Sova je stoljećima simbol monaha. Zašto? Zato što bdije noću, kada većina ljudi spava, zato što je sposobna vidjeti u mraku, raznovrsne pokrete i obrasce, dubine značenja, tamo gdje ljudsko oko percipira samo nejasno.

Privlačni su mi ovi talijanski stihovi:

Ponad starog hrasta
sjedila je stara sova:
što je više znala, to je bila tiša;
što je bila tiša, to je više znala.

(Erik Varden, monah i biskup Trondheima)

Moram priznati da mi je ovo novost. Sova kao simbol monaha. Na prvu zvuči neobično. No kada dublje razmišljamo o tome, a da prije i nismo pročitali tekst biskupa Erika, nekako postaje nam samo po sebi očito zašto je sova simbol redovnika. Doduše možda je nama u Hrvatskoj malo teže to razumjeti jer ne obilujemo monasima, a prosjački redovi davno su odbacili svoje monaške temelje i priklonili se „apostolskom aktivizmu“. Mislim u smislu simbolike koju nam sova priopćava.

Kako bi još bolje razumjeli sovu kao simbol monaha, potrebno je da se prisjetimo njezinog imena na grčkom jeziku. Na grčkom jeziku, jeziku koji su govorili drevni monasi, ona se naziva γλαῦξ (glaúx). No zanimljivo je kako ta riječ dolazi od γλαυκός (glaukós) što bi značilo sjajan, svijetao, svjetlucav, plavkast, … U svakom slučaju povezuje se s imenicom oči pa vjerojatno je na taj način bio povezan s našom pticom.

Simbol sove premda prvotno progovara o redovnicima i poziva ih da u svjetlu te simbolike ispitaju koliko su sposobni vidjeti noću i koliko mogu prodrijeti u dubine značenja koje onima u svijetu, zbog ne naviklosti očiju na mrak, ostaju skrivena.

Ipak ova simbolika prelazi svoje monaške granice i dolazi do svakog onog kršćanina koji živi u svijetu, ali nije od svijeta. On je sova koja sjedi ponad ovog svijeta i što više poznaje Gospodina to više ponire u svetu preobražavajuću tišinu. Oči tih kršćana sjaje, njihove oči su prodorne jer gledaju prema Kristu, onome koga žeđaju duše njihove. Oni su Kristove sove. O, kada bismo svi bili takvi!

Kristijan Zelić, OP