskog mora, drugi prolazi poznatim terenima brda i pašnjaka. Ipak, čitani i razmatrani zajedno, oni otkrivaju puni luk apostolskog poslanja: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15).

Slika ribara govori o inicijativi i otvorenosti prema drugima. Kada Isus poziva Šimuna i Andriju riječima: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.“ (Mt 4, 19), on opisuje poslanje koje izlazi, koje široko baca mrežu, koje se upušta u duboke i nepoznate vode. Ribarenje je čin traženja. Ono zahtijeva strpljenje, hrabrost i volju za radom u dubokim vodama, često bez trenutnih rezultata. Za obnovljenu evangelizaciju, ova nas slika podsjeća da je prvi pokret uvijek prema van: prema onima koji još ne poznaju Krista, prema marginama, prema otvorenom moru sekulariziranog svijeta u potrazi za smislom.

Na ulov se mora paziti. Tu slika pastira postaje neizostavna. Kada Uskrsli Krist tri puta pita Petra: „Ljubiš li me?“ i tri puta mu zapovijeda: „Pasi, čuvaj ovce moje“ (usp. Iv 21, 15 -17), On mu ne povjerava samo naviještanje, nego i brigu, spori, strpljivi rad oblikovanja, pratnje i iscjeljenja. Pastir poznaje svoje stado poimenice. On ide za onom koja je izgubljena. On ne napušta ranjene.

Gledano zajedno, ove dvije slike ne opisuju odvojena poslanja, već dvije neodvojive dimenzije jednoga apostolskog poziva. Crkva je poslana i izlaziti i okupljati, i naviještati i brinuti se, i tražiti one koji su daleko i hraniti one koji su pronađeni. Ribar bez pastira riskira da donese ulov koji neće preživjeti; pastir bez ribara riskira čuvati stado koje više ne raste. U svojem jedinstvu, međutim, oni otkrivaju puninu evanđeoskog zadatka. Za nas, posebno kao propovjednike u duhu svetog Dominika, to znači da naše poslanje mora uvijek držati zajedno odvažnost naviještanja i vjernost pratnje: privlačiti ljude Kristu kroz Riječ i voditi ih, strpljivo i vjerno, prema zrelosti u Njemu.

„Ribari ljudi“ (ἁλιεῖς ἀνθρώπων) – Mk 1, 17; Mt 4, 19

Ribarenje je umjetnost strpljive, vješte i često nesigurne inicijative. Ribari ovise o poznavanju voda, o pravom trenutku, o suradnji vjetra i plime. Oni mogu dobro bacati mrežu i vratiti se praznih ruku, kao što su učenici otkrili nakon duge noći na Tiberijadskom moru (usp. Iv 21, 3).

Ipak, kada Krist kaže: „Učinit ću vas ribarima ljudi“, on govori kao onaj koji već poznaje svaku ribu u moru, onaj koji baca mrežu svoje Riječi preko svih naroda, vremena i mjesta. Kao ribari ljudi, mi učestvujemo, koliko god djelomično i nesavršeno, u božanskom djelovanju koje ne poznaje horizonte.

To ima duboke posljedice za naše razumijevanje prve i treće publike: onih koji još nisu čuli Evanđelje i onih koji se udaljuju od vjere. Propovjednici koji se otiskuju u nepoznate vode, koji bacaju mrežu tamo gdje se ništa ne miče, koji rade bez vidljivih rezultata, ne rade sami. Oni sudjeluju u neiscrpnoj, suverenoj inicijativi samoga Boga: „Evo, poslat ću mnogo ribara, riječ je Gospodnja, koji će ih uloviti“ (Jer 16, 16). Missio ad gentes i poslanje traženja onih koji se udaljuju dioništva su u božanskom poslanju koje se ne umara niti propada.[8]

„Kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe“ (Mt 13, 47). Otačka predaja čita ovu prispodobu s iznimnom jasnoćom. More označava sadašnje doba, a mreža povjerena ribarima izvlači sve ljude iz njegovih uzburkanih voda prema vječnom kraljevstvu. Na primjer, Augustin čita 153 ribe koje su izvukli Petar i njegovi drugovi kao simboličku cjelinu otkupljenih, puninu svih naroda sakupljenih u mrežu Evanđelja.[9] Nijedna stvorena mreža ne bi mogla izdržati takav ulov; samo mreža božanske Riječi, bačena preko cijele povijesti i svih naroda, može izdržati. Poziv ribara ljudi stoga je radikalno okrenut prema van i radikalno hitan: more je prostrano, mreža se mora baciti široko i nitko ne smije biti unaprijed isključen iz njezina dosega.

Pa ipak, stvarna i sve šira tromost pogađa dijelove Crkve danas. Kao što je jedan oštrouman promatrač primijetio, mnogi kršćani više nisu ribari ljudi, nego čuvari akvarija!

Evo, dakle, nekih stvari koje moramo ponovno naučiti, ili možda iznova čuti, o tome što uistinu znači biti poslan kao ribar ljudi:[10]

Ribari znaju kako surađivati

Ribari znaju kako surađivati. To nije samo praktično zapažanje; to je upisano u samu narav znata. Velike mreže zahtijevaju mnogo ruku. Čamac mora imati posadu. Ulov, kada dođe, mora se izvlačiti zajedno, inače je izgubljen. Od početka ribarenje je suradnički posao, kao što je i apostolsko poslanje koje je Krist na njemu izgradio.

Petar nije bio sam kada mu je Gospodin rekao: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ (Lk 5, 4-11) Zapovijed je bila upućena Petru i njegovim drugovima. Mreže su bile u množini. Bilo je mnogo ruku. A kada je došao ulov, tako golem da su se mreže počele raskidati, samo zato što su njegovi drugovi u drugoj lađi brzo pritekli u pomoć, sve je sigurno izvučeno na obalu. Bez te suradnje samo bi obilje bilo izgubljeno. Čudo nije uklonilo potrebu za drugima; ono ju je pojačalo. Milost ne čini zajednicu neobaveznom; naprotiv, čini je potrebnijom: što Bog velikodušnije daje, to manje jedan par ruku može sve obuhvatiti.

To je razlog zašto je apostolski život, kako ga je shvaćao sveti Dominik, po samoj svojoj naravi zajedničarski; ne kao ustupak ljudskoj slabosti, već kao učestvovanje u samom životu Presvetoga Trojstva, zajedništvu Osoba. Nismo poslani sami, poslani smo kao zajednica, škola propovjednika čiji je zajednički život sam po sebi dio propovijedanja – forma vitae iam est in actu praedicatio (AOS 1974, 253 II, 3). Svijet ne čuje samo ono što govorimo; on gleda kako živimo jedni s drugima. I kada vidi istinsku ljubav, istinsku solidarnost, istinsku međusobnu podršku u našem radu, on zahvaća djelić zajedništva za kojim čezne.

Mreže se u dubinu ne bacaju samostalno. Onaj tko to pokuša, neće dobro ribariti, niti će dugo ribariti. Izolacija se ponekad može činiti kao sloboda ili čak učinkovitost. Ali samotni apostol, odsječen od zajedničkog života, od zajedničke molitve, od bratske opomene i ohrabrenja, ribar je koji je odlutao daleko od lađe. A kada mreže postanu teške i noć duga, u drugoj lađi neće biti nikoga tko bi mu pritekao u pomoć. Zato ribari znaju da moraju surađivati.

