Dominikanci ili Red propovjednika crkveni su prosjački red čiji je utemeljitelj sveti Dominik. Na hrvatskom tlu neprekidno djeluju od 1225. godine. Prvi samostan bio je u Dubrovniku. Tijekom povijesti Red je Crkvi podario brojne intelektualce, propovjednike, znanstvenike, svece i blaženike. Jedan od istaknutih intelektualaca 20. st. među hrvatskim dominikancima je i fr. Jordan (Nikola) Kuničić (1908. – 1974.). Kao doktor teologije bio je predavač na dominikanskoj visokoj školi u Dubrovniku, a kasnije i u Zagrebu gdje će šest puta biti biran za dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Pored spisateljske i znanstvene djelatnosti, kao i obnašanje ostalih samostanskih dužnosti, posebno mjesto u njegovu životu imala je glazba. Tako je tijekom boravka u Dubrovniku obnašao službu katedralnog orguljaša i drugog dirigenta katedralnog zbora. U to vrijeme nastaju dva sveska njegovih kompozicija koji su skladani upravo za spomenuti zbor. Čak četrnaest kompozicija poteklo je od teksta 51. psalma „Smiluj mi se Bože po milosrđu svome“. Nakon dolaska u Zagreb fr. Jordan nastavlja svoju glazbenu djelatnost vodeći zbor i obnašajući službu orguljaša u crkvi Kraljice Svete Krunice na zagrebačkoj Koloniji te i umire za samim instrumentom 17. veljače 1974. godine.

Svjedočanstva pjevača crkve Kraljice Svete Krunice o Jordanu Kuničiću

Svjedočanstva su sakupljena kao pisani prikaz sjećanja na Jordana Kuničića, njegovu osobnost i rad s ljudima, tadašnjim mladim pjevačima crkve Kraljice Svete Krunice.

***

U zbor Kraljice sv. krunice ušla sam kao srednjoškolka davnih 60-tih godina. Bila mi je to čast, veselje, ali i veliki osjećaj strahopoštovanja prema patru Jordanu. Dolazila sam prije često na mise koje je on služio. Propovijedi su mu bile kratke, sadržajne, dojmljive. Promatrajući ga sa strane odavao je rezerviranost, nepristupačnost. Upoznavši ga bolje sve se to promijenilo. Našli smo u njemu prijatelja i oca. Kako je u zboru bilo više generacija, mislim da je za svakog imao prave riječi. Nas mlađe savjetovao je kako birati životnog partnera, pripremati se za brak i život. Nije mu bilo teško potrošiti svoje slobodno vrijeme na nas za razne aktivnosti van pjevanja. Tako je nas nekoliko podučavao talijanski jezik, Za prekrasno ljetovanje u Bolu, nas dvije pjevačice možemo zahvaliti p. Jordanu koji nam je posredovao da tamo nađemo smještaj. Kako je u isto vrijeme i on bio na odmoru kod brata u Starom gradu na Hvaru bile smo ugošćene i tamo. Što se tiče pjevanja pod vodstvom p. Jordana mislim da bi mi život bio “siromašniji” za to iskustvo. Nije lako istovremeno svirati, dirigirati pri čemu su mu često i obrve “dirigirale”. Bile smo redovite na raznim pobožnostima. Pamtim kako je za ženski zbor obradio Aleluju iz Händelovog oratorija Mesija. On bi za vrijeme uvježbavanja u nas unio neku napetost da li će to biti dobro otpjevano. Imala sam dojam da glumi jer je znao da će biti savršeno i bilo je. U Zagreb je došao iz Dubrovnika gdje je također vodio crkveni zbor. Često bi ga posjećivale tamošnje pjevačice i s nama pjevale. Dolazila bi i gđa Lukrecija Brešković Kiki koja se u Zagrebu školovala i nešto na misi solo otpjevala. Tereza Kesovija je u časopisu Gloria ispričala kako je u Dubrovniku pjevala u crkvenom zboru kojega je vodio p. Jordan.

I danas kad se sretnemo, mi nekadašnji njegovi pjevači, spominjemo ga se, jer kao što jedna pjesma kaže “tajnom niti vezani smo svi”. Bio je poseban čovjek – intelektualac, duhovnik, glazbenik, savjetnik, prijatelj! Sretna sam što sam ga poznala!

