Klanjamo ti se Krise i blagoslivljamo te!

Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet!

Bol je tako otajstvena stvarnost. Teško ju je razumjeti. Još teže nositi. Moramo naučiti tu bol dijeliti. Ali što ako svojim dijeljenjem tu bol povećavamo? Ponekad su trenutci našega života toliko bolni i toliko osobni, da iz ljubavi prema bližnjemu ne želimo svoju bol pokazati. Jer, kada znam da sam voljen, onda znam da će i moja patnja biti preuzeta od onoga koji me voli. Znam da će i ta osoba radi mene sada trpjeti. A moja će bol samim time biti još dublja, još teža. Napetost između radosti i trpljenja poprima svoje jedinstvene nijanse kada istovremeno čezneš za prisutnošću voljene osobe, i od tog susreta strepiš.

U četvrtoj postaji križnoga puta suočavam se sa pogledom sina i majke koji probada, i probada, i vuče me istovremeno u svoje otajstvo što više o njemu razmišljam. Bol koju Isus nosi ne možemo opisati niti da ispunimo sve stranice ovoga svijeta vještim i učenim riječima. Da skupimo sve pjesnike i filozofe prošlosti i sadašnjosti tek bismo zagrebali po ljepoti trpljenja našeg spasitelja. Trpljenja koje u sebi nosi i moje ime… Samo je jedna osoba, jedna žena, koja je primila puninu milosti kako bi u svojoj utrobi nosila izvor te iste milosti. Samo je jedna osoba, jedna žena, koja je kadra ispiti puninu gorkog kaleža, dok bez straha gleda silnu i nasmrt slomljenu dušu svojeg ljubljenog sina. Isus je izranjen, krvav, i pod teretom križa. Ali prava, duboka patnja je ona unutarnja. Marija sve to vidi, i sve to prima, u Njegovom pogledu, pogledu njoj upućenom. I u boli koja se prima i koja se iz ljubavi daruje.

Pomolimo se.

Imam li ja hrabrosti pogledati Isusove oči? Uhvatiti Njegov pogled dok na svojim krvavim ramenima nosi križ ovoga svijeta, a u svome duhu traži zagrljaj svakog grešnika za kojega se žrtvuje. Imam li ja hrabrosti prepoznati i preuzeti bol koju on nosi? Jesam li spreman postati dionikom pashalnog otajstva? Iako znam da te moj pogled, Isuse, ne može utješiti ni približno toliko kao pogled tvoje svete majke, udijeli mi milost da se barem na jedan trenutak ne okrenem kada nam se pogledi susretnu, da u golotinji svoga bića ispijem barem mali gutljaj iz kaleža tvoje muke, iz punine tvoje Ljubavi.

Smiluj nam se Gospodine!