Autor: Vjera Benedikta Mrvelj

Na samo sebi svojstven način svaki vjernik je doživio neku duhovnu, duševnu i tjelesnu patnju i bol, gubitak koji se ni s čim ne može nadoknaditi, niti može takav križ razumjeti itko osim Onoga koji je sam sve to proživio – Isus Gospodin.

Stoga je mnoštvo hodočasnika u noći s 28. svibnja 2025. krenulo ispred naše župne crkve Kraljice Svete Krunice na hodočašće u Italiju. U tom buđenju duše za stvarnost duha, kako kaže sveti Otac, papa Ivan Pavao II.,mnogi hodočasnici će iznijeti svoje najdublje i najintimnije čežnje i potrebe pred Svetoga jer nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, kako to dobro zna sveti Augustin. Ta ljudska, vjernička čežnja u potrazi za živim Bogom doživljava se u radosti i zajedništvu s braćom, u upoznavanju sebe i drugih.

Nakon cjelonoćne vožnje stigosmo u Loreto, jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta, obasjano jutarnjim suncem i ugodnim povjetarcem. Našim ušima je bilo više nego ugodno od prve jutarnje kave čuti poslužiteljicu kako moli zdravomariju na hrvatskom jeziku, uz čipkom izvezenu i uokvirenu Majku Mariju iz Međugorja. Divan osjećaj! Kao svoji svojima dođosmo!

Ono zanimljivo za nas Hrvate jest činjenica da su anđeli, po predaji, u 13. stoljeću  premjestili Nazaretsku kućicu s Trsata u Loreto. Bila je to Marijina kućica u kojoj je odrastala i u kojoj se pojavio anđeo Gabrijel, navjestivši  joj začeće i rođenje Krista Spasitelja. Bio je to dom Djeteta koje će promijeniti povijest svijeta zauvijek. Kućicu su na Trsatu pronašli šumarski radnici na neobičnom mjestu gdje nije bilo tragova da je itko stanovao na tako strmome mjestu. Netragom je i čudesno nestala i pojavila se na suprotnoj strani Jadranskoga mora, na imanju izvjesne gospođe Laurette, pod svima neobjašnjivim svjetlom s nebesa. Nakon nekog vremena opet je nestala, te se pojavila na mjestu iznad kojega je sagrađena velebna bazilika. U spomen boravka Kućice na Trsatu čuva se i danas natpis da je  sveta Kuća Blažene Marije Djevice došla iz Nazareta na Trsat 10.svibnja 1291., a otišla 10. svibnja 1294. Dimenzije i isto kamenje od kojeg je sagrađena poklapa se posvema i u jednom i u drugom kraju, s obje strane Jadranskoga mora. Nakon dojmljivog razgledavanja i čudesne ljepote tog svetog mjesta i snage ljudske ruke u oblikovanju svetišta, hodočasnici su slavili svetu misu s predslaviteljem fra Ivanom Marijom Tomićem, propovjednikom Mislavom Matijašićem te zborovođom fr. Bonifacijem Franjom. U propovijedi je naglašeno kako je važno zaustaviti se pred tim svetim nazaretskim domom, razmišljati o idili Obitelji u kojoj se razvijalo Spasenje za sve nas. Ovo hodočašće ne znači „stajati i gledati u nebo pred Uzašašće, nego shvatiti da je to svojevrsna startna pozicija Božjeg atlete kojem je cilj doći u nebo, u vječni život, gledati Boga licem u lice..

Napuštamo Loreto, mjesto u kojem su nastale Lauretanske litanije s mišlju da i u našem Primoštenu postoji impozantni kip Gospe od Loreta.

Hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand IV. osobito je štovao Gospu od Loreta, oporučno tražeći da mu se srce pokopa ispod istoimene kapele u crkvi sv. Augustina blizu Hofburga. Habsburgovci i nadalje oporučno pokapaju svoje srce u toj kapeli.

