Svrha našeg puta je kraljevstvo Božje. No moramo se pitati koji je naš cilj. Ovo pitanje zahtijeva svu našu pozornost, jer ako ga ne uspijemo spoznati, umorit ćemo sami sebe u beskorisnim naporima. Putnik koji ne ide utabanim putem teško hoda, a ne napreduje. Svrha našeg zavjetovanja je kraljevstvo Božje ili nebesko kraljevstvo; Naš cilj, naš put do tamo, jest čistoća srca bez koje nikada nećemo stići do kraljevstva Božjeg. Stoga, usredotočujući svoj pogled na taj cilj, da prema njemu odredimo smjer svoga kretanja, trčimo ravno kao po jasno određenoj ruti. Ako na trenutak skrenemo misli s njega, vratimo mu se odmah i njime, kao pravilom, ispravimo svoja odstupanja. Ovo pravilo, pozivajući sve naše napore da se uzajamno usmjere prema jedinoj točki, sigurno će nas odmah upozoriti, ako naš um skrene sa pravca koji je sam sebi postavio. […] Stoga moramo učiniti sve što može dovesti do tog cilja, odnosno do čistoće srca, i moramo bježati od svega što nas od njega može odvesti. Zato sve činimo i trpimo. Napuštamo roditelje, zemlju, počasti, bogatstvo, užitke ovoga svijeta i sve zavodljivosti kako bismo sačuvali čistoću srca. Ako si postavimo ovaj cilj, naše djelovanje i misli ići će uvijek ravno prema njegovu ostvarenju, ako bismo na trenutak odvojili pogled od njega, naši bi napori bili uzaludni i neizvjesni, utrošeni u čisti gubitak.

(sv. Ivan Kasijan, Nagovori otaca)

„Mladiću, znaš li kamo ideš?“ Znao sam čuti ovo pitanje ponekad dok sam šetao samostanskim hodnicima. I na njega sam odgovarao odviše mehanički, a da zapravo i nisam imao jasnu ideju o cilju svoga puta. Znati cilj na koji trebaš stići nije beznačajno. Koliko puta smo pošli nekamo i shvatili da smo se izgubili, da smo izabrali krivi smjer. Svi naši napori koje smo učinili bili su uzaludni i utrošeni u čisti gubitak. Na sličan način se to očituje u našem kršćanskom životu. Razvija se nekakvo čudno poimanje u kojem postoje mnogi, različiti putovi koji vode do istog cilja. Pa se onda miješa, rade se „kemijski eksperimenti“, malo ovaj put malo onaj put. Sasvim je svejedno što ćemo izabrati. Koje li iluzije koja zahvaća današnje kršćane, a i one koji su „odlučili“ izbliza slijediti Krista.

Trčimo ravno kao po jasno određenoj ruti. Samo nas muževna opredijeljenost za Krista može potaknuti da trčimo i to da trčimo ravno prema tome cilju. Osim što trebamo trčati ravno, trebamo ići jasno određenom rutom. Nije baš najpametnije u kršćanskom životu izmišljati i tražiti nekakve puteljke, činiti kompromise. Sve će to dovest do toga da nećemo trčati nego samo ići s noge na nogu i to ne ravno nego po svim mogućim krivinama života koji mislimo da živimo. I na koncu tog „kršćanskog“ života ostaje samo ustvrditi kako to sve bijaše uzaludno, čisti gubitak.

Nekada je potrebno bježati. I bježimo od svega što bi nas moglo odvesti s pravoga puta. Naš cilj je čistoća srca, ulaznica za kraljevstvo Božje. Traži se žrtva, trži se napor, traži se askeza, moraš trčati, trčati po ravnu slušajući glas Crkve. Nema raznih putova koji vode istom cilju. I na koncu ostaje pitanje, o kojem sve ovisi, a upućeno je tebi: „Mladiću, znaš li kamo ideš?“

fr. Kristijan Zelić OP