Kazivačica, gospođa Karmela Hahn je početkom 70-ih godina 20. stoljeća magnetofonom stvorila audio zapis u kojem je snimljen ženski zbor Kraljice svete krunice te solističko sviranje fr. Jordana. Audio zapis je digitaliziran i pohranjen, a sad ga je fr. Bonifacije Franjo OP podijelio s nama kako biste ga mogli čuti.

Kakvo je bilo ustrojstvo zbora i kako je fr. Jordan vodio zbor?

Jordan je pjevao s nama i ujedno dirigirao svirajući. Note smo pisali ručno. Ja sam dobila sopranovu dionicu i morala sam napisati dionicu na šest, sedam papira i onda smo po dvije zajedno gledale u jedne note. Tako je netko prepisivao za alte, netko za treći glas. Pjevali smo njegove pjesme Spomeni se, Danas se Krist porodio, Ako Gospodin ne zida kuću. Pjevala sam njegovu Ave Mariju za solo i zbor. Meni se to nije sviđalo, a bilo mi je i preduboko i on me samo gledao i nismo ju više nikad pjevali pa mi je bilo žao da sam tako postupila. U njegovim se razglednicama i pismima vidi kako je on silno volio prirodu i svoj rodni Hvar kroz opis same prirode i mirisa. Bio je jako odmjeren, nikad nije vikao, osim kad bi rekao „Forte!“. Određenim altovima se obraćao s nadimkom „A vi, jerihonske trube!“  Pjevali smo na koru u staroj kapeli, a Jordan je svirao pedal-harmonij. On je dolazio kod nas preko ljeta, popio konjak ili bolje rečeno polizao jer je bio srčani bolesnik, sjeo u fotelju slušao je glazbu, i onda je išao u šetnju od mosta do mosta na Savi.

Očito je bila tradicija da su orguljaši bili i sami redovnici. Kod koga ste počeli pjevati?

Mi smo kao djeca bili stalno oko crkve, nismo ni imali gdje drugdje na tadašnjoj željezničarskoj Koloniji. Prvo je svirao fr. Zlatan Plenković, zatim fr. Milan Šesnić pa fr. Vlado Borovina. Fr. Zlatan me kao dijete naučio dvije pjesmice koje sam pjevala s jednom djevojkom u duetu. Jedna je bila „More, ti si sreća“ koju i dan danas pjevam sa suprugom. Pjevala sam Ave Mariju iz Cavaleria Rusticana od Mascagnia. On me puno naučio pjevanju, ali me kao dijete me nisu do desete godine pustili na kor. Zadnji Božić prije njegove smrti mi je druga solistica uzela note iz ruke pa sam se naljutila i nisam dolazila mjesec dana.

Možete li se sjetiti neke anegdote iz druženja s Jordanom?

Kad sam pjevala vjenčanje u pauzama između dao mi je čokoladu Serenada i pokrio prva četiri slova pa se vidjelo samo „nada“ da bi mi kroz šalu rekao da ima još nade za mene.  Imao je velik smisao za humor. On je bio naš duhovnik, a prolazili smo s njime i talijanski jezik. Vraćao nas je na pravi put ako je tko zapao u kakve probleme. Jako je volio Wagnera, Schumanna je svirao, Verdija. Znao je otići i na operu tada još skrivajući se jer nije bilo zgodno da svećenik ide na operu. 17. veljače 1974. smo trebali doći pjevati nedjeljnu večernju misu, nakon koje je trebala biti večera za zbor povodom njegovog imendana, međutim ja sam zakasnila budući da sam već bila odselila s Kolonije, a tramvaji nisu vozili. A kad sam stigla do crkve Jordan je već umro.

Jeste li primijetili u Jordanovoj osobnosti osjećaj za dramu koji vidimo u njegovim kompozicijama?

Malo je i bio je više dramatski tip. Vjerojatno je zato i volio više Wagnera i Verdija, nego na primjer Mozarta. Imam snimku i gdje je svirao takve patetične skladbe. Ali kao osoba je bio usprkos tome stamen i realan. U svemu tome, svojim titulama bio je jako skroman. Nije htio ni isticati se u društvu, a ostavljao je dojam kao da nastupa s određenom distancom, malo rezerviran ili kao da ne želi nekoga uvrijediti. Na jednoj razglednici je napisao da je sam sebi najbolje društvo. S obzirom na bogatstvo znanja koje je nosio u sebi ono mu je davalo i podlogu da može reći tako nešto.

DODATAK: Intervju s liječnicom Idom Kovač, rođakinjom fr. Jordana

U kakvom ste krvnom srodstvu Vi i fr. Jordan i što biste izdvojili o njemu?

Zvali smo ga barba Jordan jer je on stric moje majke. Krsnim imenom je Nikola, a zvali su ga Mikula, zarana je osjetio poziv i vrlo rano to rekao majci te otišao u samostan. Rođen je u Dolu na otoku Hvaru, a nakon što je 1943. kuća zapaljena od strane talijanske vojske obitelj seli u Stari Grad na Hvaru.

Budući da je moj otac bio vojno lice živjeli smo u vojnim zgradama, Jordan je bez straha dolazio u civilu u naš stan u posjetu. Prihvaćao je različitosti, čak je u obiteljskim odnosima brže od drugih i s više lakoće prihvaćao nove članove obitelji s obzirom na vrijeme, okolnosti, činove i ostale stvari koje su mogle obilježiti nekog čovjeka. Kao moralista sjećam ga se da me u doba adolescencije upućivao da ne postanem preskrupulozna. Stekla sam dojam da je imao dar razumijevanja situacija, rado bi razgovarao s ljudima i pružio im potrebnu pomoć.

Što znate o Jordanovom boravku u Dubrovniku?

Bio je na listi za strijeljanje. Spasila ga je jedna njegova bivša učenica koja je bila u partizanima i poslala je svoju rođakinju da traži Jordana za ispovijed u kojoj mu je rekla da će tu noć biti pretres samostana. Koliko se sjećam sakrili su ga u neku grobnicu, a nakon toga u zvoniku. Zanimljivo je da se nikad ta gospođa koja je poslala svoju rođakinju i Jordan nisu sreli. Vjerojatno je i ona morala tajiti da je spasila Jordana. Sigurno nije ni mogla bilo kome reći, nego svojoj nekoj rođakinji, nekome od povjerenja. Te noći je stvarno bio pretres i navodno je odveden neki najstariji svećenik. U jednoj knjizi s povijesnim dokumentima navodi se za Jordana kako ima veliki utjecaj na mladež što je sigurno smetalo tadašnjoj državnoj vlasti. Kad su Jordana izbacili kao predavača iz državne gimnazije đaci su napravili javni protest protiv toga.

Što možete reći o njegovom glazbenom djelovanju?

Nažalost , ne mogu puno pomoći o njemu kao glazbeniku, ali sjećam se da mu je omiljena pjesma bila „Ko košuta“ Franza Schuberta. Znala sam da je komponirao, ali nije to isticao, imali smo dojam da mu je u vrijeme djelovanja u Zagrebu  zbor bio mnogo važniji.

fr. Bonifacije Franjo OP