Što se to bili u gradu vječnomu?

Al’ su snizi, al’ su galebovi?

Ni su galebovi, nit’ su snizi nego šator Majke Naše Kraljice Hrvata.

U Rimu postoji kip Kraljice Mira, koju mi Hrvati duboko vežemo uz Međugorje. U procesiji ljudi koja se vrzma po crkvi Santa Maria Maggiore, gdje se kip nalazi, nervozno se i u žurbi poseže za mobitelima kako se ne bi što propustilo. Ironija je ta da se propušta mnogo. U neposrednoj blizini kipa osjeća se nadnaravni mir. To je mir koji osjećamo u nutrini, ali svjesni smo da dolazi od nečega višeg i većeg od nas. Kada bih morala opisati osjećaj bio bi kao da ležiš na krevetu od ruža koji se proteže i unutar i oko nas…

Od znamenitosti vidjeli smo mnogo, ali za to se možete referirati na bilo koji turistički vodič. Izdvojila bih dva mjesta. Samostan sestara Sv. Majke Terezije i Svete stube. Samostan Sv. Majke Terezije je odmah pored Vatikana, ali svojim nenametljivim izgledom “gubi se” pored monumentalnih zdanja. No, kako i sestre kažu…svatko tko uspije pronaći put do njih, tu je jer mu je On pokazao put. Kažu da osjete to kod svakog od svojih posjetitelja. I ja sam osjetila kod njih – Živoga Boga. Prvo u očima sestre Claire, a onda i u prostorijama samostana. Gore je izložena relikvija Sv. Majke Terezije i Presveti Oltarski Sakrament. Tijekom tog klanjanja osjetila sam Boga više nego na svim drugim mjestima. Možda je to zato jer sestre ozbiljno shvaćaju svoj poziv na svetost, polažu zavjet da daju sve što imaju i jedino mole da se moli za njih. A djelomično i zato što ljudi koji su ondje, tamo su radi susreta s Bogom.

Dok na drugim mjestima, iako predivnima, susret s Bogom bio mi je otežan. Tako je bilo i na misi s papom. Livada na kojoj smo spavali i na kojoj se održavala misa bila je prepuna smeća i ljudi. Tijekom mise neki su spavali. Tijekom Euharistije zapuhivao je vjetar s pomoćnih WC-a. Ne treba ni govoriti nije bilo lako koncentrirati se na božansko. Iako mislim da su i takvi trenutci bitni jer nas tjeraju da pojačamo fokus na Boga. Zato još izdvajam i Svete stube, jer nakon određenih neugodnosti koje sam doživjela na putu, uspinjati se na na koljenima po stubama gdje se Isus Krist uspinjao na dan svoje muke i riječi “OVO JE BILO POTREBNO DA SE UZDIGNEŠ.” zaokružile su priču Božanskom savršenošću i svemu dale smisao.

Sve u svemu (i Krist u nama), rekla bih da je Rim grad gdje se Božji glas čuje jasnije, a Božja ruka djeluje brže. To je također mjesto gdje se u meni slomila cjeloživotna misao da, kako ona jedna žuta ptičica iz crtića kaže, život nije fer. Bez daljnjeg objašnjavanja zašto i kako, samo ću reći da ako mislite da život nije savršeno pravedan to je jer nismo u stanju sebe sagledati.

Autor: Petra Ana (Dominikanska mladež – Rijeka)

Pogledajte i fotogaleriju hodočašća u Rim na Jubilej mladih koje je organizirao fr. Ivan Dominik Iličić OP za članove Dominikanske mladeži i mlade iz Rijeke i Zagreba: