Na spomendan Mučeništva Ivana Krstitelja, dana 29. kolovoza 2026., u samostanskoj crkvi Kraljice svete krunice, fr. Leonardo Matinović je položio je doživotne zavjete u ruke provincijala fr. Tomislava Kraljevića, koji je predslavio misno slavlje u nazočnosti braće redovnika, obitelji, rodbine i prijatelja.

Ovdje donosimo propovijed koju je otac provincijal tom prilikom uputio okupljenim vjernicima te dominikanskoj subraći i sestrama:

Draga braćo i sestre, danas je poseban dan za našega brata Leonarda, za njegovu obitelj, za našu dominikansku zajednicu i za sve nas koji smo ga pratili na putu njegova redovničkog poziva. Fr. Leonardo, danas zajedno s tobom zahvaljujemo Gospodinu što si poslušao njegov glas i odlučio svoj život trajno vezati uz njega u Redu propovjednika. Svečanom profesijom danas izgovaraš svoj svečani „da“.

Pred Bogom, Crkvom i svojom braćom obećavaš poslušnost sve do smrti. A te riječi danas imaju posebnu snagu jer svoju profesiju polažeš na spomendan Mučeništva svetoga Ivana Krstitelja. Teško je zamisliti prikladnijega sveca koji bi pratio ovaj trenutak. Ivan je čitavim svojim životom pokazivao prema Drugome. Nije ljude vezao uza sebe, nego ih je vodio Kristu. Zato njegove riječi mogu biti program svakoga redovničkog, a osobito dominikanskog života: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3,30)

Fr. Leonardo, možda upravo te riječi najbolje izražavaju ono što danas činiš. Svečana profesija nije trenutak u kojem čovjek postaje važniji. Upravo suprotno. To je trenutak u kojem sebe još potpunije stavlja u Božje ruke kako bi Krist u njemu mogao rasti.

Kada danas kažeš: „Hoću, s pomoću Božjom i vašom“, pred svoju zajednicu donosiš čitavu povijest svojega života. Donosiš sve darove koje si primio, svoje sposobnosti, ali i svoje slabosti, ograničenja i pitanja. Bog te nije pozvao zato što si već dovršeno djelo. Pozvao te je jer te ljubi i jer želi nastaviti svoje djelo u tebi. Zato redovnički život ima smisla jedino iz perspektive vjere. Jer kada bi sve ovisilo samo o našoj snazi, tko bi od nas mogao obećati poslušnost do smrti?

Ti danas ne znaš kamo će te ta poslušnost odvesti. Ne znaš koja će ti poslanja biti povjerena. Ne znaš s kojim ćeš ljudima živjeti, kakve ćeš radosti doživjeti ni koje ćeš križeve nositi. I dobro je da ne znaš. Jer danas ne obećavaš Bogu da ćeš vlastitim snagama svladati sve što te čeka. Obećavaš mu nešto važnije: da želiš ostati njegov u svemu što te čeka.

Gospodin kaže: „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15,5) Upravo je to tajna ustrajnosti: ostati u Kristu.

Svečana profesija nije obećanje da nikada neće biti teško. Nije obećanje da se nikada nećeš umoriti niti da ćeš uvijek razumjeti ono što se od tebe traži. Ona je obećanje da ćeš se i tada vraćati Gospodinu – njegovoj Riječi, molitvi, euharistiji, svojoj braći i onome prvom pozivu koji te doveo do ovoga trenutka.

Današnji spomendan pred nas stavlja i drugu veliku riječ: istinu. Ivan Krstitelj nije izgubio život tražeći vlastitu slavu. Izgubio ga je jer nije htio šutjeti pred istinom. Herodu je rekao ono što Herod nije želio čuti. To je snažna poruka za jednoga sina svetoga Dominika. Jer ti danas polažeš profesiju u Redu propovjednika. Svoj život stavljaš u službu istine Evanđelja. Dominikanac ne propovijeda sebe. Njegovo je poslanje poput Ivana pokazivati prema Kristu i govoriti: „Evo Jaganjca Božjega.“

Ali da bismo mogli govoriti istinu drugima, moramo najprije dopustiti istini da govori nama. Tu razumijemo i posebno mjesto poslušnosti u našoj dominikanskoj profesiji. Prema tradiciji našega Reda izreći ćeš zavjet poslušnosti. Jer u toj poslušnosti predaješ čitavoga sebe: svoju volju, svoje vrijeme, sposobnosti, planove i budućnost. Poslušnost nije tek izvršavanje naloga. Ona znači svakoga dana ponovno pitati:

„Gospodine, što želiš od mene?“ A odgovor neće uvijek biti ono što bismo sami izabrali. Katkad će poslušnost značiti otići onamo kamo nisi planirao. Prihvatiti službu koju nisi očekivao. Živjeti s braćom koju nisi birao. Odustati od vlastitoga plana kako bi prihvatio put koji se pred tobom otvara. I upravo tu današnji spomendan dobiva posebno značenje za redovnički život. Pred nama je krvavo mučeništvo Ivana Krstitelja. Većina nas neće biti pozvana na takvo mučeništvo.

