Što znate o povijesti hrvatskog jezika? Većina nas vjerojatno će se sjetiti Ilirskog preporoda u 19. stoljeću kao ključnog trenutka njegove standardizacije. No, što ako vam kažemo da je stvarna priča puno starija, složenija i nevjerojatnija? Nedavno analizirani dokumenti iz Vatikanskih arhiva otkrivaju zaboravljeno poglavlje u kojem je hrvatski jezik imao međunarodni prestiž o kakvom danas možemo samo sanjati.
Hrvatski dominikanac, fr. Stjepan Krasić OP, publicirao je znanstveni članak koji istražuje značaj hrvatskog jezika kao međunarodnog jezika tijekom 16. i 17. stoljeća, koristeći kao dokaz dokumente iz Vatikanskog arhiva. Ključni nalaz je da je Katolička crkva, suočena s protestantskom reformacijom i potrebom za dijalogom s pravoslavljem, odabrala hrvatski jezik (tada često nazivan i ilirski) kao najprikladniji za komunikaciju sa svim slavenskim narodima. To je dovelo do osnivanja Akademije ilirskog jezika pri Rimskom kolegiju 1599. godine i uvođenja hrvatskog jezika kao obveznog predmeta na najprestižnijim europskim sveučilištima, rame uz rame s hebrejskim, grčkim i arapskim. Istraživanje naglašava da je standardizacija hrvatskog jezika, uključujući izradu prve gramatike Bartola Kašića, velikim dijelom potaknuta i oblikovana upravo od strane crkvenih vlasti u Rimu.
Hrvatski kao službeni “sveslavenski” jezik Vatikana
U 16. stoljeću Katolička crkva bila je pod opsadom. Pritisnuta širenjem protestantizma na zapadu i sjeveru, pravoslavljem na istoku te nezadrživim prodorom islama koji je stigao do samog Budima, Crkva je bila u kritičnoj borbi za opstanak i utjecaj. U tom kontinentalnom sukobu, pronalazak jezičnog ključa za slavenski svijet postao je prvorazredni strateški potez. Papa Klement VIII. stoga je uputio zahtjev vrhovnom poglavaru isusovačkog reda, Klaudiju Akvavivi, da istraži koji je slavenski jezik najprikladniji za stvaranje zajedničke gramatike i rječnika.
Nakon opsežnih konzultacija s vodećim lingvistima tog doba, poput Slovaka Teofila Kristeka i Španjolca Alfonsa Carilla, donesena je odluka: izabran je hrvatski jezik. U svom pismu iz 1599. godine, Kristek je s oduševljenjem preporučio hrvatski, ističući njegovu ljepotu, rasprostranjenost i povijesnu važnost. Nevjerojatno je da je jezik malog naroda, koji u to vrijeme nije imao ni vlastitu državu ni središnju kulturnu instituciju, izabran za tako monumentalnu ulogu — da postane lingua franca za cijeli slavenski svijet. Ova odluka pokrenula je lavinu događaja koji će zauvijek obilježiti naš jezik.
Obavezan predmet na Oxfordu, Sorbonni i Salamanci
Nakon što je hrvatski jezik odabran kao pan-slavenski jezik, Vatikan nije gubio vrijeme. Pape Grgur XV. (1622.) i Urban VIII. (1623.) izdali su službene dekrete koji su naredili uvođenje hrvatskog jezika (tada najčešće nazivanog “ilirski”) kao obaveznog predmeta na vodećim javnim i crkvenim sveučilištima u Europi. Popis sveučilišta na koja se dekret odnosio čita se kao popis najvažnijih akademskih institucija tog doba, poput onih u Bologni, Padovi, Parizu, Salamanci, Beču i Kölnu, a direktiva se izričito proširila i na sveučilišta u Rimu i Oxfordu. Odjednom, hrvatski jezik našao se u kurikulumu uz bok jezicima koji su smatrani stupovima europske kulture i znanosti.
No, taj odabir nije bio slučajan, već dio precizne globalne strategije. Hebrejski, kaldejski i grčki bili su nužni za razumijevanje Svetog pisma; arapski je bio ključan za dijalog s islamskim svijetom; a hrvatski (ilirski) odabran je kao sredstvo komunikacije s cjelokupnim slavenskim svijetom, kako katoličkim tako i pravoslavnim. Ne bi li osigurao provedbu ove odluke, papa Urban VIII. propisao je izrazito stroge kazne. Svećenicima koji se ne bi pridržavali dekreta prijetila je suspenzija, a studentima i profesorima koji ne bi učili jezik najmanje dvije godine bila je zabranjena dodjela doktorata i svako drugo akademsko napredovanje. Te mjere pokazuju koliko je ozbiljno Crkva shvaćala ovu direktivu i koliku je važnost pridavala hrvatskom jeziku.