Anđelka Tuščić Mihalić

 ***

Obožavam orgulje i crkvenu glazbu zahvaljujući pater Jordanu Kuničiću. Pater Jordan, kako smo ga svi zvali, i orgulje su bili nerazdvojni. Nisam mogla ni zamisliti svibanjske i listopadske pobožnosti bez njega i orgulja. Naš mali ženski zbor na Koloniji, s talentiranim pjevačicama bez glazbene naobrazbe, uspio je pjevati glazbu od pučkih pjesama do Händelovog Aleluja; pjevali smo sa dominikanskim bogoslovima. Bile smo ponosne na naše dive Ankicu, Zlatu i Karmelu. Pater Jordan je zahtijevao da pjevamo srcem i dušom. Glazba, note i riječi učinile su svoje. Otvorile su i srce i dušu. Kad je zasvirao, i jednostavna pučka pjesma činila se čarobnom. Zvucima orgulja nas je ispratio nakon proba za doviđenja ili poslije Mise kad su se ljudi razilazili. Händel je najčešće odzvanjao susjedstvom. Pater Jordan, talentiran naočit, duhovit, bio je naš zborovođa, prijatelj i savjetnik. A savjeta nikad dosta udanim ili neudanim, mladima ili starima. Njegove razborite riječi bile su melem za naše probleme.

Ako bi propustili probu ili misu znali bi da zasigurno dolazi pater da vidi jesmo li bolesne. Ako bi rekle “imala sam rendes”, pitao bi „Je l’ katolik?“. Moja mladost je bila lijepa. Obitelj, prijatelji, susjedi, orgulje i crkvena glazba ostali su duboko u mom srcu.

 Vesna Rončević Primorac

 ***

Moje sjećanje na patera Jordana Kuničića počinje početkom šezdesetih godina kada sam ministrirajući u župi Kraljice Sv. Krunice slušao sa oltara naš zbor i gledao njega kao orguljaša i zborovođu. O Njemu i njegovom radu su mi puno pričale moja majka i četiri sestre koje su sve pjevale u tom zboru i koje su imale samo riječi hvale za njega kao zborovođu i čovjeka kojemu su uvijek mogle povjeriti svoje tajne i probleme i koji je kao duhovnik uvijek imao prave riječi i savjete za njih, a koji su im u tim teškim vremenima često trebali.

Muških članova zbora tada još nije bilo. Tek negdje krajem šezdesetih, obzirom na to da je u zboru bilo dosta mladih djevojaka, počeli su na mise na kojima je zbor pjevao dolaziti i dečki koji su slušali i gledali zbor i djevojke. Pater Jordan je tada došao na ideju da u zbor uključi i te dečke i to se je vrlo brzo i ostvarilo. Time mu se pružila prilika za izvođenjem većeg broja skladbi koje su pisane za mješoviti zbor i koje je zbor izvodio za pojedine blagdane. Većina pjevača nije imala glazbeno obrazovanje, ali su svi mali veliku volju i želju da uz patera Jordana vježbanjem postignu najviše što su tada mogli dati. 

Zadnje sjećanje na patera Jordana mi se posebno urezalo u pamćenje. Pripremali smo se za misu, a on je najednom samo glavom klonuo na orgulje. Ja sam stajao s njegove desne strane i  brzo sam ga s još nekim podignuo sa orgulja. Nas nekolicina hitno smo ga odnijeli u njegovu sobu, položili ga na njegov krevet, no svi smo odmah bili svjesni da je on već za orguljama bio mrtav.                

Doživio je smrt kakvu vjerojatno svi koji se bave glazbom priželjkuju. Smrt u pripremi koncerta sa svojim zborom kojega je stvorio, za instrumentom kojega je obožavao.  

Krešimir Keča

 ***

Zapravo, ne znam kako započeti svoja sjećanja na patera Jordana, jer, iako je prošlo 50 godina od njegove smrti, sjećanja i osjećaji na sam spomen tog čovjeka naviru i ne blijede. Pater Jordan je usmjerio i moju mladost i moju budućnost prema glazbi. Bio je veliki vizionar, stvaralac i nadasve duhovnik. Pronikao je u dušu i srce svakog čovjeka i stavio stvari na pravo mjesto, što je posebno za mlade bilo od velike važnosti jer smo svi tada bili željni iskrenih i pravih, dobronamjernih riječi.