Puni dojmova i džepova punih posvećenog ulja krećemo u San Giovanni Rotondo, hodočasničko mjesto usko povezano sa svetcem kojeg svi nazivlju Padre Pio. Rodom iz Pietrelcine, kapucin, svećenik poznat po stigmama koje je rano zadobio i nosio cijeloga života. Dao je sagraditi bolnicu (Casa della Sofferenza) koja je i danas glavna gradska, vrlo moderna bolnica koja može primiti do tisuću pacijenata. Kružna crkva (rotonda) San Giovanni sagrađena je na temeljima antičkog hrama. Kapucinski samostan i crkva Santa Maria delle Grazie potječe iz 16./17. stoljeća. Najveća crkva u gradu posvećena je upravo tom svetcu, sagrađena je 2004., koja je po svojoj veličini druga u Italiji, nakon milanske katedrale. U  njoj se čuva neraspadnuto tijelo Padre Pija u prozirnom sarkofagu kraj kojeg smo prolazili upućujući mu molitve za zagovor u svojim potrebama. Na misi u kripti župnik je naglasio kako nije vjernički smisao ne imati boli i patnje jer nema života bez križa, nema rana bez Krista. Kršćanski put nije lagan. Ni padre Pio nije bježao od križa, nosio je Kristove znakove na sebi, Njegove stigme, bio izložen porugama i neprihvaćanjima jer svijet ne želi trpjeti! Ali križ je svjedočanstvo da nema istinske radosti i života bez Boga. Križ svakog od nas vodi bliže Bogu. To su tajne svetaca, oni svjedoče o snazi istinske radosti jer je Krist pobijedio svijet, patnju i smrt.

Bio je to nezaboravan susret sa svetim Padre Pijom, s prostorima u kojima je izuzetno skromno živio, među osobnim svojim stvarima, knjigama, običnim predmetima za svakodnevnu uporabu. I to malo materijalnoga svjedoči o čovjeku koji je bio ustrajan u poniznosti pred Križem Gospodinovim, nadasve u ljubavi prema patničkim dušama kojima je mogao vidjeti u dno srca.

Iz San Giovannija Rotonda krenusmo na još jedno izvanredno hodočasničko mjesto – Monte Sant’ Angelo (Basilica Santuario di san Michele Arcangelo). Vožnja do vrha visokog 796m n/m pružala je pogled na travnate doline, brda, masline, vinograde, ugođaj poput onog u zaleđu naših dalmatinskih gradova osvježenih burom i prozirnim nebom. Mjesto je jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta na putu od Irske, preko Francuske, Italije, Grčke do Svete Zemlje, do Jeruzalema i brda Karmel u jednoj nevjerojatnoj imaginarnoj liniji koja povezuje sedam crkava posvećenih svetom Mihaelu.

Legenda kaže da se Božji bojovnik ukazao u 5. stoljeću četiri puta i rekao : Ja sam čitavu špilju posvetio kao baziliku tako da se u ovoj Božjoj kući opraštaju ljudima grijesi i pere sva krivica! i ono tako srcu drago  svaki kamenčić na tom mjestu je svet! Špilja se nalazi duboko pod zemljom, odiše nečim mističnim, nečim od čega duša zadrhti, od čega poteku suze i neka čudesna mirnoća koja kao da kaže ne boj se, sve će biti dobro. Neopisiv ushit duha, dodir neba. Rekoh s povjerenjem sveti Mihovile, nikad neću zaspati, a da se ne pomolim tebi, sveti bojovniče!… Jedna osobna zanimljivost kaže da je 1168. neki gradski sudac, Benesmiro de Siponto bio službeno poslan u Šibenik, a drugi, istoimeni Benesmiro iz 1221. bio je u rodu sa svetim Tomom Akvinskim.

Silazak s Monte Sant’Angela činio se kao silazak iz jednog mističnog prostora kojeg silno želiš ponovo posjetiti.

U dolini smo bili ugošćeni u prostorima jednog imanja u kojem su nam ljubazni žitelji ponudili proizvode svoga kraja. Dašak Dalmacije. Opet.

Mjesto značajno za nas Hrvate jest Lucera, grad u kojem je pokopan naš Hrvat, Trogiranin, zagrebački i lučerski biskup, blaženi Augustin Kažotić. Bio je jedan od najučenijih intelektualaca 14. stoljeća, čovjek velike učenosti i kulture, rječitosti i ugleda, vrstan propovjednik, zaštitnik Hrvatskog društva crkvenih glazbenika, čovjek koji je izuzetno suosjećao sa sirotinjom i obespravljenima, brinući se o zdravstvenoj higijeni, potičući ljude da kopaju bunare, sade ljekovito bilje, a nesebično je dijelio  od svojih biskupskih prihoda.