Rođenje prve gramatike iz nužde
Nakon odabira hrvatskog kao zajedničkog slavenskog jezika, u Rimu je 1599. osnovana Akademija ilirskog jezika (Academia linguae Illyricae). Međutim, postojao je jedan ogroman problem: nije postojala standardizirana gramatika koja bi se mogla koristiti za podučavanje stranaca. Cijeli veliki projekt stvaranja sveslavenske lingua franca ovisio je o jednom briljantnom mladom isusovcu s otoka Paga: Bartolu Kašiću. Njegova misija, o kojoj je ovisio uspjeh nove Akademije, bila je stvoriti nešto što nikada prije nije postojalo: standardiziranu gramatiku hrvatskog jezika.
Nakon četiri godine rada, njegova gramatika, Institutionum linguae Illyricae libri duo, objavljena je u Rimu 1604. godine. Ovo djelo bilo je prekretnica. Ne samo da je omogućilo strancima da sustavno uče hrvatski, već je predstavljalo i prvi korak prema standardizaciji jezika. Kašić je svoju gramatiku temeljio na štokavskom narječju, kao najraširenijem, čime je postavio temelje koji su i danas osnova hrvatskog standardnog jezika. Tako je gramatika, izvorno napisana za strance, postala kamen temeljac modernog hrvatskog književnog jezika.
Nakon objave Kašićeve gramatike, vatikanska tiskara Polyglotta pokrenula je masovno tiskanje knjiga na standardiziranom hrvatskom jeziku. Samo u Rimu tiskano je preko stotinu različitih naslova, uključujući misale, brevijare, katekizme, rituale i teološke priručnike. Te su se knjige koristile na širokom području, od Jadrana do Drave, i imale su presudnu ulogu u širenju pismenosti. Što je još važnije, ujednačavale su jezični izričaj i time aktivno pridonosile stvaranju zajedničkog kulturnog i nacionalnog identiteta puno prije nego što se to uobičajeno misli. Bio je to projekt jezičnog inženjeringa nevjerojatnih razmjera, vođen iz jednog od najvećih centara moći tadašnjeg svijeta.
Sudska presuda iz Rima: Ilirski JE hrvatski
Korištenje različitih naziva za jezik — ilirski, slovinski, hrvatski, dalmatinski — često je stvaralo zabunu. Ipak, u Italiji i Vatikanu, “ilirski” i “hrvatski” najčešće su se koristili kao sinonimi. No, konačan odgovor nije stigao od lingvista ili učenjaka, već iz najvišeg suda u Rimu, u pravnoj bitci koja će prisiliti Vatikan da zakonski definira što znači biti “Ilirac”.
Svećenik Ivan Jampšič, Slovenac rođen u Rimu, zatražio je 1651. godine pravo na povlastice Zavoda sv. Jeronima, koje su bile rezervirane isključivo za “Ilirce”. Hrvatski članovi zavoda su se usprotivili, tvrdeći da on nije Ilirac. Slučaj je završio na Vrhovnom sudu Rimske Rote, koji je morao presuditi što točno znači pojam “ilirski narod”. Presuda iz 1656. bila je nedvosmislena i postala je povijesni dokument od neprocjenjive važnosti: …pravom i istinskom provincijom ilirskog naroda bila je, jest i treba se smatrati… Dalmacija ili Ilirik, čiji su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija… iz kojih se potpuno isključuju Koruška, Štajerska i Kranjska.
Kao rezultat presude, kartograf Andrea Buffalini izradio je službenu kartu koja je vizualno definirala “Ilirik” kao područje koje obuhvaća Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Time je jednom zauvijek, pravno i kartografski, potvrđena veza između ilirskog i hrvatskog imena te definiran etnički i jezični prostor na koji se ono odnosi.
U zaključku
Ova otkrića iz Vatikanskih arhiva koja je objavio fr. Stjepan Krasić pokazuju da je hrvatski jezik, stoljećima prije nacionalnih preporoda 19. stoljeća, uživao izniman međunarodni status. Bio je službeni pan-slavenski jezik Katoličke crkve, obavezan predmet na najboljim europskim sveučilištima, a njegovu standardizaciju sustavno je poticao i financirao Rim. Gledano u cjelini, povijest hrvatskoga jezika puno je više ovisila o Rimu nego o unutarnjim zbivanjima u domovini. Ova zaboravljena povijest ne samo da je fascinantna, već nas tjera da postavimo ključno pitanje: kako ova spoznaja mijenja naš pogled na važnost i mjesto hrvatskog jezika u europskoj kulturnoj baštini?
