Dijana Andalo rođena je u Bologni početkom XIII. st. Pomagala je bl. Reginaldu u izgradnji bolonjskog samostana. Kad je 1219. Dominik stigao u Bolognu, Dijana se s drugima zavjetovala redovnički život na ruke blaženog patrijarha. Nadvladavši neprilike što su joj ih pravili članovi obitelji (čak su joj slomili rebro), ušla je u samostan sv. Janje koji je podigao bl. Jordan Saski. Preminula je 1236. Sačuvano je pedesetak pisama koja joj je napisao bi. Jordan Saski. Ona su lijep primjer bratstva između braće i sestara. Dijanino je štovanje odobrio Lav XIII. dana 8. kolovoza 1888. 

Cecilija je rođena u Rimu početkom XIII. st. Iz samo stana sv. Marije “in Tempulo” preselila se u samostan sv. Siksta, gdje je upoznala sv. Dominika i postala najvjernija svjedokinja njegova lica i duha. Poslije, krajem 1223. ili početkom 1224., papa Honorije III. Poslao ju je, skupa s još tri sestre, u Bolognu, da tamo unese duh sv. Dominika u samostan sv. Janje koji je osnovala bl. Dijana. Tu je preminula 1290. Njezino je štovanje 24. prosinca 1891. odobrio Lav XIII.

Iz Kronike o osnutku bolonjskog samostana sv. Janje koju je napisao jedan suvremenik

Godine Gospodnje 1218. sveti je Dominik poslao braću propovjednike iz Rima u Bolognu. Kad su stigli, od brata su Rudolfa zatražili crkvu sv. Nikole. Taj je brat tada bio svećenik spomenute crkve, sagrađene na mjestu zvanom “Kod vinograda” (dalle Vigne). Mjesto je pak pripadalo gospodinu Andalo, ocu presvijetle gospođe Dijane. Gospodin Andalo najprije nije htio braći pokloniti to mjesto, ali na molbu svoje kćeri Dijane, poslije utemeljiteljice samostana sv. Janje, dao je pristanak i poklonio im spomenuto zemljište. Braća su tu sagradila kuću i klaustar, i njihov je broj, Kristovom milošću, počeo rasti.

Kad je pak u međuvremenu u Bolognu stigao učitelj Reginald i s velikim žarom počeo propovijedati Božju riječ, spomenuta je gospođa Dijana, privučena Božjim duhom, počela prezirati svjetovnu gizdu i ispraznosti te se često družila i razgovarala s braćom propovjednicima. Zbog toga, kad je blaženi Dominik stigao u Bolognu, svom ga je dušom zavoljela te s njime počela raspravljati o spasenju svoje duše. Napokon, poslije kraćeg vremena, na njegove je ruke položila zavjete.

Usto su se mnoge plemenite gospođe i odlične žene iz grada Bologne po njezinu primjeru počele družiti s braćom propovjednicima i s njima razgovarati o spasenju duše. Odatle se rodila privrženost plemića i rodbine onih gospođa, te su oni počeli pomagati braći i iskazivati im poštovanje.

Međutim, Dijana, sjećajući se svoga zavjeta, počela se s blaženim Dominikom dogovarati kako da zavjet provede u djelo. Dakle, jednoga dana blaženi Dominik okupi braću i zatraži njih pristanak da se sagradi kuća za gospođe koja bi se zvala i bila kuća Reda. Kad su se braća s njegovim mišljenjem suglasila, blaženi se Dominik po običaju okrenuo molitvi. Drugi pak dan, nakon molitve, reče braći na samostanskom sastanku: “Braćo, svakako treba sagraditi kuću za gospođe, pa makar se ova naša kuća morala zatvoriti.”

Gospođa Dijana stanovala je u kući svoga oca tijelom, ali ne duhom. A budući da zbog straha od roditelja nije mogla ispuniti što je željela i obećala blaženom Dominiku, naime sagraditi kuću koja bi se zvala i bila kuća Reda, jednog dana reče svojima da će posjetiti samostan u Ronzanu. Krene, dakle, s velikom gizdom i svečanom pratnjom, no kad tamo stiže, zatraži redovničko odijelo i dobi ga. Kad je to saznalo mnoštvo gospođa koje su došle s njome, smjesta poslaše glasnike u grad. Nastade golema strka naroda, ljudi dođoše u samostan, nasilno je iz njega izvukoše, slomiše joj rebro tako daje gotovo godinu dana ležala, bolesna, u očinskoj kući.

Sveti je Dominik tada bio u Bologni. Kada doču kakve je sve nepravde pretrpjela, veoma se ražalosti te joj tajno posla pismo; naime, njezini joj roditelji nisu dopuštali ni s kim govoriti, osim u prisutnosti kojega člana obitelji. U međuvremenu se Dominik sretno preseli u nebeske radosti, a sestra Dijana, čim malko ozdravi, pobježe i vrati se u spomenuti samostan. Roditelji je pak puste jer bijahu izgubili nadu da će je uspjeti odvratiti od nauma. U tom je samostanu ostala od Svih svetih do tjedna nakon Uzašašća. Kroz to su je vrijeme pomagali učitelj Jor dan, blage uspomene, tada provincijal Lombardske provincije, i četvorica braće kojima blaženi Dominik bijaše povjerio da se dovrši ono dugo željeno djelo osnutka ženskog samostana Reda.

Čim je samostančić bio sagrađen, braća pođoše po nju i uvedoše je u taj kućerak skupa s ostale četiri gospođe iz Bologne. To je bilo godine Gospodnje 1223. u tjednu nakon Uzašašća. Na blagdan pak svetih apostola Petra i Pavla iz ruke učitelja Jordana primiše odijelo Reda. Učitelj Jordan, blage uspomene, s papinim dopu štenjem pozove četiri sestre iz rimskog samostana sv. Siksta, da bi poučile gore spomenute sestre o redu i načinu redovničkog života. I tako te četiri sestre, koje bijahu položile zavjete na ruke blaženoga Dominika i od njega primile redovničko odijelo, dođoše u samostan sv. Janje. U njemu ostadoše sve do svoje smrti ističući se velikom svetošću.

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.