U hrvatskoj historiografiji i filologiji malo je istraživača koji su svojim otkrićima izazvali toliko pozornosti i preispitivanja ustaljenih spoznaja kao dominikanac i povjesničar dr. sc. Stjepan Krasić OP. U svojim knjigama „Pape i hrvatski književni krasićjezik u XVII. stoljeću“ te „Počelo je u Rimu“, kao i u nizu javnih nastupa, dr. Krasić iznio je niz teza koje – bez pretjerivanja – mijenjaju dotadašnje shvaćanje povijesti hrvatskoga jezika, njegove afirmacije i međunarodnog položaja.
Na temelju bogate arhivske građe iz vatikanskih i rimskih izvora, dr. Stjepan Krasić pokazuje da je hrvatski jezik već u 16. i 17. stoljeću bio ne samo normiran, nego i predmet poučavanja na nizu europskih sveučilišta. U središtu tih otkrića stoje papinski dekreti koji svjedoče o uvođenju „iliričkoga“ – tj. hrvatskoga jezika – u nastavu prestižnih učilišta poput onih u Rimu, Bologni, Beču, Kölnu i Parizu.
Riječ je o činjenicama koje – ako ih se sagleda u cjelini – hrvatski jezik i kulturu postavljaju u potpuno novi europski kontekst, daleko iznad lokalnih i provincijalnih okvira u koje su ih često gurali i domaći i strani tumači.
Stjepan Krasić pojašnjava kako je reformacija, paradoksalno, pridonijela afirmaciji narodnih jezika, objašnjava ulogu katoličke obnove u oblikovanju hrvatskoga književnog jezika, otkriva kako su pape Grgur XIII. i Klement VIII. u 16. stoljeću prepoznali kulturni potencijal hrvatskoga naroda te govori o ulozi hrvatskih svećenika i intelektualaca u velikom projektu obnove kršćanske Europe.
Rezultati njegovih istraživanja ne znače samo korekciju pojedinih poglavlja hrvatske kulturne povijesti, nego i snažan poticaj hrvatskom kulturnom samopouzdanju. O svemu tome – i o vlastitom višedesetljetnom radu u rimskim arhivima – dr. Stjepan Krasić govori u iscrpnom intervju koji u cjelini možete pronaći na Portalu hrvatskog kulturnog vijeća:
