Četvrta korizmena tribina u ciklusu “Korizmene tribine na Peščenici”, pod naslovom “Tko je moj bližnji? – empatija i djela milosrđa” održana je u srijedu 26. ožujka 2025. u dvorani “Fr. Dominik Barač – dominikanac, mučenik” dominikanskoga samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu. Predavanje je održao dominikanac fr. Marko Bijelić OP, župni vikar župe Bl. Augustina Kažotića.

Na početku izlaganja fr. Marko je upozorio da je milosrđe, za razliku od empatije koja je jedan od nosivih elemenata psihoterapije, jedan od središnjih pojmova teološkoga diskursa o Bogu i Kristova navještaja Radosne vijesti (Evanđelja). Sve Isusove riječi, geste, postupci i znamenja su u znaku milosrđa. Fr. Marko je zaključio da se u življenom milosrđu prema onima u potrebi i nevolji nalazi srž Evanđelja i snaga naše vjere.

Polazeći od pitanja sadržana u naslovu tribine „Tko je moj bližnji?”, fr. Marko se je dotakao Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu, koju donosi isključivo Luka, „evanđelist milosrđa”. To pitanje je polazišna točka Isusove prispodobe, u kojoj Isus donosi tragični događaj na putu između Jeruzalema i Jerihona. Bezimeni putnik zapada u ruke razbojnika koji ga ostavljaju polumrtva. Protagonisti ove prispodobe su tri lika: svećenik, levit – pripadnik svećeničkog staleža i Samarijanac. Pokušavajući dokučiti razloge i motive zašto svećenik i levit ne prilaze ovom bespomoćnom čovjeku u nevolji, fr. Marko je istaknuo da su se njih dvojica našla u velikoj moralnoj dvojbi: smiju li dotaknuti tijelo umirućega jer bi time prekršili odredbe o kultnoj čistoći. Zakočeni strahom od okaljanosti ne pružaju pomoć umirućem. Za njih je obredna čistoću vrjednija i uzvišenija, i zbog toga ga zaobilaze. Nasuprot svećeniku i levitu, Samarijanac, koji je u očima prethodne dvojice bio stranac i time već „nečist”, iskazuje milosrđe umirućem. Ključni trenutak i pojam prispodobe je grčki glagol splanhnízomai (od riječi splánhna, utroba) kojima ima značenje „sažaliti se, uživjeti se u stanje nekoga u potrebi”. Samarijanac se sažali nad tim unesrećenim čovjekom. Istinsko milosrđe izvire iz nutrine, iz najdublje intime, jednako kao i ljubav. Milosrđe je uvijek puno više od sažaljenja, budući da se kao proživljeno suosjećanje u nutrini očituje u konkretnim djelima ljubavi. Sv. Ambrozije u tumačenju ove prispodobe naglasit će da suosjećanje stvara bližnjega.

Na kraju prispodobe Isus pita sugovornika zakonoznanca: „Koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” Zakonoznanac s odgovorom: „Onaj koji mu iskaza milosrđe” odgovara na pitanje koje je na početku postavio Isusu: „Tko je moj bližnji?” Fr. Marko je primijetio da je Isus ovom prispodobom preformulirao početno pitanje “Tko je moj bližnji?” u pitanje „Tko je čovjeku u potrebi bio bližnji?”, što znači da govor o milosrđu u sebi nužno sadržava upitnik svakom od nas: „Komu sam ja bližnji?” Ova prispodoba je Isusovo upozorenje da bližnji trebamo biti svakomu tko se nađe u potrebi. U Isusovim očima „biti bližnji” vrjednije je i časnije od ‘biti svećenik’ ili levit. „Ljubav i milosrđe prema bližnjemu ogledalo je iskrenosti i istinitosti ljubavi prema Bogu”, zaključio je fr. Marko.

U drugom djelu predavanja fr. Marko je govorio o duhovnim djelima milosrđa, kao „milosrdnom kodeksu” kršćanskog ponašanja i nasljedovanja Isusa Krista jer (tjelesna i duhovna) djela milosrđa su putovi služenja u ljubavi, koja iscjeljuje i preobražava ranjeno u čovjeku i ljudskim odnosima. U nastojanju objasniti specifičnosti i razlike između duhovnih i tjelesnih djela milosrđa fr. Marko je progovorio o opasnosti postavljanja granica milosrđu kada ga svodimo i promišljamo o njemu kao „brizi za goli život”. Tjelesna djela milosrđa su općenito usmjerena prema nekoj posebnoj socijalnoj grupi (gladni, siromašni…). Radi se o osobama koje obično nisu dio naše svakodnevnice, nego su često u našem životu „usput”. Duhovna djela milosrđa nas usmjeravaju na osobe koje ne tvore neku posebnu socijalnu grupu, čije je potrebe teže zamijetiti, i koje su najčešće dio naše svakidašnjice. Fr. Marko je zaključio da je općenito puno teže činiti duhovna djela milosrđa nego tjelesna, jer nas dovode u susret ljudima koji su nam znatno bliži.

