Guido ili Gvidolin, sin Petrov, rođen je u Vicchiju, u Toskani, krajem XIV. stoljeća. Kao mladić, u Firenci se bavio slikarstvom. Kako ga je privlačio redovnički život, zajedno s rođenim bratom Benediktom stupio je u fiesolski samostan Reda propovjednika, što ga je kao samostan strožeg opsluživanja nedugo prije toga osnovao bl. Ivan Dominici. Prigodom redovničkog oblačenja, oko 1420. godine, uzeo je njegovo ime. Postavši svećenik, bio je dvaput vikarom, a zatim priorom samostana. Strogo vjeran redovničkim dužnostima, božanska otajstva koja je promatrao u molitvi i proučavanju božanske istine priopćavao je svojim slikarskim umijećem i braći i vjernicima.

Naslikao je mnoštvo oltamih slika u Fiesola (oko 1425.-1428.); u Firenci je ipak, na molbu sv. Antonina, tadašnjeg priora, u samostanu sv. Marka freskama oslikao klaustar, kapitulamu dvoranu, sobe i hodnike (1439.-1445.). Pozvan od pape Eugena IV., oslikao je dvije kapelice u bazilici sv. Petra i u vatikanskoj palači; po naredbi Nikole V., koji ga je poštovao zbog čestitosti života i primjerna vladanja, ukrasio je njegovu privatnu kapelicu i sobicu (1445.-1449.). Radio je i u Cortoni, u samostanu sv. Dominika (1438.), te u katedrali u Orvietu (1447.).

Kad mu je Eugen IV. ponudio da bude firentinski nadbiskup, skromno je odbio predloživši na tu čast sv. Antonina. Umro je u Rimu 18. veljače 1455. u samostanu Sv. Marije iznad Minerve (Santa Maria sopra Minerva); u samostanskoj crkvi još postoji njegov grob s nadgrobnom pločom i njegovim likom. Brat Ivan bio je čovjek jednostavan i ispravan, siromašan i ponizan. Zbog toga je s poštovanjem nazvan Beato Angelico, čime se divno sažimlje njegov kreposni život. Glas o njegovoj svetosti i nadarenosti proširio se nadaleko. Njemu na čast i za napredak sakralne umjetnosti, papa Ivan Pavao II. ga je 18. veljače 1984. godine proglasio nebeskim zaštitnikom umjetnika, posebno slikara.

Iz “Apostolskog pisma” Ivana Pavla II. od 3. listopada 1982., izdanog “na vlastitu pobudu”.

“Tko vrši Kristovu službu, treba da uvijek prianja uz Krista.” To je običavao reći brat Ivan iz Fiesola, kojemu s najveće čestitosti života i gotovo nebeske ljepote njegovih slika, osobito biarija, nadjenuše ime “Beato Angelico”.

Budući da je već od mladosti bio sklon redovničkom životu, zamolio je da bude primljen među braću propovjednike strožeg opsluživanja, zvane “opservanti”, koji su živjeli u Fiesolu, u samostanu sv. Dominika. Službe koje su mu braća i poglavari povjeravali obavljao je brižno, a glas o njegovu vrsnom slikarskom umijeću širio se nadaleko. Stoga su stizale sve češće i hitnije narudžbe.

Papa Eugen IV. pozva ga u Rim. Kad je brat Ivan slikao u bazilici sv. Petra i u Vatikanskoj palači, Eugen IV. imao je priliku da veoma visoko ocijeni ne samo čudesnu snagu vrsnog umjetnika nego osobito pobožnost redovnika, opsluživanje Pravila i ponizni, nesebični njegov duh.

I Nikola V, imao je visoko mišljenje o bratu Ivanu, jer je “on tako velikoga muža štovao i častio zbog čestitosti njegova života i primjernog vladanja”. Naložio mu je, dakle, da freskama uresi njegovu privatnu kapelu. To je brat Ivan i učinio vjeran svojoj umjetnosti, koja je zaista bila kao “slikana molitva”.

Zaklopio je oči u Rimu, u samostanu Svete Marije sopra Minerva; njegov je životni tijek bio obilježen divinom umjetnošću, te ljudskim i redovničkim krepostima. Prema mišljenju njegovih suvremenika, bijaše to “čovjek vrlo skroman i odan redovničkom životu”; osim toga “isticao se i mnogim krepostima, blagom ćudi i iskrenom pobožnošću”. K tome, “bijaše to muž priznate svetosti”.

Uostalom, Vasari, koji je u Firenci mnogo toga sakupio o njegovu neokaljanu životu, bio je uvjeren da su ona milina i nebesko obilježje koji izviru iz njegovih svetih slika – a drugih nije ni izradio – bih plod one vrhunske podudarnosti, kojom su se u njemu ujediniti svet život i stvaralačka snaga.

Sigurno je, dakle, daje brat Ivan, služeći umjetnosti svojim rijetkim naravnim darovima, donio i donosi narodu Božjem neizmjernu duhovnu i pastoralnu korist, jer tako narod Božji može ovdje lakše koračati k Bogu. K tomu, naime, teži sveta umjetnost, kako kaže Drugi vatikanski sabor u Uredbi o svetom bogoslužju: “Među najplemenitije djelatnosti ljudskog duha s potpunim se pravom ubrajaju lijepe umjetnosti, osobito religiozna umjetnost i njezin vrhunac, sakralna umjetnost. One se svojom naravi odnose na beskrajnu Božju ljepotu, daje na neki način izraze ljudskim djelima. Zato su to usmjerenije prema Bogu i promicanju njegove hvale i slave; štoviše, samo za tim idu da svojim djelima najviše pridonesu kako bi se ljudska srca pobožno obraćala Bogu.”

Brat Ivan, muž koji se odlikovao duhovnim životom i umjetnošću, uvijek nas je veoma privlačio. Stoga mislimo daje došlo vrijeme da se stavi na svijećnjak u Crkvi Božjoj, kojoj odista ne prestaje govoriti svojom nebeskom umjetnošću.