Vijesti

„Osvajanje Kleka"

2024 03 16 klek naslovna

 

U subotu, 16. ožujka 2024. s jutarnjim zvonima samostanske crkve Kraljice svete krunice u Zagrebu, koja podsjećaju na jutarnji Anđeo Gospodnji, trojica braće studenata – dominikanaca u početnoj formaciji – zaputili su se prema Ogulinu. Ne zbog turizma, premda je riječ o vrlo lijepome gradiću, ne zbog proputovanja u neki veći grad, Rijeku primjerice. Njihov cilj bio je osvojiti vrh one planine zbog koje Ogulinci ne čuju „pismu izdaleka“, Klek. Visok 1182 m, svakako nije najviši vrh kojeg su već fr. Kristijan, fr. Jakov i, dakako, autor ovoga teksta već upoznali. Kao one dvije generacije novaka koji su svoju godinu kušnje proveli u zajednici u Rijeci, svi su bili na Vojaku, kao i na Risnjaku. O tim ste pothvatima, dragi čitatelji, već imali prilike čitati na dominikanci.hr. No, unatoč tome, uspinjanje na Klek nije bilo ništa manje izazovno.

 

Krenuvši od Vučić Sela po Ferdinoj stazi, prvih nekoliko minuta bile su ubitačne, zna to većina planinskih penjača. U tim trenucima, osjetivši po prvi put vlastitu nemoć, trebalo je u principu postići „radnu temperaturu“. Nakon par trenutaka odvažno smo hitili k vrhuncima vođeni maksimom vlastitom jednom od osvajača vrhova u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji: „u'vati beštiju“. Susretali smo putem brojne informativne ploče o ogulinskom kraju i štošta toga saznali. Od jednom, eto nas na igralištu na Kneji. Znači, već smo dobar dio posla odradili. Idemo dalje! Daljnji uspon bio nam je na mahove pitoreskan, očaravajući, a na mahove nemalo težak. Trenuci prvih mahova zasjenili su poteškoće koje smo susretali kod ovih potonjih. Spojivši put s onom kraćom stazom iz Bjelskog znali smo da nam je planinarski dom relativno blizu. Korak po korak, korak po korak i našli smo se pred domom.

 

Javilo se tako i pitanje, kako sad do vrha. Promišljajući kratko uz okrjepu, mladi su dominikanci pred sobom vidjeli sajlu kao jedinu mogućnost uspona. Nije nam bilo druge, krenuli smo via ferata, zanemarivši upute na početku staze, koje bismo ipak svakome srdačno preporučili poštivati iz razloga vlastite sigurnosti. Sve je krenulo dobro, do jednog uspona gdje je autor ovog teksta, bivajući preslab za nastavak, pokleknuo i vratio se do doma, a dvojac na pariće nastavio dalje. Dok se prvi istim putem vraćao, drugi dvojac je savladao sve „vertikale“ te se slikao na vrhu uz začuđene poglede onih koji su došli drugim i lakšim, nama tada nepoznatim putem. U nekoliko sekundi uspostavila se komunikacija te smo tako došli do informacija o drugome putu. Dok su se fr. Jakov i fr. Kristijan odlučili tim putem vratiti, pisac ovog izvještaja je u njemu vidio priliku za uspon do vrha. Tako se sve malo odužilo, ali su na kraju ipak svi bili na vrhu.

 

Sad nam je slijedio povratak u Ogulin. Eh, to je bila jedna nova pustolovina. Kada smo se već okupili u planinarskome domu, shvatili smo da nam za povratak u samostansku svakodnevicu neće odgovarati istim putem ići natrag. Riječ je o putu koji će uzeti previše vremena, potencijalno je opasan, a trojac je već bio i donekle umoran. Zvat ćemo taksi do Bjelskog, to nam je lakše, činilo nam se sasvim logičnim. Nazvali smo taksi da nas pričeka u Bjelskom i krenuli smo se spuštati. U manje od sat vremena zauzeli smo stepenište napuštene kuće u Bjelskom da obnovimo vezu s taksijem, no on još nije ni krenuo iz Ogulina. Ako bi taksi i došao, to bi nam oduzelo vremena toliko da ga ništa na kraju ne bismo uštedjeli. Dosjetili smo se dvaju alternativnih opcija: stopirati prolazeće aute ili zamoliti nekog od stanovnika da nas poveze. Sva sreća, složna su braća, primivši akolitat, već negdje išla u blagoslov obitelji. Kuc-kuc, i iz drugog pokušaja jedan nas je mladi Ogulinac odlučio prevesti do Vučić Sela. Ovim mu putem od srca zahvaljujemo, znao on to ili ne znao. Nakratko smo u Ogulinu proslavili završetak ove pustolovine te smo naposljetku uspjeli stići na večernju molitvu Pete korizmene nedjelje i misu. Podijelivši u bratskom zajedništvu nakon mise vlastite doživljaje, možemo sa sigurnošću reći da je studentat Hrvatske dominikanske provincije obogaćen za još pokoju pustolovinu, a nadamo se i svaki čitatelj ovim izvještajem.

 

Fr. Mislav Matijašić, OP