Ribari idu u duboke vode za bolji ulov

Ribar koji ostaje u luci, koliko god ona bila mirna i uređena, ne ribari. On može raditi mnoge dobre i potrebne stvari: krpati mreže, brinuti se za alat, pomagati drugima, odmarati se. Sve to ima svoje mjesto. Ali riba nije u luci. I ako je riba negdje drugdje, onda on prije ili kasnije mora pronaći hrabrost da ponovno isplovi.

Tako je i s nama. Duboko smo zahvalni za mjesta koja podržavaju naš život i poziv. Naši samostani, naše župe, naša svetišta, naše učionice – to nisu prepreke poslanju; to su darovi. To su mjesta gdje se vjera hrani, gdje se istina predaje, gdje se oblikuje zajednica i gdje mi sami bivamo ojačani za rad na koji smo pozvani. Ali to nisu mjesta gdje se bacaju mreže. Poziv Evanđelja uvijek nas nosi dalje, izvan onoga što je poznato i sigurno. Gospodin nas poziv: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju.“ (Mk 16, 15)

Dio toga svijeta sada se otkriva u mjestima koja ne možemo vidjeti ili dotaknuti na uobičajen način. Digitalni prostori u kojima toliko ljudi živi, traži i govori postali su, sami po sebi, nova vrsta kontinenta, sa svojim krajolicima, svojim zajednicama i vlastitom glađu. I tamo ljudi postavljaju duboka pitanja, nose skrivene terete i traže povezanost koja nadilazi ono što površina tih prostora obično nudi. Ako smo u njima odsutni, mnogi će ostati bez pratnje, ne zato što nikome nije stalo, nego zato što nitko nije došao. Biti ondje prisutan ne zahtijeva od nas da postanemo nešto drugo nego što jesmo. To traži samo da unesemo isti duh koji smo oduvijek pozvani živjeti: volju za susretom s ljudima ondje gdje jesu, strpljivo slušanje, govorenje s jasnoćom i ljubaznošću te zadržavanje dovoljno dugo da bismo bili prepoznati.

Ispod svega toga leži nešto još dublje, nešto što dotiče sam ritam apostolskog života. Postoji tihi red u načinu na koji Gospodin oblikuje svoje učenike. Prije nego što je Šimun Petar zadužen da pase ovce moje (Iv 21, 17), on je najprije poslan bacati mrežu (Iv 21, 6). Izlazak prethodi preuzimanju brige. Okupljanje dolazi prije pastirskog služenja. To nije slučajno. Crkva uvijek drži ova dva pokreta zajedno: izlazak u potragu za onima koji još nisu okupljeni i brigu za one koji to već jesu. Oboje je bitno. Ali kada se prvo zanemari, drugo se počinje polako i tiho smanjivati. Stado, koliko god se s ljubavlju o njemu brinulo, ne može zauvijek ostati isto ako se u njega nikada ne prihvaća novi život. Poziv na izlazak nije dodatni teret, on je neodvojiv od našeg apostolskog života. To je vrijedilo za apostole. Vrijedilo je i za svetog Dominika, koji nije čekao da svijet pronađe put do njega, već mu je išao u susret ondje gdje se on nalazio – na cestama, u središtu pitanja svoga vremena. Poziv je da ponovno iskoračimo s povjerenjem i jednostavnošću, uvjereni da Gospodin koji nas poziva također ide pred nama, već prisutan u dubokim vodama u koje nas šalje.

Ribari znaju da ne smiju preplašiti ribu

Oni koji ribare s vremenom nauče da se do svake ribe ne dolazi na isti način. Mudri ribar ne oslanja se na jednu metodu za svaku vodu ili svako godišnje doba. On pazi. On uči. On se prilagođava, ne zato što mu nedostaje uvjerenja, nego zato što je ozbiljan u onome što traži. Tako je i u radu koji nam je povjeren. Neki bivaju privučeni polako, kroz strpljenje i tihu pratnju. Nekima je najprije potrebna dobrodošlica i hrana prije nego što budu spremni slijediti. Do drugih se pak dopire tek kada se mreža baci široko, obuhvaćajući ih i prije nego što uopće saznaju da ih se traži. Sama Radosna vijest ne mijenja se, ona ostaje uvijek ista, uvijek istinita, ali način na koji je nudimo, način na koji pristupamo drugima i pažnja kojom govorimo moraju biti oblikovani ljubavlju i pažljivošću.

To nas poziva, blago ali iskreno, da pogledamo sebe. Ne zbog oštrog samoprijekora, već zbog ponizne otvorenosti pred Bogom. Mogli bismo se jednostavno zapitati: pomažemo li drugima, načinom na koji živimo i govorimo, da se približe ili ponekad, i ne namjeravajući, taj korak činimo težim?

Znamo da neće svi prihvatiti Radosnu vijest. Kristova je riječ za neke uvijek bila kamen spoticanja, i nismo pozvani ublažavati njezinu istinu kako bismo je učinili prihvatljivijom. Ali i dalje se možemo zapitati odražava li naš način govora strpljenje i milosrđe Onoga koga naviještamo. Ne stvara razdaljinu uvijek poruka. Ponekad je to ton, onaj koji se doima više kao osuda nego kao poziv. Ponekad je to nedostatak vidljive radosti, ili jaz između onoga što propovijedamo i onoga kako živimo, koji svijet – što god izgubio na druge načine – i dalje ima dovoljno oštre oči da primijeti. A ponekad je na početku najviše potreban ne ispravak, već dobrodošlica; ne puna težina nauka, već jezik dovoljno jednostavan i topao za one koji još traže svoj put.

Mreža se mora baciti. Svijet je prostran i mnogi traže, možda više nego što slutimo, i to na mjestima na kojima se još nismo sjetili potražiti. Ali mreža se mora baciti s pažnjom: s pozornošću na trenutak, na osobu i na tihe poticaje milosti.

Grgur Veliki je to dobro znao. Svjestan propovjednikove potrebe da pročita svoje slušatelje, napisao je: „Jedan te isti poticaj ne odgovara svima, budući da nisu svi povezani sličnošću karaktera. Jer ono što nekima koristi, drugima često šteti; kao što su biljke koje hrane neke životinje za druge smrtonosne, a lijek koji suzbija jednu bolest pogoršava drugu. Govor učitelja stoga mora biti oblikovan prema kakvoći njihovih slušatelja, tako da odgovara svima i svakome prema njihovim različitim potrebama, a ipak nikada ne odstupa od umijeća zajedničke izgradnje.“[11]

Nakon svog uskrsnuća, Gospodin nije rekao svojim učenicima da više ribare. Pozvao ih je da mu vjeruju na drugačiji način, da bace mrežu na drugu stranu (usp. Iv 21, 6). Bila je to mala gesta, gotovo obična. Ali kada su poslušali, pronašli su ono što sav njihov prethodni napor nije uspio proizvesti. To je, možda, poziv upućen i nama. Ne da napustimo poslanje, nego da obnovimo svoje povjerenje u Onoga koji njime upravlja. Ne samo da činimo više, nego da slušamo dublje. Ne donosi uvijek veći napor u istom smjeru plod, već tiha poniznost da slijedimo kamo Gospodin vodi, čak i kada nas vodi da bacimo mrežu drugačije nego prije.

