Podijelite:
Autor: fr. Alojz Ćubelić OP
Voditelj duhovnih vježbi je bio Ivan Bodrožić profesor patrologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Prvotno treba napomenuti kako je svaki dan započeo jutarnjom molitvom i euharistijskim slavljem. Za vrijeme čitavih duhovnih vježbi nakon pročitanog evanđelja je propovijedao voditelj duhovnih vježbi Ivan Bodrožić.
Kako biti svećenik u kontekstu relativizma je bila okvirna tema duhovnih vježbi. Polazište razmišljanja su biblijski odlomci. Nakon II. vatikanskog koncila skoro poput mantre se uočavaju različiti znakovi vremena. Danas se govori o novoj antropologiji i novim vremenima i svijetu. Stoga treba djelovati u skladu s novim vremenom. Ovo je vrijeme znanosti. Znak našega vremena je demokracija, pravni sustav i ekonomski razvitak. Ozakoniti abortus, drogu, homoseksualne zajednice, je također znak vremena, tako da je i među teolozima bilo pokušaja da se prilagodimo svijetu i vremenu. Isusove riječi u tom kontekstu ostaju model ispravnog razumijevanja vremena. Kvalitetu može dati jedino božanska prisutnost. Na koji način se moj život obogaćuje i moja ljudskost? Živimo u vremenu relativiziranja vječnoga i nijekanja vječnosti. Apsolut vječnosti ulazi u naše malo vrijeme da bismo razumjeli to isto vrijeme. Bog koji ulazi u našu povijest u nama apsolutizira i odbija ono relativno. Čovjek se danas potrošio u vremenitim kategorijama. Živimo u vremenu klanjatelja vremenitog. Pozvani smo shvatiti znakove vremena. Mi smo u vremenu, ali smo pozvani na vječnost. Trebali bismo probiti granice, da bismo dosegli stvaran napredak čovječanstva, te da budemo motivirani vječnošću.
Prvi stereotip da živimo u svijetu nepismenih ljudi. Svećenici su odskakali od većine. Danas je drukčiji kulturni krajobraz, jer djelujemo posred većine, nedorasli društvu u kojem živimo. Kompleks svijeta pametnih ljudi u gradu. Imamo određene stereotipne situacije. Stvara se mit o znanstvenom znanju. Istina o znanju je relativna. Čini se da živimo u društvu titulo-poklonika i idolo-poklonika. Istinsko znanje dolazi od Boga. Spominje svijet korisnih informacija, Google te umjetnu inteligenciju. Ne živimo u svijetu kvalitetnog mišljenja. Danas vlada svijet mišljenja, a nekako se zaobilazi pitanje istine, što je središnje načelo dominikanaca. Gospodin predbacuje zakonoznancima i glavarima svećeničkim da su uzeli ključeve znanja, a nije dala drugima da se osposobljavaju, a da sami nisu ušli u nj. Kako bi ljude držali u pokornosti. To je religiozni zločin. Od vremena prosvjetiteljstva se takva percepcija o Crkvi i kleru iskristalizirala. Bilo je dakako i zloporaba. Božje znanje je sveto znanje, ne smijemo koristiti svoje znanje da bismo drugima manipulirali, da bismo imali od njih materijalnu dobit. Brojne laičke ustanove su odvojene od skrbi svećenika. To je prigoda da se opredijelimo poput svetog Pavla za sveto znanje, da se posvetimo onome što nam je primarno. U službi spasenja i onoga što se luči od svjetovnog znanja. Prioritet duhovnog znanja, odnosa prema Bogu i pred Bogom. Sve smatramo otpadom, da upoznamo najizvrsnije znanje, spoznaju Isusa Krista. Svećenik mora biti poštovatelj (kultor) spasenjskog znanja. To je ono što Pavao naziva mudrošću, otajstvo Božje. Mi nismo čimbenici nekog znanja, kao neki koji progovaraju unutar određenog sustava. Zato se Pavao ne nadmeće s učenim Grcima, jer ono znanje koje ima je sila Božja, koja se drugima može i mora prenijeti. Došao je u strahu i velikom drhtanju pred Božjim otajstvom. Mora prenijeti iskustvo Duha i darove Duha.
