Hijacint Bošković, rođen kao Ante Bošković (Selca na Braču, 15. travnja 1900. – Stari Grad na Hvaru, 26. prosinca 1947.), ubraja se među hrvatske dominikance koji su ostavili trajan trag u teologiji i filozofiji dvadesetog stoljeća. Bio je cijenjen kao tomist, filozof i pisac, a suvremenici su ga pamtili i kao nadarenog propovjednika. Iako je danas relativno malo poznat široj javnosti, njegov opus i intelektualna hrabrost – osobito rano i otvoreno suočavanje s nacističkom ideologijom – čine ga vrijednim spomena.

Podrijetlo i formacija

Bošković je rođen u brojnoj obitelji od osmero djece u Selcima na Braču. Osnovno je obrazovanje stekao u rodnome mjestu, a gimnazijsko školovanje nastavio je u dominikanskim sjemeništima u Bolu i Starome Gradu na Hvaru – sredini koja će, simbolično, obilježiti i posljednje mjesece njegova života.

U Dominikanski red je stupio 1918. godine u Dubrovniku, gdje je u novicijatu uzeo redovničko ime Hijacint. Filozofski studij započeo je 1919/1920. na Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku, da bi ga nastavio u Rimu, na uglednom Angelicumu. Ondje je završio teologiju te dvogodišnji poslijediplomski studij filozofije, u sklopu kojega je 1928. i doktorirao – temom o četvrtom Tominu dokazu za postojanje Boga. Za svećenika je zaređen 1924., a 1926. položio je lektorat i diplomski ispit koji su mu omogućili predavanje filozofije i teologije na dominikanskim učilištima.

Zanimljivo je da se Boškovićev angažman nije zaustavljao na akademskom radu: u Angelicumu je djelovao kao orguljaš, u Dubrovniku je osnovao studentski orkestar, a u zagrebačkom je Maksimiru vodio mali pjevački zbor – detalj koji svjedoči o širini njegovih interesa i darova.

Profesorska i uređivačka djelatnost

Nakon doktorata Bošković se vratio u Hrvatsku i pridružio zagrebačkom dominikanskom samostanu. Profesorsku je karijeru gradio na više učilišta: u Dubrovniku je predavao filozofske predmete (1933/34. te ponovno 1939–1946), a u Senju je od 1934. do 1939. djelovao na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi. Nakon kraćeg razdoblja u Dubrovniku, gdje je bio učitelj novakinja i klerika, od 1940. do 1946. obnašao je dužnost rektora Dominikanske visoke bogoslovne škole. U tom je razdoblju obavljao i dužnosti odgojitelja novaka, upravitelja učilišta te samostanskog poglavara.

Godine 1929. u Zagrebu je osnovao nakladu Istina i pokrenuo časopis Duhovni život, hrvatsku asketsko-mističku reviju koju je uređivao gotovo dva desetljeća, do 1942. Surađivao je i u obnovi mjesečnika Gospina krunica (1930) te u pokretanju godišnjaka Kalendar Gospine krunice i osnivanju Tomističkog društva za slavenske zemlje (1934). Njegovi su članci izlazili u Bogoslovskoj smotri, Hrvatskoj prosvjeti, Hrvatskoj straži, Luči, Katoličkom listu i drugim glasilima, a surađivao je i na svim svescima Hrvatske enciklopedije.

Posebno priznanje stigao mu je 1946., kada je u Rimu stekao naslov magister in sacra theologia – najviši akademski stupanj unutar Dominikanskoga reda. Godine 1947. pozvan je za profesora na Visoku bogoslovnu školu u Rijeci, poziv koji je prihvatio. No ubrzo mu je dijagnosticirana teška bolest. U pratnji brata otišao je u Stari Grad na Hvaru, gdje je posljednja dva mjeseca života proveo kod sestara dominikanki i gdje je iste, 1947. godine, preminuo.

Misao i djelo

Bošković se profilirao kao sljedbenik svetog Tome Akvinskog i sudionik tomističkog društva za slavenske zemlje – pripadao je struji strogog neotomizma, nastojeći, po uzoru na Jacquesa Maritaina i Antonina Sertillangesa, primijeniti Tominu misao na konkretne povijesne okolnosti svojega doba. Filozofski problem spoznaje bio mu je trajna preokupacija: suprotstavljao se novokantovskom svođenju filozofije na spoznajnu znanost, koje je smatrao izrazom egocentričnog subjektivizma, a budućnost filozofije vidio je u okretu prema “objektivizmu” kakav je prepoznavao kod Franza Brentana, Edmunda Husserla i Martina Heideggera.