Umro je u Luceri 1323. na glasu svetosti, a papa Klement XI. proglasio ga blaženim. Neobičan i vrlo dojmljiv susret bio je s našim blaženikom. Došli smo s hrvatskim stijegom, svome Hrvatu s molitvama za njegov zagovor, ufajući se da će učiniti  čudo za koje ga svim srcem, punog povjerenja molimo!

Povjesničar Adam Baltazar Krčelić piše da je 1312., u doba gradnje zagrebačke katedrale bila velika suša, ali je po zagovoru bl. Augustina Kažotića izbio izvor vode koji se danas nalazi na Trgu bana Jelačića, pod imenom Manduševac. Dakle, Manda je zagrabila vodu iz izvora nastalog zagovorom našeg blaženika! Neka se ni to ne zaboravi!

Nakon svete mise u crkvi sv. Dominika  u kojoj smo slušali o životu i svetosti bl. Augustina Kažotića krenusmo prema Pompejima, na neki način kao da se vraćamo kući u kojoj živi naša Majka, Blažena Djevica Marija, Kraljica Svete Krunice. U svoju kuću na suprotnoj strani Jadrana!  Ulazeći u Napulj, oči sviju hodočasnika bile su uprte u fascinantni vulkan Vezuv, pomišljajući gdje bismo utekli da se slučajno aktivira jer kažu da se i sad ponekad dimi iz njegova grotla! Šalili smo se, al svejedno malo straha nije škodilo! Čisto da se promisli ča smo na ovon svitu i kamo idemo! Veličanstvena bazilika bila je ispunjena mnoštvom vjerničkog naroda, koji je pjevao, molio na sav glas, baš kao i mi koji smo  molili Molbenicu Gospi koja se uobičajeno moli na blagdan Kraljice Svete Krunice, 7. listopada. Prisjetili smo se bl. Bartola Longa, dominikanca, obraćenika sa sotonizma i ateizma, koji je, shvativši što ga odvlači u ponor zla, i čuvši u snu pokojnog oca koji ga zove da se vrati Bogu, odlučio promijeniti život te postati gorljivi promicatelj krunice. Godine 1871. postaje dominikanski trećoredac, obnavlja i potpomaže gradnju crkve koja postaje znamenito hodočastilište te sastavlja poznatu molbenicu Gospi Pompejskoj. Blaženikom je proglašen 1980.. On je dokaz kako se svatko od nas, u susretu sa živim Bogom, obraća i ima mogućnost biti svet, na to smo pozvani! Jedan od nadnevaka  pobožnosti Kraljice Svete Krunice je i 8. svibnja i baš na taj dan   je ove godine papa postao Lav XIV. koji je odmah najavio da će njegov pontifikat biti obilježen marijanskom pobožnošću.

Posebno mjesto na kojem hodočasnik doživljava duhovni mir, tišinu koju remeti samo pjev ptica, intenzivni miris mirte i jedva čujni šum vode u vodoskoku jest Montecassino, benediktinski samostan na vrhu brda od 519m n/m, zadužbina koju je osnovao sveti Benedikt, utemeljitelj benediktinskog reda. Nevjerojatna je pomisao da je to sveto brdo doživjelo kroz svoju povijest nekoliko teških razaranja, od Langobarda, Saracena pa sve do suvremenih napadača poput „saveznika“ koji su ga bombardirali u 2. svjetskom ratu do temelja! Još je nevjerojatnija spoznaja da je samostan sagrađen nanovo, da se svaki put uzdigao ko Feniks iz doslovnog pepela.

Samostan je oduvijek bio najveće duhovno središte srednjovjekovne Europe, čuvar mnogih znanstvenih djela i predmeta neprocjenjive povijesne i umjetničke vrijednosti, dokumenata na latinskom i grčkom jeziku. Sv. Benedikt je pokopan u kripti zajedno sa svojom sestrom sv. Skolastikom. Od ljepote tog samostana, crkve, tog prostora, čovjeku zastane dah i može samo šutjeti u nekom neopisivom osjećaju da je dotaknuo nebo i Božju blizinu. Stoga je i povratak u dolinu bio manje stresan nego pri usponu „nebu pod oblake“!

