Postoji samo jedna vrsta apostolata kojeg ne možemo odobriti niti poticati: onaj koji kao temelj stavlja potrebu za utaživanjem groznice isprazne uznemirenosti, kojom su neki opsjednuti; ili pak želju da se izbjegne iz stiske života prema pravilu i iz vršenja teških obveza koje nameće naše redovničko zavjetovanje; i, konačno, pohlepu da se uživa sloboda bez nadzora i da se osjetilnosti pruže zadovoljstva koje samostansko uređenje ne podnosi. Takav način gledanja apostolske službe nije naš, budući da mu manjka bitna sastavnica, nadnaravno počelo Božje ljubavi, goruća želja za spas duša kao i da se Bogu poda slava koja mu pripada.

fr. Etienne–Marie Gallais, Tri stupa dominikanskog života

Krajem 19. stoljeća, u samostanu u kojem se dominikanci prvi puta prozvaše braćom, jedna brat, sin tuluške provincije, zabrinuto je pisao o tri stupa dominkanskog života. Čega se plašio? Nakon pošasti nazvane Francuska revolucija i njezine zlokobne zamisli o uništenju Crkve i time i Reda propovjednika, braća su se vratila i živeći zajedno činili su samostan, a na koncu su izgradili i zidine građevine. Brat Etienne-Marie živio je u vrijeme opojne sekularizacije pa možemo pretpostaviti da se plašio vječite prijetnje redovništvu: opadanje stege i zaborav onog stoljećima odjekujućeg pitanja sv. Bernarda: „Zašto si došao?“ Stoga i brat Etienne-Marie vidi u trima stupovima životni značaj i odgovor na Bernardovo pitanje.

Zanimljivo je kako on ne može promatrati apostolat odvojen od života vjere i redovničke stege. Naravno, ne smijemo zaboraviti, on piše prije svega svojoj braći, braći dominikancima, koja žive po Pravilu blaženog Augustina i prema Konstitucijama, koje braća zajedničarski sastavljaju i opslužuju. No, vjerujem da njegove kritike na odvojenost apostolata od života nadilaze granice Reda propovjednika.

Prvu kritiku, koju su prepoznala i braća okupljena na Općoj skupštini u Vijetnamu 2019. godine, prikladno je nazvati apostolskim aktivizmom ili još prikladniji izraz groznica isprazne uznemirenosti. Znamo da je osobi u stanju groznice čas vruće čas hladno, stanje je nepostojano, prevrtljivo. Takav je i grozničavi apostolat, njegovi su temelji nepostojani jer se zaboravlja da je najbolji lijek protiv aktivizma sjesti, kao Marija ili kao onaj što je imao Legiju, do nogu Isusovih.

O drugoj kritici. Apostolat kao vječita dispensa, (molba da se bude oslobođen od nečega), od opsluživanja Pravila. Pomalo je čudno da apostolat postaje Pravilo, a Pravilo nestaje iz života redovnika. Post, šutnju, habit, samostansko opsluživanje i svaku pokoru kao da smo bacili preko palube suvremenog redovništva te potom u čuđenju jedan drugog pitamo: „Koji je naš identitet?“ Identitet proizlazi iz Pravila. Nije pitanje koji je naš identitet nego imamo li mi hrabrosti poduzeti korjenite korake i konačno započeti živjeti identitet koji nam je darovan.

A na koncu o trećoj kritici. Apostolat kao fuga conventi, odnosno bijeg od zajedništva koje smo obećali Bogu da ćemo živjeti, u potragu za izgradnjom pseudo-zajedništva. Samostan znači živjeti zajedno, odnosno kako to Duh Sveti kroz Davida reče: „Habitare fratres in unum.“ (Ps 133, 1). Pa premještanjem i traženjem zajedništva negdje drugdje, nazvali to i apostolatom, stvara se privid poguban za redovnika i one kojima je poslan.

Ova tri čudnovata apostolata su zapravo nešto što samostansko uređenje ne podnosi. Više štete nego koriste u izgrađivanju zajedništva koje smo obećali Bogu. S pravom je brat Etienne-Marie zaključio da takvo gledanje apostolske službe nije naše i ne smije biti naše. Apostolat se, kako bi bio trajno gorljiv, treba hraniti: molitvom, studijem, tišinom, pokorom i djelatnostima samostanskog života. Stoga se redovnička stega ne preporuča samo pod vidom osobnog posvećenja redovnika, već preporuku uzrokuju  interesi samoga svoga apostolata.