Ribari izvlače sve vrste, bez razlikovanja

Mreža kraljevstva sakuplja svaku vrstu. To je čin milosrđa, ne popustljivosti, već istinskog milosrđa: baciti mrežu čak i za grešnike, za one koji sumnjaju, za neprijateljski raspoložene, za one koji misle da su izvan dosega te ih privesti Kristu bez unaprijed stvorenog suda o tome što milost u njima još može učiniti. Mi nismo suci o tome koga se može uloviti. Razvrstavanje nije naša zadaća; ono pripada svršetku vremena (usp. Mt 13, 47 – 49). Naš je zadatak jednostavno baciti, i to baciti široko.

Sama širina mreže znak je božanske darežljivosti, jer „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4). Tako je i u propovijedanju: Riječ nudimo svima, ostavljajući odgovor milosti, a sud Bogu. Toma Akvinski nas podsjeća da „Bog želi da se svi ljudi spase svojom prethodnom voljom“[12], božanskom željom, prethodnom svim okolnostima, da svaka osoba sigurno stigne do obale. Razmišljajući o prispodobi o pšenici i kukolju, uvidom koji se jednako odnosi na prispodobu o mreži, Augustin piše: „Žeteoci će doći, ali žeteoci su anđeli, a ne ljudska bića; a ljudi koji se gnjeve na zle jednostavno dokazuju da su još uvijek ljudi, još uvijek podložni pogrešci, još uvijek skloni iščupati pšenicu misleći da čupaju kukolj.“[13] Žetva i razvrstavanje još nisu gotovi. To presudno znači da zli još nisu učvršćeni u svojoj zloći – „neka se zli promijene i neka nasljeduju dobre“ (mali mutentur, et imitentur bonos), nada je koju Augustin ne navodi kao pobožnu želju nego kao stvarnu mogućnost, otvorenu upravo onom odgodom koja nas možda frustrira. Ribari ljudi znaju drugačije: loše osobe mogu postati dobre. Progonitelj Savao postao je apostol Pavao, a ta preobrazba stoji kao dokaz da nitko nije izvan dosega milosti prije nego što dođe konačno razvrstavanje.

Ribari poznaju krepost strpljivosti

Ribar ne može prisiliti ribu da grize ili uđe u mrežu; ni mi možemo prisiliti milost u ljudsko srce. Petar, Ivan i njihovi drugovi cijelu noć nisu ulovili ništa. Ali kada su poslušali Isusov glas i postupili po njegovoj riječi, izvukli su ulov koji je nadilazio njihovu sposobnost da ga zadrže. Da bismo bili ribari ljudi, moramo biti ljudi duboke molitve i kontemplacije, pozorni na Isusov glas, spremni baciti mrežu na drugu stranu kada On to zapovijedi (usp. Lk 5, 4 – 11; Iv 21, 6), i dovoljno strpljivi da vjerujemo da Božja milost već djeluje na načine koje ne možemo ni vidjeti ni izmjeriti. Noć koja završava prividnim neuspjehom nije uzaludna u Božjim rukama; u njegovoj ljubavi punoj providnosti, čak i čekanje koje se čini praznim oblikuje nas za ono što tek dolazi.

Ribari krpaju svoje mreže

Ribari znaju da postoji vrijeme za bacanje mreže i vrijeme za njezino krpanje. Evanđelje nam kaže da su Jakov i Ivan krpali svoje mreže kada ih je Isus pozvao (usp. Mt 4, 21). Čak i u tom tihom, skrivenom radu, Gospodin ih je već privlačio u svoje poslanje. Tako je i s nama, Dominikovim sinovima i kćerima. Krpati naše mreže ne znači jednostavno popraviti ono što je poderano. To znači pozorno se, strpljivo i iskreno posvetiti svemu što se u nama istrošilo: ojačati ono što je oslabilo, spojiti ono što se odvojilo, obnoviti ono što se umorilo. Jer Gospodin nas ne šalje nepromišljeno. Kada nas poziva da ponovno bacimo u dubinu – duc in altum – On želi da mreže koje nosimo budu dostojne obilja Njegove milosti.

Ali more pred nama nije miran ribnjak. More ovoga doba je nemirno: sekularizirano, a ipak u potrazi, podijeljeno i ranjeno, a opet žedno sloge i zajedništva. To je duboka voda. Baciti naše mreže u nju zahtijeva više od obuke ili iskustva. Zahtijeva hrabrost. Hrabrost da se napusti sigurnost obale. Hrabrost da ispustimo ono što držimo u rukama. Hrabrost da vjerujemo da se riječ upućena Šimunu Petru još uvijek upućuje i nama: „Izvezi na pučinu“ (Lk 5, 4). Gospodinove riječi nisu samo sjećanje; one su poziv.

I zato se moramo zapitati, iskreno i bez izbjegavanja: gdje su naše mreže? Jesu li rastegnute nad vodama, ponuđene u povjerenju? Ili su još uvijek spremljene, pažljivo čuvane te leže na obali? I, ako ostaju na obali, što ih je zadržalo? Umor? Strah? Obeshrabrenje? Spor, tih gubitak nade?

Gospodin i dalje zove. Dubina i dalje čeka. A mreža se, koliko god bila istrošena, i dalje može pokrpati. Preostaje jednostavno ovo: da ustanemo, uzmemo je ponovno u ruke i vjerujemo Mu dovoljno da je ponovno bacimo.

Naš brat Toma Akvinski, oslanjajući se na Remigija iz Auxerrea, lijpo opisuje što znači biti ribar ljudi: „Mrežom svetog propovijedanja izvukli su ribe, to jest ljude, iz dubine mora, to jest nevjere, na svjetlo vjere. Doista je čudesno ovo ribarenje! Jer ribe, kada su ulovljene, ubrzo nakon toga umiru; ali kada su ljudi ulovljeni riječju propovijedanja, darovan im je novi život.“[14]

„Pastiri stada“ (ποιµαίνειν τὸ ποίµνιον) – Iv 21, 16-17 i 1 Pt 5, 2

Postoji nešto što je, nezamjetno, sjajno u nastavku koji nam daje Evanđelje po Ivanu. Istim je rukama, koje su netom bacili mrežu na Gospodinovu zapovijed, došavši na obalu, povjerna briga za njegove ovce (Iv 21). Isus ne razdvaja dvije slike, utkiva ih zajedno u jednog apostola[15], kao da poručuje da onaj koji izlazi u potrazi i onaj koji ostaje skrbiti su, na koncu, potaknuti istom ljubavlju. Ribar i pastir nisu dva zvanja, već jedno: jedno srce, posve okrenuto prema izgubljenima i nađenima, dalekima i bliskima, pučinama i mirnim pašnjacima. To je obzor pred nama kojem se okrećemo kako bismo motrili drugu od naše dvije slike, pastira, i što ona zahtijeva od nas u našem poslanju onima već okupljenima, već pronađenima, već zamilovanima.

