"Četvrta zapovijed kaže: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Doslovan prijevod ove zapovijedi glasi: Slavi, podaj slavu ocu i majci! Slaviti nekoga znači pridati mu svu važnost koja mu pripada. Slaviti roditelje znači prepoznati u njima sredstvo Boga, izvora života. Očito je da se ovdje radi o ostarjelim roditeljima koji su izgubili svoj prirodni autoritet. I zato je potrebno sačuvati njihovu čast koju više sami po sebi nemaju, ne mogu nametnuti poštovanje prema sebi kako su to činili dok su bili mladi roditelji. A to im se sada daje stavom, načinom ophođenja prema njima.
Drugi razlog zašto slaviti roditelje leži u činjenici što su oni za onoga koga su rodili donijeli na svijet bili Božji posrednici, jer je on prvi, a oni drugi izvor života. Pa stoga ponašanje, ophođenje prema ostarjelim i nemoćnim roditeljima skoro pa jednako načinu ophođenja prema Bogu. Evo zašto se četvrta zapovijed može staviti na prvu ploču, jer je ona u stvarnosti zadnja zapovijed prve ploče koja se odnosi na Boga, a ne prva zapovijed druge ploče koja se odnosi na bližnje. Otac i majka nisu nam bližnji, on im prethode. Oni su nam dati prije bližnjih i nikada ne mogu biti oni drugi. Druge mogu izabrat, prihvatiti ili odbiti. Ali ova povezanost s roditeljima nam je dana i tu nemamo što birati.
Svako ljudsko biće ima neke elementarne potrebe. Osnovna ljudska potreba, nije da bude voljen, iako je i ona važna, nego da bude uvažen, to jest spoznaja da nekomu nešto značim. Jedini istinski način postojanja kao uvaženog jest omogućiti nekomu da bude slobodan, ne da postoji zbog mene, ali niti da ovisi o meni. Istinska ljubav je ona koja omogućuje nekome da bude slobodan i neovisan. A to pretpostavlja da smo sposobni vrednovati, uvažiti drugoga.
Biti pomognut, primati pomoć vrlo je dvoznačno. Ako nismo poštovani od onoga koji nam daje pomoć, to ponižava. Ako smo uvaženi, pomoć dobiva drugu kvalitetu, može se prihvatiti i prihvaća se bez osjećaja poniženosti. Jedan od kriterija da pokažemo da poštujemo onoga koga pomažemo jest, kako se kaže da s njim pojedemo njegovu juhu. Jer ako se uvijek samo prima, a da se nikada ne daje, to ponižava. Pa i sam Bog nam daje nešto da bi mu mi mogli uzvratiti. Na primjer vrijeme.
Jasno je da četvrta zapovijed izričito nalaže djeci brigu za materijalno zbrinjavanje njihovih starih i nemoćnih roditelja. Jasno je također da su današnji uvjeti življenja drugačiji od onih svetopisamskih, kao i to da materijalna sigurnost nije sve što im je potrebno. Naši roditelji imaju neke njima svojstvene potrebe za koje moramo imati razumijevanja, imaju svoje dostojanstvo koje treba čuvati i poštovati. Nikada se ne bi smjeli osjećati kao teret, ili kao oni kojima se dijeli milostinja.
Dati slavu svojim roditeljima možemo promatrajući njihov život i vrednujući njihov koji su uložili da nas osposobe za život koji mi sada živimo, u uvjetima koji nisu bili laki, trudili da od nas učine ljude, da nam posvjedoče vjeru kada to i nije bilo lako. Prihvatiti ih za svoj stol u svoj razgovor, pa i onda kada razgovor dosadan ili otežan zbog gubitka sluha. Ako su u sami ili u domu umirovljenika redovito ih posjećivati, nazvati, za blagdane i slavlja dovesti k sebi.
Zapovijed za roditelje. Vjerovali ili ne ali ova se zapovijed odnosi i na roditelje jer i oni imaju nezamjenjivu odgovornost za svoju djecu, ili rječnikom ove zapovijedi, dužni su dati slavu svojoj djeci. Kada se pojavi, a nažalost to se događa, da djeca imaju neku odbojnost prema svojim roditeljima, tomu nisu isključivi krivci djeca.
Naime, smisao i cilj odgoja nije da budu formirana i modelirana na sliku oca ili majke, nego da mogu odrasti i pronaći svoj vlastiti put u život, pa jednog dana i napustiti roditeljski dom i osnovati svoju obitelj, ili se uključiti u neku drugu zajednicu. Ni u jednom trenutku života djeca ne postoje da bi roditelji ispunili neku svoju želju ili potrebu, potrebno mi je dijete, imamo pravo na dijete. Ni kada su mali, nisu žive lutke, ni kada odrastu, vidi kako su dobra djece, uspješni i zaslužni roditelji, (ostvarenje želja svojih roditelja, a, osobito u biranju bračnog druga) Djeca su prije svega i iznad svega dar Božji oko kojeg se treba truditi i na kome treba Bogu zahvaliti. Postupati s roditeljima onako kako bi željeli da se s nama postupa kad dođemo u tu dob".
Zvonko Knežević, OP (lipanj, 2010.)