Uoči svetkovine svetog oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, donosimo pregled njegovog djetinjstva i ranog života u pet nastavaka.
Dominikovo djetinjstvo i sjeme buduće svetosti
O Dominikovom ranom životu, prije dolaska u Francusku, ima iznenađujuće malo podataka. Rane dominikanske hagiografije prenose pripovijesti o nesvakidašnim zbivanjima za Dominikova krštenja i opis njegova karaktera dok je bio dječak. Također se ističu njegove studiozne navike, ljubav prema karitativnom radu i asketske navade. No, ti opisi su hagiografske naravi te se ne mogu smatrati povijesno potvrđenim činjenicama nego više svjedočanstvima koja ukazuje na to u kakvog je čovjeka Dominik odrastao. Teško je uopže raščlanili koji su opisi Dominikova djetinjstva i mladosti legitimni povijesni izvori, koji su razrade i proširenja fragmentiranih sjećanja, pa i čisto hagiografska uljepšavanja. Cilj hagiografskih prikaza Dominikova djetinjstva nije historiografija, već potaknuti dominikance kasnijih generacija da od prvog dana u samostanu prime k srcu primjer kreposnog i asketskog života utemeljitelja svojeg Reda.
Pripovijest o Dominikovom krštenju pojavljuje se izvorno kod Jordana Saksonskog i njegov izvještaj znatno utječe na kasniju pisanu tradiciju: njegova je majka imala viziju kako Dominik ima mjesec na svome čelu čime se najavljuje kako će dijete na neki način obasjati ljude koji se nalaze u sjenama i tami smrti. Priča o Dominikovom krštenju gubi nešto od svoga značenja izvan srednjevjekovnog kulturnog konteksta. Pri krštenju se vjerojatno dogodilo nešto neuobičajeno i o tome se proširio glas. Ne zna se točno dogodilo niti je je važno, jer je za srednjovjekovnog čovjeka više od samih povijesnih činjenica važnije da od samog početka Dominik pokazuje znakove svetosti koju je očigledno očitovao kasnije u životu.
Opisi Dominikova dječaštva u najranijim tekstovima i kasnijoj tradiciji plod su žanrovskog hagiografskoga ukrašavanja izvornih činjenica. Naravno, stil pisanja ne poništava svjedočanstvo teksta, ali navedene tvrdnje svejedno ostaju upitne uslijed nemogućnosti da se razluče povijesne činjenice i naknadna uljepšavanja. Hagiografski tekstovi jednoglasno hvale tri Dominikove vrline: kako je često odbijao spavati u svome krevetu; kako se suzdržavao od dječačkih nepodopština; te da je bio zreo za svoju ranu dob. Time se slijedi tradicionalni hagiografski trend, koji povezuje profil sveca u zreloj dobi sa sjemenom buduće svetosti u djetinjstvu. Svetački životopis tako poručuje da je Dominik bio svetac, jer je kao pobožan dječak usvojio lekcije o suzdržljivosti, disciplini i odgovornosti kojima su ga poučavali roditelji, učitelji i Crkva.
Počevši od Petra iz Ferranda, stalno se ponavljaju tvrdnje kako je Dominik kao dječak često znao spavati na podu. Jordan Saksonski opisuje Dominika kao 'senex puer', to jest kao dijete nekarakteristično zrelo za svoju dob koje si nije dopuštalo dječju neozbiljnost, odnosno djetinjastost, kao ni mladenačku obijest. Kasniji hagiografi ponavljaju te tvrdnje doslovno u riječ. Ponavljanje istog ukazuje na kontinuitet tradicije, ali ne dokazuje temelji li se ta tradicija na povijesnim činjenicama. No povijesna točnost nije smisao hagiografskog prikaza sveca. Pripovijest o tome da se Dominik odmalena asketski odricao udobnosti kreveta, kao što je činio i kao odrasla osoba, ističe autentičnost njegovog 'ingenium', tj. urođene predispozicije prema kreposnom životu i osobnoj svetosti. Drugim riječima, svetac ne traži ni ugode ni utjehe za sebe nego vazda prikazuje svaku neugodnost i patnju kao žrtvu pred Bogom na spasenje duša. Sjeme svetačke požrtvovnosti očituje se u riječima i djelima sveca od najranijeg djetinjstva.
Izvori:
Jordan Saksonski, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, URL: http://www.domcentral.org/trad/domdocs/0001.htm
Kyle C. Lincoln, A Canon from Castile: The Early Life of St. Dominic of Osma (1170/4-1207), ProQuest LLC., Ann Arbor - SAD, 2012.