Mudar čovjek oprezno upozorava: „Sinko moj, ne uzimaj na se previše poslova!“ (Sir 10, 11) Jer jasno je da razum ne može usmjeriti svoju pažnju na svaku pojedinost, kad mora razmišljati o mnogo čemu. A budući da je zbog prekomjerne brige izvučen van, ispražnjava se od čvrstoće unutarnjeg straha: potpuno je zaokupljen vanjskim poslovima; i ne znajući sama sebe, poznaje sve stvari, dok sebe ne poznaje. Jer, kada se upliće više nego što je potrebno u stvari koje su vanjske, to je kao da je toliko zauzet tijekom putovanja da je zaboravio kamo ide. Isto tako, kako je stran nastojanju u istraživanju samoga sebe, ne shvaća doista kolike gubitke trpi i ne pozna koliko pogrešaka čini.

(sv. Grgur Veliki, Pravilo pastve)

Danas sam pošao kositi travu, putem sam se sjetio da nisam dovršio propovijed, no bit će vremena. Počeo sam kositi travu i vrijeme je prolazilo. I pri kraju košnje netko me je pozvao i ostavio sam sve. Popodne trebam održati kateheze prvopričesnicima i pripremiti sve za molitvu križnog puta. O, toliko stvari i beskrajna dosada. Da sam bar na nekom drugom mjestu i da je netko drugo vrijeme. Samo da pobjegnem iz ovog prostora i vremena… i opet i opet i ponovno!

Ne znajući sama sebe, poznaje sve stvari, dok sebe ne poznaje. Nemam ništa protiv rada. Nemam ništa protiv košenja trave i pisanja propovijedi. Sve se to može veoma lijepo činiti. Nije to ništa novo. I današnji čovjek je postao toliko svestran da ne znaš gdje mu je granica. Moguće samo nebo, ali i nebo je nadišao. Sve smo nadišli, sve poznajemo, sve možemo,… No ostaje beskrajna dosada. Činio sam ovo, radio sam ovdje. Trebam započeti ovaj posao. O tome ovisi moja karijera. Reče negdje mudri Sirah da čovjek koliko se god trudio nećeš stići da sve to postigne. Mi smo nezasitni, da ne kažem pohlepni, nikada nam nije dosta. I upravo je to potrebno shvatiti. Prekomjerno bavljenje vanjskim stvarima nije dobro. To uništava kršćanina jer zaboravlja na svoju nutrinu. U tome smislu pomalo smo zalutali sa puta ili toliko smo se zamislili da ne znamo kamo idemo.

„Sinko moj, ne uzimaj na se previše poslova!“ Trebamo stati! Uništit ćemo sami sebe, ako ne stanemo. Zaustavimo sebe u nezaustavljivom tijeku vremena. Sada, ovdje, u ovome trenutku i na mjestu na kojem se nalaziš. Zapitaj se kamo ideš, da nisi možda zaboravio cilj i svrhu svoga puta! Što koristi tebi truditi se, mučiti i koliko god brzo napredovao u tome još ćeš više zaostati za Kristom. Zaostajati za Kristom koji daje onaj čvrsti unutarnji strah.

fr. Kristijan Zelić OP