Kada Uskrsli Krist kaže Šimunu Petru, „Pasi ovce moje“ (Iv 21, 17), govori kao Dobri Pastir, onaj koji po imenu poznaje svoje ovce, koji za njih polaže svoj život, koji ostavlja devedeset devet kako bi potražio jednu izgubljenu (Iv 10, 3; Lk 15, 4). Kao pastiri njegova stada, učestvujemo, premda djelomično i nesavršeno, u božanskoj brižnosti koja ne spava niti se umara. Nije naše stado, nego njegovo. Služimo onomu što pripada Bogu, u njegovo ime.

To je duboko povezano s našim razumijevanjem druge publike: onih koji su već čuli Radosnu vijest i primili vjeru, ali koji sada trebaju biti krijepljeni, čuvani i praćeni do dublje vjere i predanja, da tako i oni, također, mogu imati udjela u pastoralnoj skrbi.[16] Propovijednici koji ostaju sa stadom, koji poimenice poznaju svoj narod, koji ih prate kroz sumnju, poteškoću i gubitak učestvuju u neiscrpnoj, nježnoj inicijativi samoga Boga: „I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove“ (Jer 23, 3).

Veseli nas porast krštenja odraslih u brojnim dijelovima svijeta, jer svako obraćenje je znak punine Duha i obnove apostolske nade Crkve. No, krštenje nije odredište, nego prag i odgovornost pastira ne završava na zdencu jer se novokrštenici moraju voditi, u drevnoj tradiciji mistagogije, sve dublje u otajstvo u koje su pristupili i u vjeru koju su ispovijedili. Bez tog strpljivog, trajnog praenja u nauku, molitvi i životu milosti, sjeme posijano u vodama krštenja izlaže se opasnosti da padne na površinu i ono što je kao dar primljeno može, u nedostatku formacije, nezamjetno usahnuti prije nego li donese plod (usp. Mt 13, 5-6).

Dobri Pastir „ostavlja devedeset devet da potraži jednu izgubljenu ovcu“. Ali u naše vrijeme, čini se da se suprotno događa u nekim dijelovima svijeta; samo nekoliko je ostalo u ovčinjaku, a „devedeset devet“ je napustilo naše crkve! To je povezano s trećom publikom. Stado nije odlutalo progonom ili iznenadnom katastrofom; postupno je i nezamjetno odlutalo kroz sporu zataju praćenja, kroz siromaštvo prave pastirske prisutnosti, kroz rascijep između onoga što Crkva naviješta i što su oni u njoj zapravo doživjeli. Nije stado ukradeno, ono je u brojnim slučajevima naprosto odlutalo. Neki su možda pokucali na naša vrata i naišli na negostoljubivost ili su neki imali prava pitanja te su susreli nezainteresiranost umjesto zauzetost. Moramo pružiti pastoralnu skrb ljudima (1 Pt 5, 2-4) kakvu zaslužuju kako bi očvrsnuli u svojoj vjeri.

Eto, stoga, nekoliko stvari koje trebamo imati na pameti o umijeću pastirske skrbi, kako bismo izvršili naše poslanje propovijedanja za spasenje duša:

Domini Canes: pastirski psi Dobrog Pastira

Igra riječi, navodno srednjovjekovna, s imenom „dominikanac“, Domini canes, psi Gospodnji, više je od dosjetke. To je teološka slika koja zaslužuje da se uzme ozbiljno, osobito u spletu bilokakve pastoralne ili župne službe. U antičkoj i srednjovjekovnoj mašti pas je povrh svega čuvar i ovčar: budan, vjeran, neumoran i posve usmjeren prema gospodaru čije je stado vršio. On nije posjedovao ovce niti ih je vodio u svoje ime. Njegova je svrha bila jedinstvena: držati stado blizu pastiru, upozoravati na opasnosti koje se približavaju te loviti i vraćati zastranjele, sve to jedinim oruđem koje mu je bilo vlastito, a to je njegov glas („lajati“).

Jedno od najranijih poistovjećivanja pasa s dominikancima dolazi od Alberta Velikog. Razmatrajući prispodobu o bogatašu i Lazaru, on navodi redak „Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve“ i piše da se to ispunilo u njegovo vrijeme: „lovački psi su propovjednički Redovi (Ordines praedicantium) koji ne ostaju kod kuće nego izlaze k siromašnima, vidajući rane njihovih grijeha, noseći u svojim ustima lavež propovijedanja (latratum praedicationis).“[17]

Albert britko kritizira klerike koji su podbacili u svojoj dužnosti propovijedanja, uspoređujući ih s onima koje Izaija naziva „slijepi stražari, psi nijemi, ne mogu lajati“ (Iz 56, 10-11). Protiv toga podbačaja on određuje lik dobrog propovjednika. Dobri psi, piše on, nose „u svojim zubima ugriz prijekora i ispravke: ‘uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom’ (2 Tim 4, 2); i na njihovom je jeziku lijek ozdravljenja: ‘jezik je mudrih iscjeljenje’ (Izr 12,18).“ Dobar propovjednik je, dakle, živi pas: obdaren milošću propovijedanja u svojem lavežu, snagom ispravke u svojem ugrizu i darom iscjeljenja u savjetu njegova jezika.

Presudno je da ovčari ne rade sami.[18] Tko god ih je gledao na djelu na padini zna da njihova učinkovitost leži u koordinaciji: jedan ide široko i sabire zalutale, jedan čuva bočnu stranu, jedan nagoni stado prema naprijed, a svi su pozorni na zov istoga gospodara i upravljeni k istom cilju. Nijedan pas ne vidi čitav teren; nijedan ne može biti na svim mjestima odjednom. Upravo zajednički rad pod upravom pastira čini razliku između okupljenog i raspršenog stada. Ova slika oličenje je dominikanskog pastirskog služenja u svome najboljem izdanju: ne jedan brat, koji nosi čitav teret u odvojenosti, već bratstvo koje se proteže preko istog pastoralnog polja, svaki doprinosi svojim posebnim darovima, svaki je odgovoran istome Gospodaru i zajedno ostvaruju ono što nijedan ne bi mogao postići sam.

Slika se naravno proširuje i na dominikansko zvanje kao cjelinu. Pastirsku skrb mi ne pružamo u svoje vlastito ime. Krist je jedini Dobri Pastir (Iv 10, 11), mi smo tek njegovi psi: poslani, uvježbani, stavljeni u njegovu službu, posve upravljeni njemu i brizi za one koji mu pripadaju. Vlastito oruđe te službe je riječ, „lavež“ (ako se prihvati slika u svom kontekstu) koji upozorava, prisjeća i sabire. Za dominikanca, propovijedanje nije izražavanje samoga sebe, nego svjedočenje: krik onoga koji je primijetio opasnost i odbija suučesništvo šutnje.

Istodobno, ova slika prenosi potrebnu poniznost. Ovčar nije pastir. On ne postjeduje nikakvu vlast od samoga sebe, nikakvo nezavisno stado, nikakvo privatno poslanje. Njegova plodnost posve ovisi o njegovom gospodaru, o tome koliko dobro pozna njegov glas i koliko vjerno slijedi njegovu uputu. Ovdje je također odlučujuća zajedničarska dimenzije: ovčar koji počne raditi po svojem, zanemarujući glas pastira, ne samo da se sapliće, već narušava rad drugih, raspršujući one što ti nastoje sabrati. Tako i dominikanac koji slijedi svoje vlastito viđenje pastorala odvojeno od bratstva, ma koliko nadaren, izlaže se opasnosti da unese podjelu umjesto brige. Zajedničko razlučivanje nije ograničenje apostolske učinkovitosti, ono je jedan od njezinih bitnih preduvjeta.