Pater Jordan je mnoge od nas zarazio ljubavlju za glazbom i ta ljubav koju je nesebično davao, traje kod mnogih nas živućih njegovih pjevača, još i dan danas.

Jedna jako bitna stvar je i to, što je pater Jordan upoznao mene i mog supruga, tada ministranta u župi Kraljice Sv. Krunice, i moj život bi sigurno krenuo u drugom smjeru da se to nije dogodilo. On je zapravo blagoslovio našu vezu i u brak smo ušli, nažalost, nakon njegove smrti, ali pjevajući zajedno u Zboru Collegium pro Musica Sacra, u našoj župi, na blagdan zaštitnice crkvenih pjevača, Sv. Cecilije, 22.11.1975.godine.

Glazba je ostala naša vodilja kroz život do današnjih dana, a pater Jordan, bio je i ostao osoba koja će zauvijek biti moj duhovni otac, posebna osoba koja se nastanila u mom srcu i koja je ostavila u duši bogato nasljeđe osjećaja i ljubavi prema toj divnoj umjetnosti – glazbi.

Nevenka Keča (r.Pavić)

 ***

Rođena sam u kvartu gdje je crkva Kraljice Sv. Krunice i sjećanje na moju mladost prožeto je uspomenama na tu crkvu i ljude u njoj. Moja je sestra već pjevala u crkvenom zboru kod pater Jordana, pa sam i ja krenula u dobi od 12, 13 godina. Prekrasne uspomene. Od tada pa do danas, ne mogu zamisliti biti na misi, a ne pjevati. Pater Jordan je ne samo vodio zbor, nego je bio i prijatelj, uvijek blag, duhovit. Ako slučajno ne bismo došle na probu ili misu, evo njega sutradan na vrata i pita našu mamu “Gdje su one dvije kuge i kolere – da nisu slučajno bolesne?“ Ako bismo zakasnile na misu, šalio bi se da smo došle pogasiti svijeće. Ja sam najčešće stajala njemu s lijeve strane, pa bih ga malo gurnula laktom da mi da intonaciju, a on bi se tobože žalio da mu je ruka sva plava od udaraca. Uvijek je bio spreman dati dobar savjet, pomoći. Njemu zahvaljujemo za ljubav prema crkvenoj glazbi, a i sam je komponirao, također prilagođavao neka djela mogućnostima našeg zbora. Poklonio nam je svoju knjigu ” Zrnca životne mudrosti” – divna knjiga koja u nekoliko rečenica sažima jedan pojam – npr. majka, ljubav….Ne mogu opisati koliko mi je žao što ga više nije bilo kada sam ja postala starija, zrelija, pa da imam priliku razgovarati, diskutirati s tako mudrim čovjekom prepunim predragocjenog znanja – koji je to gubitak. Godinama nakon što je preminuo nisam mogla pjevati ako nisam strogo kontrolirala da ne pomislim na njega, jer grlo bi se stisnulo, krenule bi suze. Evo i sada, dok ovo pišem, isto se ponavlja. Ako je točno što kažu, da se po tome koliku je prazninu čovjek ostavio  iza sebe nakon smrti, može vidjeti koliko je značio, onda je naš dragi pater Jordan ostavio cijelu provaliju. 

Ljiljana Matković (rođ. Rončević)

Na području župe Kraljice svete krunice djelovali su dominikanci, koji su imali kraj stare crkve i samostan. Nakon doseljenja u Zagreb, primijetila sam da pored moje zgrade svake nedjelje točno u isto vrijeme prolaze dvije djevojčice. Odlučila sam ih slijediti i saznala sam da idu na misu. Iduće nedjelje sam čekala na balkonu da naiđu i onda sam kao slučajno došla pred njih. Spontano je došlo do upoznavanja. Bile su to sestre Mara i Nena, koje su isto doselile u grad kao i ja i slična sudbina nas je odmah zbližila. One su pjevale u malom pjevačkom zboru pa su i meni predložile da se uključim. Izrazila sam bojazan od audicije a one su me utješile da ću sigurno proći.