Fr. Marko je podsjetio da je među duhovnim djelima milosrđa na prvo mjesto stavljeno savjetovanje dvoumnih, onih koji su zahvaćeni sumnjom. Sumnja je dvojako iskustvo. S jedne strane, ona je potrebna jer propituje razloge sigurnosti i uvjerenja i čovjeka u spoznaji čuva od lakovjernosti. S druge strane, može biti štetna jer otvara vrata strahu i tjeskobi. Zato kršćanska duhovnost katkada savjetuje sumnju u smislu razlučivanja duhova, ali pritom ne zaboravlja pratiti ju savjetom. Bez savjeta sumnja nagriza srž ljudskih odnosa, a to je povjerenje. Prema mišljenju fr. Marka, duhovno djelo milosrđa „dvoumna savjetovati” smjera k uspostavljanju odnosa povjerenja. Preduvjet za ovo djelo milosrđa je sposobnost ili umijeće slušanja. Radi se o „gostoljubivosti” kojom dopuštamo drugome da bude gost našega života, naše nutrine i ideja. Fr. Marko je primijetio da ovo djelo milosrđa traži poniznost pred drugim u vidu svladavanja samoga sebe jer vrlina slušanja je jedna vrsta odricanja (odreći se svoje mudrosti i vlastitoga govora) koje u sebi zahtjeva strpljivost s drugima. Strpljivost je nužna jer bez nje drugi ne može pronaći vlastiti put.

U govoru o drugom duhovnom djelu milosrđa „neuka poučiti” fr. Marko je spomenuo dvije prisutne predrasude: ljubav se tiče samo materijalnoga dobra i kršćanska ljubav nema nikakve veze s intelektualnim životom. Ovo duhovno djelo milosrđa pobija te stavove. Za fr. Marka je poučavanje neuka među najljepšim i najhrabrijim oblicima milosrđa jer pomaže osobama u njihovoj vjeri, to jest da žive svoj život oslonjeni na vjeru. To je učenje umjetnosti življenja u svjetlu Božje prisutnosti. Ovo djelo milosrđa je umijeće otvaranja očiju drugome da može hoditi prema istinskom životu, tj. „škola pogleda” koja se ostvaruje s pomoću riječi. U svjetlu ovoga djela milosrđa fr. Marko je zaključio da je služba učitelja i profesora u školi djelo milosrđa.

Treće duhovno djelo milosrđa „ grešnika ukoriti” je usko povezano s evanđeoskim načelom „correctio fraterna” (bratska opomena). Fr. Marko je odmah upozorio da ovo djelo milosrđa „ne smije proizlaziti iz zauzetoga stava dijeljenja ljudi na grješnike i one koji nisu grješnici”. Osjetljivost ovoga djela milosrđa leži u sklonosti da prijeđe u osuđivanje grešnika (kada grešnik prestaje biti brat i postaje neprijatelj). Grešnika ukoriti proizlazi iz zahtjeva služenja istini. Fr. Marko je posebno naglasio da ovo djelo milosrđa ne možemo prakticirati ako je to jedini naš odnos s dotičnom osobom. Na ovo djelo milosrđa danas se jako kritički gleda zbog sveprisutnog pravila „političke korektnosti”, koji uvijek traži stav neutralnosti u smislu da je svaka osoba sama sebi sudac i nitko nema pravo zadirati u tuđi život, ako ga to netko ne zatraži. „Grešnika ukoriti” je u svjetlu političke korektnosti upravo zadiranje u udobnost tuđega života. Postavljajući pitanje što je štetnije: osuda koja se ne izriče, nego ostaje u šutnji, ili u preuzimanju odgovornosti kojom se nastoji pomoći, fr. Marko je istaknuo da ovo duhovno milosrđa nas štiti od ‘duhovne anestezije’ (ravnodušnosti), koja osljepljuje za trpljenja bližnjih.