Ali redovnički život poznaje jedno drugo, tiho i svakodnevno mučeništvo: umiranje sebi. Umrijeti potrebi da uvijek bude po mome. Umrijeti potrebi da uvijek imam pravo. Umrijeti želji da budem prvi i primijećen. Umrijeti vlastitim planovima kada Gospodin otvara drugi put. Tada riječi Ivana Krstitelja postaju vrlo konkretne: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Ali to umanjivanje sebe ne znači izgubiti sebe. Naprotiv. Što više budeš pripadao Kristu, to ćeš više postajati onaj Leonardo kakvim te je Bog zamislio. Bog nam ne oduzima život. On ga čini slobodnim i plodnim.

Zato, fr. Leonardo, želim ti danas staviti na srce tri jednostavne stvari. Budi čovjek zajednice. Voli braću koja su ti dana. Ne samo onu s kojom ti je lako živjeti. Budi spreman služiti, oprostiti i ponovno započeti. Jer zajednica koju nisi sam izabrao postaje mjesto tvojega posvećenja. Budi čovjek molitve. Bez molitve sve ono što danas obećavaš s vremenom može postati teret. Ali s Kristom sve dobiva drugo značenje. Zato ostani uz njega. Ljubi euharistiju i zajedničku molitvu. Ljubi Riječ Božju. I nemoj samo iz Svetoga pisma pripremati propovijedi. Dopusti da Sveto pismo najprije propovijeda tebi.

I naposljetku, budi propovjednik. Ne samo onda kada staneš za ambon. Propovijedaj svojim životom. Propovijedaj načinom na koji živiš sa svojom braćom. Načinom na koji prihvaćaš poslušnost. Svojom radošću. Blizinom ljudima. Spremnošću služiti. Ivan Krstitelj nije stvarao vlastite učenike. Vodio ih je Kristu. To mora biti i naše dominikansko propovijedanje. Naša zadaća nije ljude vezati uza sebe, nego ih dovoditi Gospodinu.

Nakon naše propovijedi ne bi trebalo ostati pitanje: „Kako je dobar bio propovjednik?“ Trebala bi ostati želja u čovjekovu srcu: „Želim biti bliže Kristu.“

Fr. Leonardo, danas ne znaš kamo će te odvesti tvoj „da“, koji ćeš izreći polažući svoje ruke u ruke provincijala. Ali znaš ono najvažnije: znaš tko te pozvao. A Onaj koji te pozvao neće te napustiti. Zato se nemoj bojati svoje slabosti. Nemoj se bojati budućnosti. Nemoj se bojati ni zahtjevnosti riječi „sve do smrti“. Ne izgovaraš ih sam. Izgovaraš ih okružen svojom braćom, pred Crkvom i pred Bogom koji je tebi prvi rekao svoj „da“.

Danas molimo za tebe da poput svetoga Ivana Krstitelja budeš čovjek Riječi, čovjek istine i čovjek koji pokazuje prema Kristu. Da imaš hrabrosti govoriti istinu. Poniznosti povući se kako bi Krist mogao rasti. Vjernosti ostati uz Gospodina kada put postane zahtjevan. Da budeš brat svojoj braći, čovjek molitve i propovjednik Evanđelja.

I neka riječi koje danas izgovaraš ne ostanu samo riječi ovoga slavlja, nego neka postanu programom čitavoga tvojega života: „Evo me, Gospodine, da vršim volju tvoju.“ A kada jednoga dana budeš gledao unatrag na godine svojega redovničkog života, neka možeš zajedno sa svetim Ivanom Krstiteljem mirno reći: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Neka sveti Ivan Krstitelj zagovara tvoju vjernost, a sveti otac Dominik u tebi uvijek raspiruje ljubav prema istini i spasenju duša. A Gospodin, koji je u tebi započeo ovo dobro djelo, neka ga i dovrši. Amen.