Ipak ne može postojati društvo bez autoriteta. Ako ugrožavate neki autoritet onda postavljate sebe na zamijenjeno mjesto. Na ćudorednom području se očituje osobito privid slobode, gdje svatko iznosi svoje stavove, mišljenje, jer ljudi ostanu na razini pilotiranja, ostaju podložni vodstvu političkih moćnika. Naše poslanje je vrlo delikatno. Može nam se dogoditi da propovijedamo neku političku slobodu, pravnu, tržišnu ili ekonomsku slobodu, a zanemarimo da je ona po svećeničkom statusu posve drukčiji vidik slobode, a to je cilj duhovne slobode. Uzroci svake neslobode su uvijek na duhovnom području. Ako želimo slobodu društvu, onda moramo prvenstveno poraditi na duhovnom području, što pokazuje jesam li uistinu slobodan. To je sloboda pred Bogom. On je došao osloboditi narod od grijeha, mržnje, nasilja, osloboditi od zla, kako bi oni mogli osloboditi druge. Naša sloboda mora biti angažirana sloboda. To je sloboda od grijeha.
Ljubav je vez zajedništva s Bogom. Ljubav je mjera ispravnog života. Ljubav kao takva je pokretač vjere. Tamo gdje postoji ljubav nema straha. Sveti Ivan afirmira sve značajke ljubavi unutar židovsko-helenskog konteksta. U današnjem društvu se naglašava nesputanost ljubavi, do slobodne ljubavi, iako je ishod negativan i za slobodu i za ljubav. Pretjerano se naglašava erotsko, zapravo negdje oko 60. godina XX. stoljeća govorilo se o nekoj vrsti seksualne revolucije. U suvremenom svijetu je na djelu je, ljubav koju ne veže nikakva norma, nikakav zakon i slično. I nas se doživljava kao netolerantne ljude koji normiraju, donose pravila i bivaju zapreka da se ljudi ljube. Relativizira se ivanovsko viđenje ljubavi, i time se pojedincu daje pravo da sam određuje što je to ljubav. Svećenici se poimaju kao oni koji ne znaju što je to ljubav. Tako da nazočimo božanstvu sjetilnog, poroka, rastvarajući vrata i prozore, stvarajući kraljevstvo požude i osjetilnog. Ljubav se svodi na slobodni i privatni odabir. Kao da u zraku lebdi krilatica, neka se ljudi vole. Kritički govor o tim fenomenima se odbacuje kao nepotreban i neprimjeren. Nema govora u odgojnom procesu o istini, a tako ni nekog akademskog govora i promišljanja, primjerice, o požudi i strasti. Ljudi su nekako agresivni prema tradicionalnom katoličkom nauku. Takva pitanja se postavljaju i u teološkim krugovima, koji nastoje biti fleksibilni prema osobama koje izražavaju ljubav prema istome spolu. U tom kontekstu se govori i razmišlja o pedofiliji, celibatu, te ostalim problemima suvremenog čovjeka, kada se primjećuje da se i sami teolozi nerijetko loše snalaze oslanjajući se na labava i krhka rješenja. Ako zamaskiramo istinu da je predstavimo jasno, onda se može dogoditi da skliznemo od Božje ljubavi prema prividnim oblicima ljudske ljubavi. Gospodin nas poziva na ljubav, da ne otklanjamo pogleda od Njega i njegovog lica. Da ne načinimo previd i time kršimo zapovjedi relativizirajući ih prema vlastitoj mjeri i vlastitim prohtjevima. Mi nismo samo neki činovnici. Poziva nas da budemo ljubitelji Boga živoga i njegovu ljubav. Drukčije ne možemo opstati i možemo biti plodni i djelotvorni.
