Rođena je 25. studenog 1493. u mjestu Relezi, u današnjoj Crnoj Gori, kao Katarina (Kate) Košić. Jedan je kasniji autor (S. Razzi) pretpostavio da je njezina obitelj bila pravoslavna, no onda bi, došavši u Kotor, prije nego je postala članica Dominikanskog reda, bila morala prijeći u Katoličku Crkvu, a ipak o tome nema nigdje ni spomena! Mladenaštvo je provela kao pastirica. S četrnaest godina zaposlila se kao služavka u kući kotorskog plemića Aleksandra Buće. Preko njegova brata, dominikanskog provincijala fr. Vinka, povezala se s dominikanskim trećoredicama u Kotoru. Uzela je redovničko ime Ozana. Slušajući na Veliki petak propovijed o Isusovoj muci i smrti, odlučila je da će, Isusu za ljubav, provesti ostatak života kao “zatvorenica”. Od 1514., kao “zazidana djevica” provela je sedam godina u sobici pokraj crkvice sv. Bartolomeja. Nakon toga se preselila u ćeliju kod crkve sv. Pavla. Takvim načinom života proživjela je 51 godinu, vršeći snažan vjerski i društveni utjecaj na Kotor. Jedni su joj se preporučivali u molitvi, drugi tražili savjete u najrazličitijim životnim prilikama. Umrla je na glasu svetosti 27. travnja 1565. Njezino neraspadnuto tijelo čuva se u zbornoj crkvi Sv. Marije u Kotoru, gdje je štuju ne samo katolici nego i pravoslavci. Pio XI. odobrio je njezino štovanje 21. prosinca 1927., moleći njezin zagovor za jedinstvo kršćana.

Iz života blažene Ozane Kotorske 

(Don Niko Luković, Blažena Ozana Kotorka, Kotor, 1965., str. 34)

Prilikom kanonskog oblačenja Katarina je položila zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, te je promijenila svoje krsno ime u Ozana, na uspomenu bi. Hozane iz Mantove, preminule na glasu svetosti 1505., koju je uzela za uzor. Pošto je primila na sebe redovničko odijelo, izgledalo joj je da život što ga je do tada provodila nije bio uredan, premda je njen život bio uvijek neporočan i svet. Sve je njeno nastojanje težilo k tome da joj srce i duša budu čisti i bez ljage, kao što joj je bez ljage bijela dominikanska haljina. Ostavivši svijet, prva joj je misao bila da od svoga srca načini Bogu oltar na kojemu će paliti samo tamjan kreposna života. Bila je uvjerena da sve za čim svijet teži nije drugo doli cvijet koji zorom cvjeta, a predvečer uvene. Nastojala je, stoga, svim silama postići ono blago “koje ni moljac ni rđa ne izgrizaju, radi kojega lopovi ne prokopavaju zidove i ne kradu ga”!

Svaki je dan bivala revnija u vršenju svojih dužnosti, ustrajnija u djelima pobožnosti, sve savršenija u duhovnom životu, znajući kako kaže sv. Augustin: “Tko u krepostima ne napreduje, taj nazaduje.” U prizemnoj ćeliji mlada je pokornica provela pune pedeset dvije godine u molitvi, postu i pokori, baveći se ručnim radom. Jedan njen životopisac veli kako su se Kotorani divili svetoj djevici, koja je znala i usred gradske buke naći pustinju, mir. Ozana je trajno zahvaljivala Bogu što joj je udijelio milost da postane redovnica Dominikanskoga reda, toliko zaslužnog za Crkvu, znanost, umjetnost, i za sam Kotor.