Otišla sam na audiciju kod patera Jordana. Prvo što sam zapazila na tom čovjeku, bile su to svećenikove velike, tople i blage oči; kad ih se sad sjetim kao da su odražavale neku sjetu, ili bol. One su mi govorile da se ne trebam bojati i poticale me da se oslobodim. Iz tog svetog čovjeka zračila je neka magična privlačnost i ja sam znala da ću biti primljena i da ću ostati u zboru.

Pater Jordan je postao svjetla točka u mome, tada mučnom životu. On je bio moj  Šimun Cirenac koji mi je pomogao nositi križ, koji mi se činio pretežak za moja krhka leđa. Mislila sam da upravo mene najviše voli, što mi je tada bilo jako potrebno, a puno kasnije doznala sam da su i druge pjevačice imale isti dojam za sebe.

Bio je izvrstan glazbenik i pedagog. Odgojio je generacije i generacije, a njegovo djelo živi i danas. Podržavao me, duhovno vodio. Da nije bilo njega, ne znam bih li bila ono što sam sanjala!? Govorilo se da nije bilo glazbenika koji bi u isto vrijeme svirao i vodio  Händelovu „Aleluju“; vjerujem da je to tako, jer nisam do sada još nigdje vidjela da za takvo grandiozno djelo zbor ne bi imao dirigenta. Imao je tako izoštreno uho i pozornost na ono što radi, da bi u svakom trenu znao koji bi glas ili čak pojedinac otpjevao krivu notu.

Odlazila sam tamo na mise, pjevala, prvo u malom a na kraju osmog razreda i u velikom zboru. Svom duhovnom ocu mogla sam povjeriti sve svoje probleme, slutnje, sumnje, patnje i boli. Vodio me neprimjetno prema samopoštovanju, sigurnosti i uzimanju života u svoje ruke. Nije dozvolio da postanem žrtva u okrutnom svijetu bez razumijevanja i zbog toga sam mu neizmjerno zahvalna. Pater Jordan je obogatio moj život i zato sam bila vrlo tužna kad je iznenada otišao. Dominikanci su bili izvrsni propovjednici. Upijala sam svaku riječ a one su padale na plodno tlo. Učili su nas da budemo samouvjereni, da učimo i naučeno primjenjujemo u život, davali nam priliku da iskušamo svoje kreativne sposobnost. Bili su i ostali nosioci kulture.

Anđelka Bunić Štefanec

 ***

Pater Jordan kao moralni teolog nije nama propovijedao moralku, ali je djelovao u skladu s njom. Najupečatljiviji primjer je bio kad je jedna pjevačica neudana ostala trudna. U ono vrijeme bilo je velikih prigovora kako takva osoba može pjevati u crkvenom zboru. On ju je prihvatio i ona je ostala članica zbora. Na taj način je sve nas učio prihvaćanju drugih. Jedne godine poklonili smo mu „aktentašnu“ jer je on imao tada torbu koja je bila zakrpana običnom špagom, a on je s takvom torbom kao dekan fakulteta išao i na posao. Mislim da je volio cijeli svijet, uvijek je bio dobronamjeran. Na probama je bio ozbiljan i znao reagirati s autoritetom. U crkvi je postajao i dječji zbor u kojem sam ja pjevala, a na probu je došao fr. Jordan tražeći pjevače za svoj veliki zbor te me tada pozvao da se pridružim velikom zboru što je bilo za mene veliki privilegij. Kad je išao u Italiju na službeni put on je nama pjevačicama donio jedan modni časopis, ja sam tada još bila dosta mala, no ovim starijim djevojkama onog doba to je bio pravi doživljaj. Pjevali smo puno njegovih pjesama, kao i drugih dominikanaca skladatelja. Za Uskrs smo pjevali Händelov  Aluluja. Sjećam se da sam s takvim strahom prepisivala dionice da ne pogriješim pa da moram pisati ispočetka. Još čuvam pismo koje nam je napisao kao obavijest o početku proba u kojem se, nakon cijelog teksta, potpisuje kao „Vaš mučenik“.

Zvjezdica Šabijan