Razmišljanje o potrebi zajedništva. Društvo subjektivizma i individualizma. Otuđenost koja je obuzela pojedince i skupine. Društvo mase, i pojedinca otuđena u masi. Vrijednosni dio se živi otuđeno. Ne pronalaze se pravi temelji za istinsko zajedništvo. Male su mogućnosti da se procijeni istinsko zajedništvo. Vrlo maloga je onoga osobnoga, često se govori parcijalno, iznose se statistike. Pitanje je kakav je potencijal zajedništva u današnjem društvu? Pravi kriterij za utvrđivanje zajedništva je osobni rast. Društvo koje to onemogućuje nije zdravo društvo. Čemu duhovne vrednote i kreposti? Postoje krajnosti u društvu. Masa kao takva nije jamstvo da će se izgraditi zajedništvo. I u Isusovo vrijeme su se slične stvari događale, polazeći od Isusovih učenika. Isus ne želi probijanje natjecateljskog duha, već tko će od njih više služiti. Naroda ne bez stupova zajednice. Htio je da oni koji okupljaju zajednicu, budu braća i stvarni prijatelji. Ako budete imali ljubavi jedni prema drugima, po tome će znati da ste moji učenici. Očekuje se da apostoli budu zbor, a ne hrpa bezličnih pojedinaca. Svi ne razumiju ono što Gospodin hoće ili se ne trude u različitim povijesnim trenucima. Tako su nastali neki Redovi, kao zajednica apostolskog života, i kao ponuda u nekim kriznim vremenima Crkve i društva. Ponekad mlakost onemogućuje izgradnju pravoga zajedništva. Nerijetko i naše strančarenje, spletkarenje, a ishod je zatvaranje u individualizam. Namjesto da živimo radosno jedni uz druge, počnemo živjeti kao vukovi samotnjaci. To ima loše posljedice za naš duhovni i osobni život. To se očituje i u pastoralnom radu. Može se dogoditi da ostanemo na razini nezrelih adoloscenata, ako nismo zainteresirani za zajedništvo. Kad ne doživimo pravo zajedništvo, lako možemo pasti u otuđenost, bilo da je riječ o dijecezanskim svećenicima, ili pak redovnicima. Ne bilo kakva ljubav i zajedništvo, nego po uzoru na Kristov stav prema svojim učenicima. Polazeći od njegove Riječi, iz obilja srca se prelijeva na druge koje nam život donosi ususret. Tako nećemo živjeti kao egzibicionisti koji žele pod svaku cijenu privući pozornost. Živo zajedništvo nema alternative. Iznalaziti ljubav jednih prema drugima iz božanske perspektive.
Isus Krist u pustinji i kušnje. Između stvarnog i virtualnog svijeta. Svijet medija, komunikacije, života u mreži. Više smo na e-mail adresi negoli kućnom prebivalištu. Svijet sapunica, filmova, sporta, prema kojima se određuje vrijeme. Čovjek je uključen u svjetske trendove, tako što može sudjelovati virtualno zamjećujući istinsku stvarnost. Čovjek današnjeg vremena je zaboravio čitati, prepuštajući se mašti, dokida istinsku komunikaciju. Virtualna društva, zajednice, ne znamo više živjeti bez sadržaja iz virtualnog svijeta. Nesposobni smo imati životnu stabilnost i kreativnu, odnosno zdravu misao. Ne znamo se usredotočiti na svog sugovornika. Društvo u kojem je svatko dobio prostora koliko je pametan, drugih mišljenja i dijeljenja lekcija i komentara. Izbacuje se bijes, jal, često neplodne rasprave koje nikoga ni u što ne mogu uvjeriti. Pitanje je koliko smo zaronjeni u tuđe mreže, pokazujući svoje mišljenje, hrpa mišljenja nas izbacuje iz možebitnog traženja istine i jasnih i razgovijetnih pojmova. Informacije, poluinformacije, podvale, laži, zaboravljajući živjeti. U svijetu poznatih i nepoznatih osoba, koji su važni, ali ne znamo zašto ih konzumiramo, jer nisu zavrijedili da se njima misaono bavimo. Riječ je o potonuću svijesti, trendovima kojima hranimo svoje duše nemajući stvarno u tome nikakve koristi. Domet riječi nije samo unutar planete, riječi služe tome da ostvarimo to da ljude vodimo prema spasenju. Riječ može biti moćna ako dotiče ljudsko srce. Postoje neke ograde u služenju tim sredstvima. Teško ostvarujemo sposobnost zdravog rasuđivanja u svijetu brojnih informacija kojima smo opterećeni. Đavao je majstor virtualnog. Isusu dolazi kao veliki filantrof. On samo daje svoje ponude. On prikriva svoje stvarne namjere i kuša čovjeka. To je napravio Adamu i Evi, te našem Gospodinu. Nudi nerealno, da iziđe iz realnosti, koja proizlazi od Boga. On što on nudi su virtualne ponude, odvodeći ga iz stvarnog svijeta. Gospodinu nudi kruha, slave i moći u ime njegove dobrobiti, pokušavajući odvratiti čovjeka od Boga živoga. Svaki ljudski izum nije samo naš, ako pristanemo da iziđemo iz terena realnog na teren virtualnog svijeta. Zaboravljamo na stvarne obveze i zajedništvo. To remeti naš mir. Treba se oduprijeti tom svijetu virtualnog, jer imamo previše vremena za virtualno, a premalo za čitanje, meditaciju, klanjanja Bogu, izgubivši poniznost. Pozvani smo stvarati duhovno zajedništvo, a ne virtualno zajedništvo. Razmatrati ona buduća dobra, jer je to jedina stvarnost. Bog je onaj koji jest, koji treba biti izvor ideja i jedina naša stvarna zauzetost za kreativnost i plodove istinskog odnosa prema Bogu i bližnjemu. Umjesto svijeta beskorisne mašte, treba ponuditi svijetu božansku viziju. Biti ljudi molitve, razmatranja, sukladno viziji povijesti sukladno njegovoj ljubavi.
