Rođen je u 1317. godine u Forliju, u Italiji. Kao mladić je ušao u Red propovjednika. Odlikovao se ljubavlju prema šutnji i samoći, darom kontemplacije i pobožnošću prema Djevici Bogorodici. Marcolinov unutarnji život nije zabilježio ni on sam ni drugi. Živio je mistični život s takvim intenzitetom da je gotovo uvijek bio u ekstazi i nesvjestan stvari oko sebe. Rijetko je izlazio iz svoje ćelije i nije se mogao baviti nikakvim aktivnim radom. Jedan od njegove braće zabilježio je da se činio “stranac na zemlji, zabrinut samo za stvari na nebu”. Većina njegove braće mislila je da je samo pospan i nepažljiv. Neki su ga čuli kako iskreno razgovara s Gospinim kipom u svojoj ćeliji; nekolicina sretnika čak je čula Gospu kako odgovara na njegova pitanja.

Prezren od braće koja su odbijala reformu redovničkog života koju je tražio Učitelj Reda, Rajmund iz Capue, ponizni je Markolin većinu života proveo u samostanu pri svom rodnom mjestu, predan svetoj službi i djelima ljubavi. Mnoštvo je vjernika dolazilo k njemu kao mužu iskrene molitve i prijatelju siromaha, osobito ojađeni i bolesni, koje je s ljubavlju pomagao i tješio. Odlikujući se jednostavnošću, čistoćom duše i ljubavlju, obdaren višnjim darovima, umro je u osamdesetoj godini života 24. siječnja 1397. godine. Prema predaji, bio je prior samostana sv. Dominika u Dubrovniku. Njegovo je štovanje potvrdio papa Benedikt XIV. dana 9. svibnja 1750. godine.

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.