Njegovo najpoznatije i povijesno najznačajnije djelo jest studija Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma (Zagreb, 1939), nastala na temelju predavanja održanih 1938. godine. U njoj je pojavu fašizma povezao s novovjekovnim subjektivizmom, a totalitarizam protumačio kao izraz neobuzdanog antropocentrizma. Njegova je teza da čovjeka, shvaćenog isključivo kao dio cjeline, država nužno apsorbira u sebe, dok čovjek kao osoba ostaje slobodno biće čije ispunjenje nadilazi svaku vremenitu instituciju – stav koji je izravno suprotstavljao totalitarnoj logici podložnosti pojedinca državi. Ta ga je studija svrstala među hrvatske bogoslove, katoličke laike, sveučilišne profesore i redovnike (dominikance, franjevce, isusovce) koji su pisanjem osudili nacizam.

U duhovnoj je literaturi ostavio trag djelom Sjedinjenje s Bogom (1943), u kojem je na nov način unutar hrvatske asketsko-mističke tradicije obradio temu duhovnog života, naglašavajući da je on to ljudskiji što potpunije u njegovu oblikovanju sudjeluju sve čovjekove moći, osobito um i volja.

Ukupno je napisao deset samostalnih djela te brojne članke iz filozofske, teološke i asketsko-mistične problematike. Među knjigama izdvajaju se: Problem spoznaje (1931), De obiectivitate cognitionis (1931), Albert Veliki (1932), Nove struje u modernoj filozofiji (1934), Relatio artis ad moralitatem (1935), Svećenička žrtva (1938, objavljena pod pseudonimom “J. Zumbulov” odnosno “Jacek Zumbulov”, životopis Zvonka Benzije), Sv. Toma Akvinski i Duns Skot (1940) te češko izdanje rasprave o Tominu dokazu Božje egzistencije, Jsoucnost Boží (1930/1932). Od 1935. do 1941. vodio je i polemiku s Karlom Balićem, braniteljem skotističke filozofije.

Za svoju doktorsku disertaciju, raspravu o četvrtom Tominu dokazu za postojanje Boga, osvojio je drugu nagradu na natječaju svih crkvenih sveučilišta u Rimu, koji je raspisala Papinska akademija svetog Tome Akvinskog.

Hrvatski prijevod disertacije Hijacinta Boškovića možete naručiti ovdje

Trajni spomen na Hijacinta Boškovića

Boškovićevo protivljenje totalitarnim ideologijama nije ostalo tek na razini teorije. Kada je u Hrvatskoj na vlast došao režim podložan nacističkoj Njemačkoj, Bošković je pokušao spasiti obitelj Slobodana Langa. Taj je čin ostavio dubok trag: Lang je, prema izvorima, “od djetinjstva odgajan u osjećaju zahvalnosti prema fra Hijacintu, dominikancima i svim fratrima”.

Po Boškoviću je nazvana samostanska knjižnica zagrebačkoga dominikanskog samostana, koju je Tomo Vereš svojim radom podigao na razinu regionalnog spomenika kulture. Upravo je Vereš najviše pridonio sabiranju i očuvanju Boškovićevih životopisnih podataka, dok je o njegovu radu pisao i povjesničar Petar Strčić.

Hijacint Bošković pripada generaciji hrvatskih dominikanaca koji su tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća nosili teret vremena obilježenog usponom totalitarnih ideologija, a odgovorili su na njega ozbiljnom filozofskom i teološkom refleksijom utemeljenom na tomističkoj tradiciji. Njegova rana i jasna kritika fašizma i nacionalsocijalizma, izgrađena na personalističkom shvaćanju odnosa čovjeka i države, čini ga jednim od onih “zaboravljenih hrvatskih mislilaca” – kako ga je nazvao Tomo Vereš – čije djelo zaslužuje ponovno čitanje.

Ovdje možete vidjeti jednu od rijetkih fotografija Hijacinta Boškovića, izoštrenu i povećane rezolucije, usporedno s originalom.