Po završetku godišnjih duhovnih vježbi, u samostanu Sv. Marije Milosne – Bol na Braču, započela je provincijska Intermedija, susret braće odgovornih za različite vidove života i djelovanja Hrvatske dominikanske provincije ne bi li zajedno stekli pregled o svemu što je postignuto posljednjih dvije godine i što još treba učiniti do sljedeće provincijske skupštine. Tom prilikom je fr. Alojz Ćubelić OP, profesor na zagrebačkom KBF-u, održao poticajni nagovor ne bi li Intermedia započela s punom sviješću o ljudskoj ranjivosti i odgovornosti jednih prema drugima u redovničkoj zajednici koja bi trebala živjeti kršćansku nadu.
Čovjek je ambivalentno biće. On je usto čudnovato biće. Negdje u hijerarhiji bića između biljaka, životinja i anđela. Sebi najbliži i najudaljeniji. Njegova se paradoksalnost očituje prije svega u tome da jest, ali ne bilo kako i na bilo kakav način. Ne na način kamena, biljke, minerala ili pak neke stvari. Njegov se bitak i bit očituje tek u ovovremenoj dimenziji jer se tek na koncu njegovog bivstvovanja očituje kakav je, zapravo, bio. Čovjek je, kako to iz iskustva znamo, nadalje i konfliktno biće. Stalno protiv nekoga ili nečega ratuje, bilo iz razloga frustriranosti, bilo zato što ne uspijeva postići to da ga drugi prihvate, razumiju i u konačnici poštuju. Sve to što se u njemu zbiva, dakako, ima odraza na njegov duhovno – duševni i tjelesni integritet i profil. A on kao da je nagrižen i ruiniran zbog stvarnih ili pak obmanjujućih razloga. Zato, koliko god napredovali u artikuliranju različitih teorija o tome tko je čovjek, jednostavno se ne prestajemo sudarati s njegovim misterijom i neizmjernim ponorom koji dijeli teoriju i praksu, spekulaciju i ono što smatramo konkretnim odnosno egzistencijalnim.
Čovjek je, osim toga, kako kažu filozofi kontingentno biće. To znači da nije nužno biće. On jest, ali je mogao i ne biti. Kao što će jednoga dana prestati biti. Barem u ovom obliku kojega sada zamjećujemo i bivamo više ili manje svjesni. S većim ili manjim intenzitetom. Čovjek je i pohlepno biće. To znači da u njegovom korijenu postoji temeljna nedostatnost i nesavršenost koju nastoji na različite načine upotpuniti, utažiti i ispraviti, usavršiti najčešće nauštrb drugih. Ta se pohlepa očituje u tome što se svađa oko međa i oranica, kuća i vikendica, oko svega, što, neće, sve i da hoće ponijeti, na drugi svijet. Toj gramzivosti i pohlepi kao da nema granica, pa graniči s bolesnom opsjednutošću onim što vidimo i doživljavamo hic et nunc.
Čovjek je moćno biće. Ta moć je također nešto gotovo neprotumačivo, ali tako privlačno, zavodljivo i čini se, neotuđivo od atributa čovjeka kao takvoga. Zapravo riječ je o inverziji i izvrtanju logike, jer niječemo činjenicu da nismo apsolutni gospodari života niti Stvoritelji svijeta i čovječanstva, već tvrdimo, u ime transhumanizma i posthumanizma, da ćemo to biće čovjeka učiniti većim i višim od onoga kakav se prikazuje i doima u očima onih koji nisu shvatili mogući stupanj razvoja i evoluciju unutar znanstveno – tehničke i tehnološke civilizacije. Čovjek je nemoćno biće. Riječ je temeljnoj i dubokoj svijesti da u ‘naponu snage’ uviđamo da je naš manevarski prostor zapravo odveć skučen i ograničen. Vidimo da smo odgovorni za svoje čine, ali ipak upiremo prstom u krivce oko nas i izvan nas koji bi, prema našem mišljenju trebali činiti ono što ne čine, i time doprinose, gotovo apokaliptičkoj viziji skorašnje budućnosti u pogledu čovjeka i čovječanstva. Taj drugi je netko vidljiv i nevidljiv, ali uvijek krivac zašto su se stvari zaputile u pogrešnom smjeru i time smo zašli u slijepu ulicu.
Čovjek je slobodno biće. Tako se barem hipotetski i teorijski mislilo unutar kršćanske vizije povijesti i vremena. Danas je kontekst posve drukčiji i poglavar Katoličke crkve, papa Lav XIV, u svojoj prvoj enciklici naslovljenoj Magnifica humanitas, o zaštiti ljudske osobe u vremenu umjetne inteligencije progovara o brojnim izazovima za naše suvremenike. Riječ je o pokušaju da se iz situacije ‘davljenika i utopljenika’ Crkve pronađe neki izlaz u bezbrojnim problemima koji obilježavaju put suvremenog čovjeka. Da ne bi prevladalo mišljenje da Crkva uvijek kaska za konkretnim čovjekom i njegovim brigama i pitanjima, i da se ne bi pretvorila u još jednu ideologiju. U tome pomažu analize, predstavljanje teoloških rješenja, komentiranje i analiziranje konteksta u kojemu živimo, a koji se uvelike promijenio od vremena prosvjetiteljstva, pozitivizma, neopozitivizma i drugih prevladavajućih suvremenih filozofskih tendencija.
To da je čovjek slobodno biće, čini se da proturječe razne ovisnosti i prevladavajuće tendencije našega vremena, koje nam pokazuju determiniranost i gotovo ropsku navezanost na ono što je inferiorno i prolazno. Budući da se nemamo gdje skriti unutar sekulariziranih društava poput našega, vidimo da niti biti redovnik ne znači biti izoliran ili imun od takvog konteksta. Mi smo i ranjiva bića, a čini se i ranjive skupine. Koliko god nastupali autoritarno i vjerodostojno u našem pastoralu i apostolatu, ne možemo zanijekati koliko nas obilježavaju riječi i ponašanje u kontaktu s drugima ljudima, u slušanju izlaganja nečije intime unutar ispovjedaonica, ali i našeg narušenog zdravlja. Ruku pod ruku s ranjivošću ide i svijest da smo ograničena bića. Unatoč svemu što je sastavni dio tog našega zagonetnoga bića, trebali bismo oživjeti, možda, zamrla i slijepa osjetila za zahvalnost. Tu zahvalnost možemo lako i bez nekih velikih napora zamijetiti u lancu dobrih osoba s kojima se susrećemo, a koje se trude učiniti naš život ljepšim, plemenitijim, dobrohotnijim, i u konačnici humanijim.
Alojz Čubelić OP