Tumačenje četvrtoga duhovna djela milosrđa „tješiti žalosne” fr. Marko je započeo sa starozavjetnim Božjim obećanjima utjehe kod proroka Izaije. Također je fr. Marko podsjetio da Isus Duha Svetoga naziva Parakletos, čije značenje je i Tješitelj (consolator): onaj koji pritječe svima koji se osjećaju osamljenima, i zbog osamljenosti potrebitima utjehe. Ovo djelo milosrđa ne smijemo shvatiti kao mudrost ili sposobnost pronaći pravu riječ za onoga tko je u nevolji, Utjeha ne traži uvijek i nužno riječ. Biblijska pripovijest o Jobu snažan je primjer kako podarena blizina može biti snažnija od riječi. „Tješiti žalosne znači biti tu, biti s onim tko je sâm, kako se ne bi osjećao osamljenim. Osamljenik u najtežim trenutcima nije potrebit mudre riječi, nego dijeljenja osame i napuštenosti. Blizina suzuje ponor osame i ublažava oštricu njezine boli”, zaključio je fr. Marko.

Za fr. Marka peto duhovno djelo milosrđa „uvrede oprostiti” je ključno za ozdravljenje i pročišćenje naših ljudskih odnosa. Ovo djelo milosrđa pretpostavlja iskustvo (pronalazak) Božjeg milosrđa i dijeljenje tog iskustva s drugima. Fr. Marko je upozorio da opraštanje nije bijeg niti zaborav prošlosti. Opraštanje je susret. Ovo djelo milosrđa ima svoju važnost kada živimo u kulturi zaborava jer opraštanje se suprotstavlja zaboravu. Opraštanje je oslobođenje od spona koje nas vezuju za prošlost. Gdje se dogodi ta oslobođenost ili sloboda, tu se ozdravljaju ranjeni odnosi. Opraštanjem se odričemo mentaliteta žrtve jer se događa odmak od navezanosti na prošlost, koja njeguje osjećaj povrijeđenosti i poniženosti koji izaziva sažaljenje. To omogućuje vlastito ozdravljenje bez kojega je nemoguće stupiti u odnos povjerenja i blizine.

U osvrtu na šesto duhovno djelo milosrđa „nepravdu strpljivo podnositi” fr. Marko je upozorio da je latinski izričaj „molestos patienter sustinere” u svom sadržaju puno širi od hrvatskoga prijevoda budući da „molestus” znači napor, teret koji se teško može skinuti. Ovo duhovno djelo milosrđa počiva na strpljivosti, sposobnosti trpljenja, čija mjera je ljubav (koja sve podnosi). Ovo duhovno djelo strpljivosti i podnošenja uvijek je usmjereno prema drugima i prema nama samima. To je umjetnost življenja zemaljske neispunjenosti koja se ne smije poistovjetiti s pomirenošću i s onom vrstom raspoloženja koje je predvorje malodušnosti. „Strpljivost podnošenja jest snaga u odnosu na nas, sposobnost da ne djelujemo naglo, čekanje prikladnoga vremena drugoga čovjeka i pomaganje u nošenju njegovih slabosti, sporosti i negativnosti” istaknuo je fr. Marko, nadodajući da ovo djelo milosrđa danas nije aktualno jer se na podnošenje i strpljivost dosta gleda negativno, budući da živimo u vremenu očekivanja brzog i učinkovitog djelovanja koje ne poznaje čekanje i trpljenje.

Sedmo duhovno djelo milosrđa „za žive i mrtve moliti” je u očima fr. Marka djelo duhovne solidarnosti i povezanosti. Ono nam omogućuje da stanemo na Božju stranu kako bi se njegova volja vršila u nama. Kada molimo za žive i mrtve surađujemo na ostvarivanju Božjeg nauma: spasenje svih ljudi. „Tko moli za drugoga, otvara se njegovoj potrebi i donosi ju pred Boga. To označuju i Isusove raširene ruke na križu. Tako molitva za žive i mrtve nije obveza, nego izražaj života koji je prožet Božjom ljubavlju i milosrđem”, zaključio je fr. Marko, koji je ujedno i moderator ovogodišnjih korizmenih tribina na Peščenici.

Ovogodišnji ciklus korizmenih tribina srijedom posvećen je temi Empatija – mostovi ljubavi. Korizmene tribine su dio kompetitivnoga projekta Sveučilišta u Zagrebu, kao dio projekta Što nas povezuje? Tu su još i radionice Škola empatije.

Je li čovjek današnjice sklon empatiji, može li doista suosjećati ili je češće proračunat u svojim postupcima? Fr. Bijelić je o temi 4. korizmene tribine govorio i u emisiji LaudatoTV, a prilog možete pogledati na ovoj poveznici.