Grgur Veliki upozorava da, kada pastir zanijemi iz straha od izazivanja nelagode, on dopušta da „kuga tišine“ raste u nutrini.[19] Pas čuvar koji ne laje kada se vuk približava podbacio je u samoj svrsi zbog koje je ondje bio postavljen. Njegova šutnja nije razboritost, nego nemar. Za dominikanca propovjednika, proročka dimenzija propovijedanja, njegova pripravnost za izazov, za ispravku i imenovanje onoga što stado odvlači od Krista, nije rezervirano za izvanredne trenutke. Radi se o redovitoj praksi zvanja. I kada braća propovijedaju iz zajedničkog života molitve i studija, ta se hrabrost podržava i čisti: brat koji zdvaja nalazi u svojem bratstvu ohrabrenje da govori i napasti na lagodnu šutnju suprotstavlja se primjer onih koji ostaju vjerni hitnosti Riječi.

Braća koja zajednički skrbe

Da, mi jesmo Domini canes, psi Gospodnji, ali nam je također povjereno, na stvaran, premda izveden način, djelo pastirske skrbi, kao odgovor na Kristovu zapovijed upućenu prvo Petru, a koja je proširena na nas, na svakoga od nas, kada pita: „Voliš li me?“

Zabrinutost koja se ponekad tijekom kanonskih pohoda javlja je da župni pastoral nije vlastit dominikancima, da je nezgodno pomiriti ga sa samostanskim i zajedničkim životom. No ta zabrinutost krivo određuje problem. Nije poteškoća to što dominikanci opslužuju župe. Naše Konstitucije izravno i jasno govore o župnom pastoralu i KKN 128 § 1 izričito zadužuje starješine da se pobrinu da braća prikladno usklade rad u župi sa samostanskim životom. Pravi problem nastaje kada župe počnemo voditi kao da smo biskupijski kler, umjesto kao dominikanci.

Dominikanska župa nije područje kojim će upravljati osamljeni službenik, već djelić Božjeg stada povjeren bratskoj zajednici budnih slugu koji skladno djeluju, pozorni na jednog Pastira, i koji drže stado u njegovoj blizini kroz neumorno, strpljivo i hrabro „lajanje“ Riječi. Vuk je stvaran, teren je prostran i Gospodarov poziv nije upravljen samo jednome. On sabire mnoge, poslane zajedno, baš kao što sam Gospodin posla svoje učenike (usp. Lk 10, 1) da se tako djelo sabiranja nikad ne obnaša u osamljenosti, već uvijek u zajedništvu.

Čak i kada je jedan od braće imenovan župnikom (parochus), ako će naše služenje u župi biti autentično dominikansko, onda će biti podijeljeno s drugom braćom i sa samom zajednicom. Možda to jasnije dolazi do izražaja kada je briga za župu povjerena skupini braće svećenika in solidum, s jednim koji služi kao moderator (usp. kan. 517 § 1). Koji se god oblik usvoji, bratska zajednica dijeli odgovornost, kroz zajedničko pastoralno razlučivanje i kroz okrjepu potrebnu za propovijedanje i dušobrižništvo koje crpi iz zajedničkog života. Ta zajednička uključenost je dio autentične dominikanske duhovnosti koja se također teba dijeliti i sa samim župljanima (npr. kroz župno pastoralno vijeće), da tako čitava kršćanska zajednica, zajedno sa zajednicom braće, ima svoju ulogu u župnom apostolatu. Kada naša dominikska zajedničarska forma oslabi, kada administracija pretekne zajednički život, molitva i studij ustuknu pred stalnom djelatnošću, i svaki brat u praksi postane osamljeni službenik koji tek boravi u samostanu, župa time nije postala više pastirska, postala je manje dominikanska.

Pitanje nije nikad bilo trebaju li dominikanci skrbiti za župe. Pitanje je uvijek skrbimo li za njih kao dominikanci.

… skrbeći s našim sestrama

Neke naše sestre i članovi dominikanskog laičkog pokreta surađuju s braćom u različitim oblicima pastoralne službe. Sveto pismo daje nam primjere žena koje su imale pravi udio u brizi za stado.

U Knjizi Postanka (29, 9), Rahela dolazi do zdenca ne kao trenutna zamjena, već kao ona kojoj je već povjerena prava odgovornost, briga za ovce njezina oca. Slično u Knjizi Izlaska, Sipora i njene sestre vrše ono što bi se mogao činiti kao skroman zadatak: zahvatiti vodu i napuniti pojila kako bi stada mogla piti. No ta je služba, nezamjetna i lako prezrena, zapravo bitna. Bez nje, stado ne može preživjeti, ma koliko god pastir bio sposoban.

Takvi biblijski likovi osvjetljuju širu pastoralnu istinu: djelo pastirske skrbi ne može se ograničiti na sam navještaj i upravu. Podržava ga čitava mreža pažnje, vjernosti i ljubavi – oblika pastirske skrbi koja su ponekad skrivena pogledu, a ipak krajnje neizostavna.

Katarina Sijenska je razumjela službu vodstva kao ništa manje nego oblik pastirske skrbi. U pismu jednoj opatici ona piše sa svojom osebujnom izravnošću i blagošću:

„i ti, moja gospođo opatice, budi majka i pastirica koja, ako je potreba, polaže svoj život za svoje kćeri. Odvrati ih od privatnog života i ispraznih razgovora; jer, te su stvari smrt za njihove duše i uništenje savršenstva. U obraćanju budi im ogledalo kreposti, da tako krepost više potiče nego li riječi. Okupaj se u Krvi Krista Raspetoga. Ostani u svetoj i slatkoj ljubavi Božjoj. Slatki Isuse; Isuse, Ljubavi.“[20]

Osobna svetost nije samo osobna, ona je pastoralna

 „’Šimune Ivanov, ljubiš li me?’ Odgovori mu: ‘Da, Gospodine, ti znaš da te volim!’ Kaže mu: ‘Pasi ovce moje’“ (ποίµαινε τὰ πρόβατά µου). Zapovijedi da pase ovce prethodi pitanje „ljubiš li me?“ Poredak nije moguće obrnuti: ljubav prema Kristu je preduvjet, ne posljedica, učinkovite pastirske skrbi. Služba koja je izgubila svoje središte može nastaviti funkcionirati u institucionalnom smislu dok, u najdubljem smislu, postaje isprazna. Pastirski skrbiti je neodvojivo od unutarnjeg života pastira.