Ljudi odbaciše spoznaju i upoznavanje Boga. Postojao je projekt ukloniti religiju iz stvarnoga života. Kao primjerice i projekt prosvjetiteljstva. Deizam. Boga premjestiti u sferu onostranog, a ovo je prepustio ljudima. Način na koji danas žive ljudi, čini se, pokazuje da se prekinuo istinski odnos prema Bogu. U zapadnom svijetu se govori o sekularizaciji, da se čovjeku ponudi mnogo religija, a udalji od Boga. Crkvu treba prebaciti na margine društva. Izvješća sa crkvenih blagdana očituju posvemašnje relativiziranje srži kršćanstva. Društvo mora biti neutralno. U našim zapadnim društvima, još nije došlo do afirmacije vjere. Sve se stavlja pod istu kapu, namjesto da se stvari vrednuju. Ne razmatra se sadržaj otajstva onoga što kršćani slave. Prema drugima se gleda blagonaklono, kao kršćani ne smijemo biti kritički raspoloženi prema drugima, nije politički korektno konfrontirati se s drugima. Mi smo kao katolici uvijek za nešto ili nekoga krivi. Najlakše je reći da su svi isti. Želi se ukinuti Apsolut. Dolazi do degradiranja vjere. Prema svetom Pavlu dolazi do pada i zamračenja uma, ako uklonimo Boga. Dolazi do nemorala i nereda svih vrsta. U metežu i ubrzanosti, ljudi udaljuju Boga iz svog života. S druge strane imamo vremena napretek. Koliko ima aktivnosti kojima su djeca posvećena. Nemaju vremena za Boga i za vječnost. Frenetička trka za vremenitim i prolaznim. Ljudi se žale da su preopterećeni, ali s druge strane se opsesivno bave svojim religijama. Vremena se pronađe za privatnu religiju. Reći nešto kritički o tim fenomenima, znači dirnuti u njihove bogove. Ako hoćete propovijedajte svoga Boga, ali ne dirajte u naše bogove. Sveti Pavao je bio u tome jasan, kada nema Boga, onda se klanjaju svemu ostalome. Proces poganiziranja društva, garniture ideologa koji vode te procese, žele gurnuti vjeru iz javne sfere. Mi smo svećenici Boga živoga i samo tako možemo detektirati brojne pojave, te naviještati radosnu vijest. Ili je Bog na prvom mjestu ili to zapravo nije. Može se govoriti o povratku poganstva, kroz praksu se pokazuje da smo svedeni na gurue, magove i čarobnjake. Istina, ipak, ne zastarijeva. U bujanju pomodarskih fenomena, nama ostaje poslanje da budemo navjestitelji vjere u Boga živoga.
