Ova nova četa od šesnaest svetih mučenika spominje se godine 1633., 1634. i 1675. godine Svi su oni u raznim službama, kao svećenici ili svjetovnjaci, u Nagasakiju u Japanu radili za izgradnju Crkve. Tamo su mučeni strašnim mukama te pogubljeni. Tjelesa su im spaljena, a pepeo razasut. Devet od njih bilo je iz Japana, četvorica iz Španjolske, a po jedan iz Francuske i Italije. Svi su oni bili članovi Dominikanske obitelji jednog i drugog spola. Ivan Pavao II. svečano ih je 18. listopada 1987. proglasio svetima istaknuvši ih kao primjer sloge i jedinstva kršćanske zajednice..

Devet njih bili su svećenici: 

Dominik Ibáñez de Erquicia (1633.), 

Jakov Kyshei Tomonaga (1633.), 

Luka Alonso od Duha Svetoga (1633.), 

Jordan Ansalone od sv. Stjepana (1634.), 

Toma Hioji Rokuzayemom Nishi (1634.), 

Antun González (1637.), 

Vilim Courtet (1637.), 

Mihovil iz Aozaraze (1637.), 

Vinko Schiwozuka (1637.).

Dvojica su bili braća suradnici: 

Franjo Schoymon (1633.),

Matej Kohioye od Presv. Ružarija (1633.).

Dvije su bile svjetovne sestre: 

Magdalena iz Nagasakija (1634.),

Marina iz Omure (1634.).

Trojica su bili svjetovni suradnici i katehista: 

Mihovil Kuribioye (1633.), 

Lazar iz Kyota (1637.) 

Lovio Ruiz iz Manile otac obitelji, koji je ujedno i prvi mučenik Crkve na Filipinima (1637.). 

Iz Pisma ocu svetog Dominika Ibaneza iz Erquicije, prezbitera i mučenika, datirano 18. listopada l630.

Predragi oče, ovo će ti moje pismo donijeti barem neku utjehu; drugačije te ne mogu utješiti niti pokazati svoje sinovske osjećaje, niti ti biti od pomoći, osim pred Bogom, što ne zaboravljam, nego to činim svojim skromnim molitvama i žrtvom svete mise, bilo da živimo, bilo da umiremo. Isto činim za svu rodbinu i svim ljudima tamo, kojima želim svako dobro.

Već je osam godina da sam otišao iz Filipina i došao u Japan. Ovdje pak već dvanaest godina traje progonstvo kršćana i za to su vrijeme mnogi redovnici i svjetovnjaci poginuli kao mučenici. Svaki dan progon postaje žešći, a posljednje dvije godine postao je užasan. Protekle godine, krajem srpnja, došao je u grad u kojem boravim upravitelj koji je sve izlaze na kopnu i na moru zatvorio, da ne bi tko pobjegao, pa je počeo mučiti kršćane takvim i tolikim mukama, i to tako bijesno, daje vrlo mnoge naveo na otpad te su napusili vjeru u Krista…

Kad je oluja malo prestala, nastojali su uhititi redovnike, tako da su se svi sakrili, jedan ovdje, drugi ondje, zamijenivši svoju odjeću s urođeničkom; tko bi našao redovnika, dobio bi nagradu. Tako su 20. studenog uhitili jednog redovnika augustinca, a nakon tri dana u ovom gradu uhitiše prezbitera Družbe Isusove, rođena u ovom kraju. On je uhićen tako blizu mjesta gdje sam ja bio da sam o podne, preodjenuvši se, pobjegao od kuće povjerivši se Božjoj providnosti…

Sljedećeg mjeseca svibnja uhitiše jednog brata laika Reda sv. Franje. Sada su, dakle, uhićena petorica redovnika zajedno s narodom, što skupa čini oko četrdeset mučenika. Prošli su mjesec mnogi živi spaljeni, a tridesetak njih je prepiljeno pilom od trake. Okrutne su, naime, muke kojima te jadnike nastoje prisiliti da napuste vjeru: jedne po glavi polijevaju vrućom vodom pomiješanom sa sumporom, smolom, uljem i drugim stvarima kojima povećavaju muke; jedne razapinju na križ, druge opet urone u vodu da umru od studeni, a druge ukopaju do pasa pa ih polako pile pilom od trstike, tako da im se muke produže sedam do osam dana. Redovnike pak do sada ne muče drugačije nego da ih žive pale tako da drvlje stave malo podalje, kako ih plamen ne bi obavio, nego kako bi polako umirali između vatre.

Već sada ulazim u najveću opasnost, već predosjećam da će mi ovo pismo biti posljednje. Poradimo, dakle, predragi moj oče, da se u nebu vidimo zauvijek, ne bojeći se nikakva rastanka. Nemojmo se brinuti za ovaj svijet jer nam je on mjesto progonstva i odvaja nas od Boga, koji je sva naša sreća. Isto kažem svojoj predragoj sestri, neka me ne zaboravi preporučiti Bogu. Pozdravljam svu svoju rodbinu. Čuvao te naš Gospodin sve do nebeske domovine!