„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Iv 10, 27). Ovce prepoznaju pastirov glas jer su na njega naučeni polagano, kroz opetovane susrete i slušanje koje postupno čini Kristov glas poznatijim od svih drugih. Grgur Veliki ustrajava: „Prije svega, potrebno je bdjeti da se ne zapusti unutarnji život dok se vrše izvanjske zadaće.“[21] Naš brat Bartolomej od Mučenikā, kanoniziran 2019. godine, stavlja isti naglasak: pastir koji zanemaruje svoj vlastiti duhovni život dok brine za druge je poput liječnika koji propisuje lijekove koje sam odbija uzeti. Makar bilo ispravno to što propisuje, njegov autoritet odaje neiskrenost.[22] Netko može govoriti sve dobre stvari i držati se svih vlastitih obrazaca, ali ostati u nutrini manjkav u osobnoj svetosti. Proturječje nije uvijek odmah vidljivo njegovim slušateljima, ali se osjeća: u plitkosti propovijedanja, u nedostatku istinskog suosjećanja, u tankoćutnoj upućenosti na samoga sebe koja se prikrada službi otrgnutoj od osobnog obraćenja.

Propovijedati Isusa znači posuditi glas Dobrom Pastiru u svijetu koji gubi sposobnost da ga čuje i to je osnovno za naše dominikansko zvanje. Međutim, koliko se jasno taj glas čuje u svijetu danas? Živimo u doba izvanredne buke, kakofonije glasova koji se natječu, a svaki traži pozornost, svaki nudi svoje vlastito svjedočanstvo o smislu ljudskoga života. Usred toga, glas Dobrog Pastira mora odjeknuti kroz one koji su ga i sami čuli, koji ga nose u samima sebi i koji su voljni donijeti ga u svijet koji se napreže čuti ga, iako često toga nije svjestan.

Naš svijet treba pastire koji su čuli taj glas tako duboko i tako često da im je postao, u nekom stvarnom smislu, njihov vlastiti; koji ga mogu izricati u buci ovog doba s vlašću onih koji iznutra znaju čiji je to glas i što govori. To je baština koju nam je sveti Dominik ostavio, on koji je govorio s Bogom u molitvi i govorio o Bogu propovijedajući.

Propovijedanje je pastiru prvenstveno djelo porađanja

U Stimulus Pastorum, Bartolomej od Mučenikā daje neobičnu sliku: „Duhovne majke, to će reći, sveti pastiri, imaju dva načina porađanja, preko kojih donose različite vrste novorođenčadi: kroz propovijedanje rađaju duše i kroz razmatranje duhovne uvide.“[23] 

Bartolomejev izbor metafore je provokacija. On ne poseže za poznatim slikama pastirske vlasti, za vladarom, sucem, liječnikom, primjerice, već za majčinstvom. Sveti pastir, piše, donosi plod na dva načina, kroz propovijedanje, koje rađa dušama, i kroz motrenje, koje rađa duhovnim uvidima. Slika je teološki precizna i pastoralno zahtjevna. Pastirska skrb nije „vođenje duša“, nego njihovo „rađanje“: kroz propovijedanje, Riječ se ukorijenjuje i budi vjeru; kroz motrenje, ta Riječ isprva je začeta, produbljena i oživljena u pastiru. Ovdje se na vidiku pojavljuje duboki dominikanski uvid: contemplata aliis tradere, predati ono što se motrilo, ali se donosi na slikovitiji način: ne samo kao predavanje, već kao nošenje i rađanje, kao istina koju propovjednik u sebi nosi dok ne postane živa riječ. Bez te unutarnje trudnoće, propovijedanje se slabo razvija; bez izvanjskog navještaja, motrenje ostaje besplodno. Oboje pripada jednome kretanju, što se besplatno primilo u šutnji iznosi se u govoru, što je začeto u srcu rađa se u životima drugih, da tako pastir ne samo poučava, već i sam ima udjela u tihoj plodnosti kojom sam Bog daje život po svojoj Riječi.

Bartolomej je odjek Pavlove poslanice Galaćanima: „Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4, 19). Apostol naznačuje da je rođenje vjere u drugome trajan proces. Jakov izričito pokazuje sredstvo toga rađanja: „Po svome naumu on nas porodi riječju Istine“ (Jak 1, 18). Propovijedanje za Bartolomeja nije puko komuniciranje, nego „rodno mjesto“ vjere, obraćenja i novog života u Kristu.

To je jedinstvo u središtu Bartolomejeve slike. Dva rođenja nisu usporedne djelatnosti već jedinstven pastoralni život u svome dvostrukom kretanju: primanje u motrenju, davanje u propovijedanju.

Ono što Bartolomejevu sliku čini zahtjevnom je to što majčinstvo zahtijeva žrtvu. Slika pastira kao duhovne majke je, u svojoj dubini, slika pastoralnog sebedarja, ista logika kao ona Dobroga Pastira koji polaže život za ovce (Iv 10, 11). Pastir koji vjerno propovijeda i motri onaj je koji troši sebe, koji se trudi dok Krist nije oblikovan u onima koji su povjereni njegovoj skrbi i koji razumije da plodnost služenja nije samo ostvarenje nego milost rođena s osobnom cijenom. Pavlov bolan izričaj to savršeno obuhvaća: „dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4, 19). Taj dok je cjelina pastirskog zvanja; trud, koji ne prestaje dok se predmet ne ostvari, kojeg podržava motrenje, koji je izrečen u propovijedanju i ljubavlju posve oživljen.

Propovijedanje je trenutak kada pastir hrani stado i ono zaslužuje čitav teret pastirove molitve, studija i pastirske ljubavi. Bartolomej ustrajava na tome pri Tridentskom saboru, urgiravši uspješno za izričito nalaganje biskupskog propovijedanja. Njegovo uvjerenje, opetovano izraženo u Stimulus Pastorum je da pastir koji ne propovijeda zanemaruje prvenstvene načine po kojima Bog krijepi svoj narod, odnosno zanemaruje voditi ih na „pašnjake božanskih Pisama“.[24]

Izgubljeni, slabi i ubogi imaju povlašteno pravo na pastira

„Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu“ (Ez 34, 16). Kada Krist objavljuje sebe kao Dobrog Pastira, on to najjasnije čini u svojem pokretu prema onima na rubovima, jednoj ovci koja je zalutala, ranjenima uz put, ubogima za koje se nema tko zauzeti.

U svojim Poukama na Evanđelje po Ivanu, Toma Akvinski određuje tri različita načina na koje je pastir obvezan kako bi napasao stado: riječju nauka – „I dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro“ (Jer 3, 15); primjerom života – „Budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći“ (1 Tim 4, 12); vremenitom pomoći – „Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe“ (Ez 34, 2).[25] Treće, temporali subsidio, posebno je upadljiva i lako ju je previdjeti. Prema Akvincu, pastira, koji podbaci u pružanju materijalne pmoći onima koji su pod njegovom skrbi, prorok Ezekiel implicitno osuđuje: on napasa sebe, umjesto ovce.

Kršćanska predaja to uzima s punom ozbiljnošću. Grgur Veliki ustrajava da pastir treba prilagoditi svoju brigu položaju svakoga, osobito onima koji su krhki ili u opasnosti da budu izgubljeni; pastirski se nemar otkriva precizno kada se previde ranjivi. Augustin, propovijedajući na Iv 21, upozorava da napasati Kristove ovce znači ljubiti ih kao što to Krist čini, što znači ne tražiti vlastitu ugodu, već dobro onih koji nemaju kako platiti. I Bartolomej od Mučenikā se, u svojem reformatorskom žaru, trajno vraća na obvezu pastira da budu prisutni među siromašnima, ne kao udaljeni upravitelji, već kao oni koji dijele njihov položaj i nose njihove terete.