Vi ste sol zemlje. Svjetlost svijeta. Namjesto ispita savjesti nudi se neko promišljanje o sjenovitim stranama života. Premda smo stvoreni da budemo prema Bogu okrenuti, nekada se čini da pružamo otpor prema svjetlosti. Dionizije Areopagit i sveti Toma Akvinski govore o svjetlosti. Nas naša sjena uvijek prati. Bog je predvidio da čovjek bude lučonoša, događa se pobuna, da čovjek sam sebi bude svjetlo, svijetlonoša, sebi samom vlastito načelo i svijetlo. Tu uočavamo i neke značajke Lucifera. Sjenu možemo nazvati grijehom, slabošću, materijalnim konturama, do mnogih ljudi ne može zbog toga doći svjetlo. Bilo bi poželjno da je možemo potpuno ukloniti. U nama uvijek ostaje nešto kruto i nepropusno. Bog je svjetlost bez sjene. U usporedbi s Bogom mi smo tama. To je otpor prema božanskom. Manje ili više debela sjena, manje ili više naglašena tama. Naše pastoralno djelovanje je prenijeti svjetlost i milost za drugoga čovjeka. Možemo se poimati i djelovati kao vodiči njegova svijetla, ali kao i oni koji zamračuju put. Umjesto da budemo poslužitelji svjetla, nerijetko se događa da se opiremo ovom nutarnjem pozivu. Važno je i naše posredništvo, ono što je sadržaj svjedočanstva. O tome govori sveti Pavao u poslanici Efežanima 5,8. Nekoć bijaste tama… Hodite kao djeca svjetlosti. Dobrota, pravednost, istina su plodovi takvog djelovanja. Naše je poslanje dvostruko: da budemo svjetiljke što gore i svijetle. Druga dimenzija je da budemo svjetlost. Zašto se ovo od nas očekuje? Gospodinu stavljamo na raspolaganje svoj život. Ne samo izvanjski kao nekakvo sredstvo, instrument, već dubinski, kada se svijetli i svojim licem. Cijelo lice treba biti prosvijetljeno, ne samo intelektualno, nego čitavo biće. Bog nas želi prožeti, da budemo svijetlo. Mi postajemo kao željezo koje se užari vatrom i poprima kvalitetu vatre. Ili poput svjetlosne niti. U tom kontekstu nas Isus obvezuje. Ne instrumentalno već životno. Staviti mu se na raspolaganje potpuno. Pogubno je ako nešto želimo zadržati za sebe, dopuštajući Bogu da nas potpuno rasvijetli. Ne samo se kratkotrajno okoristiti se i naslađivati njegovim svijetlom. Namjesto toga, cijelim svojim bićem, cijelim svojim životom. Naša raspoloživost je cjelovita, da mu budemo potpuno na raspolaganju, jer je Bog svjetlost koja zahvaća čitavo naše biće. To je poziv na radikalni odnos sa svjetlošću. Duhovne vježbe su poziv da se potpuno izložimo Gospodinu i da se sunčamo na njegovom Svjetlu.
Pitanje revnosti ili mlakosti kao oprečnosti. Revan budi i obrati se. Izuzetno gorljiv stav pred Bogom. Kad bi narod došao do neke vrste obilja i samodostatnosti tada proroci predbacuju tome narodu da se usalilo srce njihovo, kao da im Bog više nije potreban. Najveća pošast naroda može biti kada pastiri izgube revnost. Ako smo uspavani, mlaki, kad nas uhvati ‘duhovna fjaka’, tada se postavlja pitanje kako razbuditi gorljivost? Raspiruj milosni dar da i dalje gori i plamti. U jednom dijelu medijske i vjerske stvarnosti događa se podvojenost između onih koji su gorljivi, istaknutiji i eksponirani pojedinci, a lokalni župnici kao da su mlaki, rutinski obavljaju svoje poslove, jer vas javnost ne prepoznaje. Važno je ono što Crkva naučava, a ne ono što je neki poznati svećenik, stanoviti specijalac; koji govori o svim fenomenima. Takva vrsta podijeljenosti u medijsko-vjerničkoj stvarnosti može se uočiti i među svecima. Dolazi do izokretanja mjerila posredstvom medija i javnosti nasuprot nauka Crkve. Iz toga proizlazi i stanovito nepovjerenje prema Crkvi. Unatoč svemu tome ne treba se odreći gorljivosti. Ovo činite meni na spomen, na tu nutarnju revnost nas obvezuje Gospodin. To je oganj njegove ljubavi. Boriti se sa samima sobom, da iz svoga srca istjeramo nevjernost, nedosljednost i mlakost. Biti spreman na samozatajan i tih rad. Ljubav nas Kristova potiče, kako bi rekao sveti Pavao. Gorljivost se treba hraniti putem euharistije. To je pogonsko gorivo u obliku božanske ljubavi. Ako nema prave gorljivosti, postoji opasnost da postanemo fanatici i isključivi. Zaključno, najbolji primjer revnosti je bila Majka Božja. To je prava vjernost, gorljivost i revnost koja nas poučava svemu što nam je odista potrebno.
Pratite nas na društvenim mrežama