Došao je trenutak u kojem i tijelo poželi odmor te tako stigosmo u gradić Frosinone na večeru i počinak, spremni za sutrašnji odlazak putem koji, naravno, vodi u Rim.

Sutradan stigosmo u Rim, točnije rečeno, u hodočasničku baziliku sv. Pavla izvan Zidina (San Paolo fuori le Mura), koja je eksteritorijalno vlasništvo Svete Stolice, izvan Aurelijevih zidina nekadašnjeg Rima. Izgradnja je započela u vrijeme cara Konstantina Velikog, na povijesnom grobu svetoga Pavla, da bi 386. na mjestu postojeće crkve bila podignuta veličanstvena bazilika u doba cara Honorija. Bazilika je 1823. uništena u požaru, ali je ponovno obnovljena 1845. po originalnim nacrtima iz doba pape Pija IX.. Grandiozna građevina obiluje sa 150 stupova građenih u stilu starokršćanskih bazilika. Tu se nalaze mozaični medaljoni sviju papa, počevši od sv. Petra pa nadalje. Ušli smo na sveta vrata s hvalama, u molitvi pred Arca marmorea gdje se čuva sarkofažić s relikvijama svetog Pavla, iznad kojeg se nalaze lanci kojima je sv. Pavo bio okovan na svom putu mučeničkog svjedoka Kristova. Kao rimskom građaninu, ukazana mu je „milost“ da ne bude razapet na križ, već mu je odrubljena glava.  Legenda kaže da je glava poskočila tri puta te se danas to mjesto nazivlje Tre fontane.

Posljednji dan našeg hodočašća završio je u gradu svetog Dominika, u Bologni. Ugodno osvježeni u prostoru bazilike, duh smo napunili na svetoj misi pred grobom svetog Dominika. U  nadahnutoj propovijedi fr. Ivana Marije svatko od nas vjernika bi  trebao promisliti i odgovoriti kamo je usmjeren naš pogled, za kim čeznemo, jesmo li sveti, čisti, jasni u izričaju kao što je bio sveti Stjepan, ili pak sveti Dominik koji je žeđao za spasenjem duša i gorljivo radio na njihovu povratku Gospodinu Bogu i Istini. Ta Istina ne razara, Njoj se daje sve jer s Njom čovjek ima sve.

Još je ostalo vremena za posjet velebnoj katedrali svetog Petronija, impresivnom spomeniku talijanske gotike, koja se nalazi na impozantnom trgu Piazza Maggiore, prepunom hodočasnika, a i onih koji se prepuštaju ugodi sunčevih zraka. Sv. Petronije je bio biskup iz 5. stoljeća, vrlo vjerojatno prije toga pretorijanac u Galiji kao i njegov otac. Obnavljao je zgrade i crkve koje su razorili Goti. Njegove relikvije pronađene su 1141. i čuvaju se u bazilici pa Bolonjci po svom zaštitniku sami sebe nazivaju „petroniani“.

Kako ispriča fr. Mislav, Bologna ima tri epiteta koja sve govore o gradu: da je crvena jer ima mnoštvo zgrada građenih od crvene opeke; da je debela jer je gospodarski bogata; da je tornjevita jer obiluje visokim prepoznatljivim tornjevima, simbolima grada.

I na kraju ovog hodočašća, na kojem smo molili, pjevali, zahvaljivali ponajprije Bogu, a onda i svim svetcima u koje smo se ufali, možemo se prisjetiti svetog Oca Ivana Pavla II. koji je i sam bio hodočasnik i njegovih riječi: Moje razmatranje je stoga upućeno Božjim mjestima, onim prostorima koje je On odabrao da se na njima nastani među nama te tako omogući ljudskom biću izravniji susret sa sobom.

Produbili smo barem na trenutak neke spoznaje o samima sebi, o onim najdubljim i najintimnijim dijelovima sebe, o tome tko smo i kamo idemo, gledamo li ponekad u nebo, a ne samo u zemlju, jesmo li međusobno braća koja imaju jednog Oca, jedinog Spasitelja. Svaki hodočasnik još dugo neće moći izraziti ni opisati te osjećaje miline u duši na svetim mjestima, osjećaje Božje blizine i zaštite gdje nam je umornima bio odmor i lahor. Tako neka i ostane.