Reći da oni imaju „povlašteno pravo“ ne znači isključiti druge niti umanjiti skrb koja se duguje čitavome stadu. Radije, izriče se prvenstvo koje je upisano u samu logiku pastirske ljubavi. Devedeset devet nije napušteno, ali jedna izgubljena ne može se vratiti sama. Snažne mogu izdržati neko vrijeme; slabe možda neće. Dobrostojeći će pronaći svoj put; siromašni često ostaju nezamjećeni ako tko ne pođe njima. Pastirov zadatak, stoga, nije ravnomjerno raspodijeljena pažnja, već ispravno uređena ljubav – ljubav koja se prigiba pred onima koji su najviše izloženi opasnosti da ih se zaboravi.

To ima konkretne posljedice za pastoralni život danas. Ono poziva na služenje koje je voljno biti prekinuto, napustiti poznate putove, trošiti vrijeme gdje ishodi nisu neposredno zamjetljivi. Ono se opire napasti da se usredotočimo na one kojima je najlakše služiti i koji imaju najviše razumijevanja. Ono zahtijeva određeno siromaštvo u samoga pastira: slobodu od samoodrživosti, od potrebe za učinkovitošću ili priznanjem, kako bi pazio na one koji nijedno ne mogu dati.

Na njegovoj najdubljoj razini, to načelo otkriva nešto o samome Bogu. Pastir koji daje prvenstvo izgubljenima, slabima i siromašnima učestvuje u samom kretanju Božje ljubavi. Jer Božja skrb nije raspodijeljena da se odrazi ravnoteža, već se izlijeva prema potrebi: kao što je Ezekiel to znao, kao što je otac razmetnog sina to znao, kao što je pastir koji ostavlja devedeset devet to znao. I pastir čije je vlastito srce oblikovano tom logikom postaje, nečujno i uz veliku cijenu, živi znak jednog pastira koji nikad ne prestaje tražiti izgubljene, povijati ranjene i sabirati one koje su raspršene.

Zaključak

U pouskrsnom ukazanju u Evanđelju po Ivanu, Isus govori Petru da baci mrežu na drugu stranu; zatim, nakon prismoka ribe i kruha, kaže mu da pase njegove ovce.[26] Prelazak s ribara na pastira može se činiti kao nezgrapno miješanje slika, ali je zapravo duboko poučno, osobito za nas dominikance. Svaki je propovjednik prvo pozvan loviti: naviještati Evanđelje i privlačiti druge Kristu, a zatim pasti: oblikovati, voditi i pastoralno skrbiti za njih. Unutar Crkve, ponekad težimo dijeliti te uloge, držeći ribare ljudi i pastire duša kao različita zvanja. No, pažljivo čitanje Iv 21 podsjeća nas da to nisu suprotstavljene zadaće; to su dvije neodvojive dimenzije jednog apostolskog poslanja.

Ribariti bez pastoralne skrbi znači napuniti mrežu i udaljiti se. Pastoralno skrbiti bez ribarenja znači skrbiti za stado koje polagano nestaje. Obnovljena evangelizacija zahtijeva oboje: hrabrost baciti mreže u nepoznato more i vjernost ostati s onima koji su sabrani, hraneći, iscjeljujući i oblikujući ih u živu zajednicu vjere. Ribar bez pastira izlaže se opasnosti da donese ulov koji nikada nije podržavan, oblikovan i doveden do zrelosti. Pastir bez ribara izlaže se opasnosti brige za stado koje se stalno smanjuje, koji je, moguće, vjeran onima koji su već prisutni, ali gluh za Gospodinovu zapovijed da izveze na pučinu. U njihovom jedinstvu, ove dvije slike otkrivaju puninu onoga što Evanđelje zahtijeva. Za nas dominikance to znači da naše poslanje mora uvijek držati zajedno smjelost propovijedanja i vjernost praćenja: izlaziti s hrabrošću da će osobe iz „četiriju publika“ privući Kristu, živoj Riječi i, zatim, hodati s njima, strpljivo i vjerno, dok ne dosegnu zrelost u njemu, dok, Pavlovim riječima, Krist nije doista u njima oblikovan (usp. Gal 4, 19).

Ovo je pismo, naravno, nepotpuno. Uvijek se može više reći, oplemeniti i produbiti. Jednostavno nije moguće osloviti sve što se odnosi na svakoga člana Reda u raznim ograncima, područjima i naraštajima. Štoviše, zadatak promišljanja i oblikovanja našeg putovanja prema Jubileju ne pripada samo Učitelju, nego čitavoj obitelji.

Iz tog razloga, toplo vas pozivam da primite ovo pismo kao početak, a ne kao završetak i da ga pronesete dalje: u rasprave svoje zajednice i u svoju osobnu molitvu i promišljanje. Što god je nedovoljno, može se na tom mjestu obogatiti vlastitim uvidom, iskustvom i pažljivim osluškivanjem Gospodina.

Pridonosim sljedeća pitanja kako bi vodila naša tekuća promišljanja i razgovore:

Što biste vi mogli doprinijeti da se produbi, proširi ili potpunije kontekstualizira jedan ili više tema istraženih u ovome pismu? Ima li drugih dimenzija koje biste željeli tražiti glede našeg poziva da budemo ribarima ljudi i pastirima stada? I, imajući u vidu razne publike i sugovornike našeg propovijedanja, kako možemo obnoviti, s produbljenom vjernošću i istinskim apostolskim stvaralaštvom, naše življenje propositum Ordinis, propovijedajući spasenje duša, dok s Crkvom putujemo prema velikom Jubileju Otkupljenja i Pedesetnice, 2033. godine?

Dok nastavljamo zajedno na putu prema Pedesetnici 2033. godine, molimo milost da pažljivo slušamo uskrslog Gospodina, da razlučimo gdje nas poziva baciti mreže i da prepoznamo da se prava mjera naše ljubavi za njega nalazi, kao što je to bilo i kod Petra, u brizi za stado.

In Domino et Dominico,

Fr. Gerard Francisco Timoner III, OP

Učitelj Reda

Bilješke

[1] „Ab hoc igitur die tuba evangelicae praedicationis intonuit.“ Lav Veliki, Govor 75., O Pedesetnici I, §2. Dok neki govore o Pedesetnici kao o „rođenju Crkve“, sama Crkva uči da je ona „rođena prvenstveno iz Kristova potpunog darivanja sebe za naše spasenje, koje je bilo anticipirano u ustanovljenju Euharistije i ispunjeno na križu.“ (Katekizam Katoličke Crkve, § 766); Ambrozije lijepo piše: „Kao što je Eva bila oblikovana iz boka usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodenog srca Kristova koji je mrtav visio na križu.“ (usp. sv. Ambrozije, Izlaganje o Lukinom evanđelju, 2, 85 – 89 PL 15, 1666 – 1668).

[2] Ivan Zlatousti, Homilije na Djela apostolska, Homilija 4.

[3] Osamstota obljetnica prvih Općih skupština obilježena je pismom Redu, Opća skupština Reda propovjednika: struktura zajedništva i poslanja, čiji sam suautor s bivšim učiteljima Reda: fr. Timothyjem Radcliffeom, op, fr. Carlosom Azpirozom Costom, op i Brunom Cadoréom, op.

