Rođen je oko 1180. u biskupiji Orléans u Francuskoj. Kao učitelj prava, tumačio je u Parizu crkvene zakone. Došavši u Rim posjetiti sveta mjesta, susreo je sv. Dominika i njegove su ga riječi oduševile. Zavoljevši evanđeosko siromaštvo Reda, pošto mu je blažena Djevica Marija čudesno vratila zdravlje, primio je habit Reda koji mu je ona bila pokazala. Primjerom kreposna života i vatrenom iječitošću privukao je u Red, najprije u Bologni, a zatim u Parizu, vrlo mnogo mladih ljudi i uglednih muževa. Mudro je uređivao i gorljivo promicao zajednički život; gorio je apostolskom revnošću da uspostavi Kristovo kraljevstvo. Umro je u Parizu 1220. godine. Pokopan je u crkvi Gospe od Poljâ (Notre-Dame des Champs). Njegovo štovanje od pamtivijeka potvrdio je papa Pio IX. dana 8. srpnja 1875.

Iz Knjižice o počecima Reda propovjednika, bl. Jordana Saskog

Godine Gospodnje 1218., kad je učitelj Dominik bio u Rimu, tamo je stigao i učitelj Reginald, dekan Sv. Anijana u Orléansu, u namjeri da ide u prekomorske krajeve. Bijaše to muž glasovit, učen, po dostojanstvu ugledan, koji je pet godina bio pročelnik katedre za crkveno pravo u Parizu. Tek što je stigao u Rim, teško se razbolio. Učitelj ga je Dominik nekoliko puta posjetio i potaknuo da prihvati Kristovo siromaštvo i uđe u Red, što je on potpuno slobodno i prihvatio te se na to i zavjetom obvezao.

Reginald, dakle, ozdravi od svoje teške i gotovo neizlječive bolesti, ne bez čudesnog Bdžjeg zahvata. Naime, dok je bio u ognjici, vidljivo je k njemu došla Kraljica neba, Majka milosrđa, Djevica Marija, te mu je oči, nosnice, uši, usta, pupak, ruke i noge pomazala nekom ljekovitom mašću. što ju je sa sobbom donijela. Pritom, mu kaza: “Mažem ti noge svetim uljem da budu spremne naviještati evanđelje mira. Usto mu pokaže cijelu odjeću Reda. Smjesta ozdravi i tako se osjeti u cijelom tijelu obnovljen da su se liječnici, koji su bili gotovo izgubili nadu u njegovo ozdravljenje, začudili vidjevši znakove potpunog zdravlja. Učitelj je Dominik s ovim žnačajnim čudom kasnije upoznao mnoge ljude, koji još i sada žive. I ja sam bio prisutan kad je jednom u Parizu tijekom duhovnog predavanja o tom govorio.

Kad je dakle učitelj Regiriald ozdravio, sav se posveti propovijedanju, a njegov se govor odlikovao vatrenošću. Cijela se Bologna komešala jer se činilo da je ustao novi Ilija. U one je dane mnogo Bolonjaca primio u Red te je broj učenika počeo rasti i mnogo ih se njima pridružilo. Kad je zatim brat Reginald, svete uspomene, došao u Pariz, s neumornim je žarom riječu i primjerom propovijedao Isusa Krista i to raspetoga. No uskoro ga Gospodin uze sa zemlje: “stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio.” Brat Matej, koji ga je u svijetu priznavao kao slavnog i izbirljivog, s čuđenjem ga je katkad zapitao: “Učitelju, da li osjećate neku odbojnost prema odjeći koju ste primili?” A on bi, prignuvši glavu, odgovorio: “Mislim da nemam nikakve zasluge što živim u ovom Redu jer sam u njemu uvijek doživljavao previše radosti.”

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.