Bila je radost, braće dominikanaca, u služenju tolika da se činilo da ne služe ljudima nego Bogu ili anđelima. Jedan brat osjećao je toliku radost služeći da je ponekad kriomice cjelivao tanjure. U opsluživanju su šutnje braća tadašnjeg vremena bili veoma posvećeni. U propovijedanju riječi Božje, što je svrha radi koje je Red propovjednika osnovan od početka, Bog im je dao takav žar da mnogi nisu jeli mirne savjesti znajući da toga dana nisu barem jednoj osobi propovijedali.

(fr. Gerard de Frachet, Životi braće)

Obraćenje nije trenutak, nego proces. Uklanjanje svih naslaga prljavštine s lica traje. Potrebno je podosta vremena da iščeznu brazde koje svakodnevno dubimo griješeći. Kajanje će tome podosta doprinijeti, ali kajanje koje nije pomiješano sa stalnim griješenjem. Kajati se i griješiti u isti trenutak ne ide skupa, kako reče jedan pjesnik, jer to su protivna stanja. Nakon što smo se počeli istinski kajati slijedi novi život prožet radošću i to radošću istinskog služenja. No i to je proces. Kao što vidimo, naša prva braća, stupivši u Red, nakon što su promijenili svoju odjeću odnosno svukli sa sebe staroga čovjeka i obukli novoga čovjeka, počinju radosno služiti.

Radosnog služenja nema bez kajanja. Vidjeti u drugome Krista ne možemo ako prije ne vidimo u sebi grešnika, grešnika spremnog kriomice cjelivati tanjure. Cjelivanje tanjura i to kriomice znači potpuno predanje, ne samo što u drugima promatraš Krista nego i predmete koje oni upotrebljavaju toliko poštuješ jer držiš da ih je Krist dodirivao. Kakva li je to čudna radost! Možda smatraš kako je ovaj brat bio lud, nepristojan, gladan ili imaš misli slične tima. Idi dalje od tih površnih misli! Imaj hrabrosti motriti u tom naizgled čudnom djelu jednog redovniku – kršćanina potpuno zaljubljenog u Krista – savršeno opsluživanje zapovijedi ljubavi.

Da bi se takvo djelo postiglo, potrebna nam je šutnja. Posvetiti se šutnji i smiriti svoje srce da ne luta bespućima naših maštanja, to je tek borba za današnje kršćane. No vrijedi pokušati jer, potrebno je nekada biti offline, sam sa sobom, sam sa Kristom. Ostati samo malo, tek sat ili pola u šutnji i slušati Gospodina koji kao tihi povjetarac progovara duši i može ga samo čuti onaj tko je veoma posvećen u čuvanju šutnje. Iz te šutnje koja je potpomognuta radosnim cjelivanjem tanjura rađa se propovijedanje. Šutnja je majka propovijedanja. Budi se žar tako silan da se osjeća nemir ukoliko onome tko je nasuprot nas nismo navijestili riječ Božju. Poput sunca, koje ne žari punim žarom nego li tek nakon rosne zore svanuća, tako ni propovijedanje, podnevno sunce svakog brata propovjednika, nije nego li jalovo, ako mu nije prethodila rosa šutnje i osluškivanja. Nauči od prvih dominikanaca kako treba šutjeti i radosno služiti, osluškivati i kriomice cjelivati tanjure, propovijedati, promatrajući u drugima Krista, našeg ljubljenog!

fr. Kristijan Zelić OP