[4] Vrijedno je primijetiti kako su pape koristile izraz „Nova Pedesetnica“ koja je nužna za „obnovljenu evangelizaciju“ za naš promjenljivi svijet; usp. Ivan Pavao II., Susret s crkvenim pokretima i novim zajednicama,subota, 30. svibnja 1998., br. 4; Benedikt XVI., Mladima svijeta prigodom 23. Svjetskog dana mladih, 2008, br. 4.

[5] Usp. KKC § 783 – 786; Lumen Gentium, br. 10 – 13.; Apostolicam Actuositatem, br. 6: „Apostolat Crkve i svih njezinih članova prvenstveno je usmjeren na očitovanje Kristove poruke riječima i djelima te na posredovanje njegove milosti svijetu. To se uglavnom vrši putem službe Riječi i sakramenata, koja je na poseban način povjerena kleru, pri čemu i laici imaju svoje vrlo važne uloge koje trebaju ispuniti ako žele biti „suradnici istine“ (3 Iv 8). Upravo na toj razini apostolat laika i pastoralna služba međusobno se nadopunjuju.“

[6] Papa Franjo, Praedicator Gratiae, 2021., https://www.vatican.va/content/francesco/en/letters/2021/documents/papa-francesco_20210524_lettera-centenario sandomenico.html

[7] Papa Lav XIV., Pismo braći skupštinarima, ACG 2025 Krakov, 8.

[8] „Hodočasnička Crkva je po svojoj naravi misionarska, jer ona po odluci Boga Oca vuče svoje podrijetlo iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga.“ Drugi Vatikanski sabor, Ad Gentes (Dekret o misijskom djelovanju Crkve), br. 2.

[9] Augustin, Tumačenje Ivanovog Evanđelja, 122.

[10] Moja razmišljanja o „ribarima ljudi“ razvila su se kroz razgovore s braćom i prijateljima: fr. Clarencem Marquezom, OP, fr. Wenifredom Padillom, OP te blizankama Marilou i Maricel Ibita – koji su svi stručnjaci za Sveto pismo.

[11] Grgur Veliki, Pastirsko pravilo III, Prolog.

[12] Toma Akvinski, S. Th. I, q. 23, a. 4, ad 3.

[13] Augustin, Govori na Novi zavjet, 73: „……messores autem angeli sunt.” Nos homines sumus, angeli messores sunt. erimus quidem et nos, si cursum perfecerimus, aequales angelis dei: sed modo quando stomachamur contra malos, adhuc homines sumus. et nos modo audire debemus: “quapropter qui se putat stare, caueat ne cadat.” – https://www.thelatinlibrary.com/augustine/serm73.shtml.

[14] Toma Akvinski, Catena Aurea: Tumačenje Evanđelja po Marku, 1. poglavlje, citirajući Remigija iz Auxerrea

[15] Ribar i pastir: valja zamijetiti da Petrovi nasljednici do danas nose dva simbola koja drže živi spomen na njegovo izvorno zvanje: naziva ih se pastor supremus, vrhovni pastir (Lumen Gentium, br. 25) i na svome prstenjaku nose anulus piscatoris, ribarev prsten.

[16] Ivan Pavao II, Christifideles Laici, 23.

[17] Albert Veliki, Opera Omnia, ed. Borgnet, vol. 23, Pariz, 1895., 443. Zahvaljujem fr. Vilimu Dociju, OP koji mi je svratio pažnju na taj tekst. Da naglasi iscjeljujuću i milosrdnu dimenziju propovijedanja, Albert navodi Sir 36, 25 – Si est lingua curationis, est et mitigationis et misericordiae – „Ako postoji jezik iscjeljenja, postoji i jezik ublažavanja i smilovanja“. Ovaj redak, ipak, čini se da pripada onome što stručnjaci nazivaju „Vulgatini dodaci“: reci prisutni u latinskoj Vulgati koji nemaju izravan jednakovrijedan tekst u glavnim grčkim rukopisima ili u sačuvanim hebrejskim fragmentima, pa se oni stoga ne pojavljuju u modernim kritičkim izdanjima ili suvremenim prijevodima Knjige Sirahove.

[18] Fr. Benjaminu Earlu dugujem ovaj opis iznimnog načina na koji ovčari rade zajedno s pastirom, što je meni potpuno nepoznato, budući da sam odrastao na Filipinima.

[19] Vidi: Grgur Veliki, Pastirsko pravilo II, 4; III, 14, 14. opomena.

[20] Katarina Sijenska, Le Lettere (Edizioni Paoline: Milano, 1987), 1049. Zahvaljujem s. Mirelli Soro, OP, monahinji dominikanki u Pratovecchiju, što mi je svratila pozornost na ovaj tekst svete Katarine Sijenske.

[21] Grgur Veliki, Pastirsko pravilo, knjiga II, 7. : Načelo da propovjednik prvo treba primiti što smjera prenijeti prožima čitav drugi i treći dio djela Regula Pastoralis. Grgur jednako ustraje na potrebi pažljive ravnoteže između apostolske i motriteljske dimenzije: pastir „ne smije umanjiti brigu za unutarnje stvari usred zaokupljenosti vanjskim poslovima niti napustiti svoju spremnost za izvanjske stvari usred svoje brige za unutarnje; da se ne bi, posve predan u vanjskim poslovima, urušio u nutrini ili, zaokupljen samo unutarnjim stvarima, podbacio dati svojim bližnjima što im je dužan izvanjski.“

[22] Usp. Bartolomej od Mučenikā, Stimulus Pastorum: A Charge to Pastors, trans. Donald S. Prudlo (South Bend, IN: St. Augustine’s Press, 2022), 20. Kindle izdanje.

[23] Isto, 61-62.

[24] Isto, 61.

[25] Toma Akvinski, Pouke na Evanđelje po Ivanu, gl. 21, p. 3.:  Ut autem non repetantur pluries eadem verba, nota, quod ter dicit pasce oves meas; quia ter debet pascere. Scilicet doctrinae verbo; Ier. III, 15: dabo vobis pastores secundum cor meum, qui pascent vos scientia et doctrina. Item vitae exemplo; I Tim. IV, 12: exemplum esto fidelium in verbo, in conversatione, in caritate, in fide, in castitate; Ez. c. XXXIV, 14: in montibus Israel, idest in sublimitate magnorum virorum, erunt pascua vestra. Item temporali subsidio; ibid. 2: vae pastoribus Israel qui pascebant semetipsos. Nonne greges pascuntur a pastoribus?

[26] U Evanđelju po Ivanu, prije nego li Isus traži Petra da pase njegovo stado, on prvo napasa njih: „Hajde, doručkujte!“ To je jedini redak u Evanđelju gdje vidimo Isusa da kuha! (Iv 21, 9-12). Nakon doručka, on govori Petru: „Ako me ljubiš, pasi jaganjce moje… pasi ovce moje“ (Iv 21, 15-17). Za Isusa, dobar je pastir onaj koji zna kako okrijepiti svoje stado. Jedan talijanski svećenik, promišljajući ovaj pouskrsni prizor, zamjećuje povezanost između talijanskih riječi pasto, što znači „obrok“ i il buon pastore, što znači „Dobar Pastir“.