U Vercelliju se nalazio jedan važan klerik, stručnjak u pravu. Kada je čuo da su neki njegovi prijatelji studenti ušli u Red propovjednika, zaboravio je knjige koje su bile pred njim otvorene, čak ih nije ni zatvorio. Ne mareći za sve što je imao u svojoj kući, otrčao je sam, kao da je izvan sebe; hitao je braći. Kada je sreo nekoga poznatog koji ga je upitao: „Zašto tako sam trčiš, ne posustajući ni koraka?“ Samo je rekao: „Idem k Bogu.“ Došao je do mjesta gdje se primalo braću, jer još nije bio sagrađen samostan i zatekao učitelja Jordana i okupljenu braću. Zbacio je sa sebe svileni ogrtač i prostro se među njima kao da je opijen. Ništa drugo nije kazao doli ovo: „Ja sam Božji.“ Učitelj Jordan, bez ikakvog prethodnog ispitivanja ili čekanja odgovora, samo je rekao: „Budući da tako žeđaš Boga, u njegovo te ime mi njemu pribrajamo. Ustavši, obukao ga je u habit Reda.

(fr. Gerard de Frachet, Životi braće)

Što čovjeka može tako snažno obuzeti? Što ga može „opiti“ toliko snažno da prestaje sa svime što je dotada smatrao važnim? Danas kada se osvrnemo oko sebe i promotrimo ljude oko nas, možemo li dokučiti što je njima važno? Svakako zamjećujemo: jednima studiji, drugima knjige, jednima posao, drugima uživanje….. i možemo tako u beskonačnost! I ima ljudi koji, kao gore navedeni brat dominikanac, sve ostavlja kako bi došao do Boga. Biti spreman sve napustiti i odlučiti se potpuno darovati Bogu. Pomalo je čudno da jedan budući dominikanac ostavlja knjige i to otvorene; zastaje u proučavanju. Zastao je nad suhim papirima svoga života, vidio je ponad svoje karijere. Čuo je kako su njemu bliski postali braća, nešto ga je kopkalo i onda odluka. Sve nestaje, suhi papiri, sve što posjeduje, baš sve. Opijen Kristom, on hita, on zaboravlja ono što je za njim, on zaboravlja samoga sebe. Poznaniku daje samo kratak odgovor, ali ne posustaje ni koraka, kao apostoli koji hitaju na Kristov grob želeći vidjeti Pobjednika nad smrću. Cilj je pred njim, još samo malo i potpuno će pripasti Bogu. Premda je bio klerik još nije bio Božji jer je nosio na sebi „svileni ogrtač“, koji mu je priječio put do Krista. Kako je zadivljujuća dinamika događaja! On ne posustaje, želi biti Božji. I što čini, skida sa sebe „svileni ogrtač“, baca ga od sebe i prostire se među braćom. Čini gestu potpunog predanja, potpuno se daruje Bogu, suobličuje se Kristu na drvetu križa kako bi mogao ustati. I tada uzvikuje da je Božji, tek kada je ostavio svijet, kada se ponizio do zemlje, može to reći a da ne bude licemjer. Važno je primijetiti kako on ne daje Bogu svoju karijeru niti nešto tome slično. On daruje samoga sebe u potpunosti.

Hrabro samo! Zamisli se i ti nad suhim papirima svoga života. I žuri prema Kristu. Nemoj dopustit da te životne brige odvuku od pravoga puta pa bio u njima i stručnjak. Ovaj brat dominikanac, zaljubljenik u Krista, primjer je čudesne odvažnosti, odvažnosti koja će ga na koncu pripisati Bogu. Budi i ti dionik nje kako bi mogao već sada biti pripisan Bogu.

fr. Kristijan Zelić OP