Vijesti

Za dominikanske studente i ove su godine, od 8. do 10. prosinca 2023. održane duhovne vježbe, kako bi se fizički i duhovno odmorili te pripremili za nadolazeće blagdane. Duhovna obnova održana je u samostanu sestara dominikanki u Šibeniku, a voditelj je bio fr. Mario Ilija Udovičić OP, župni vikar župe Kraljice svete Krunice na Koloniji.

Raspored se sastojao od jutarnje molitve i službe čitanja, potom doručka, duhovnih nagovora, srednjeg časa, zatim ručka, slobodnog vremena koje smo iskoristili za šetnju i obilazak Šibenika te večernje molitve, mise i večere. Vrijeme nas je dobro poslužilo u subotu, ali u nedjelju je ipak palo nešto kiše. Sestre su nas vrlo ljubazno i srdačno dočekale i ugostile te konačno ispratile na čemu im od srca zahvaljujemo.

Što se tiče samih nagovora, treba napomenuti da su bili kratki ali vrlo jasni, s ciljem da nas podsjete na ono zašto smo uopće odlučili pristupiti Redu propovjednika i što je bitno da nas u Redu i održi.

U prvom nagovoru podsjetili smo se temeljne konstitucije kako bi jednostavno odgovorili na pitanje: zašto smo tu? Glavni je razlog da živimo u slozi i budemo iste misli i jedno srce u Bogu što služi temeljnom poslanju Reda propovjednika: spasenje duša. Kako bi se to što uspješnije postiglo ono mora proizlaziti iz obilja i punine kontemplacije kao nutarnjeg razgovora s Bogom, pokore koja se očituje u redovničkom opsluživanju, svećenički karakter koji se ogleda u liturgijskom životu, odanosti Crkvi i papi te propovijedanju, privrženosti Kristu osobito kroz euharistijske pobožnosti i sv. misu, privrženosti Mariji kroz sv. krunicu, studiju kao temelju koji vodi do kvalitetnog apostolata.

U drugom nagovoru otvorilo se pitanje kako uskladiti redovnički i pastoralni život, što nije nimalo lak zadatak. Treba znati kako uskladiti pastoralne obveze kao što su sakramenti, povezanost sa župljanima, vodstvo različitih zajednica sa samostanskim opsluživanjem. To je stalna borba koje uvijek moramo biti spremni na nju. Ponekad ćemo se osjećati da smo više župnici ili župni vikari nego li redovnici. Pomoć u nadvladavanju takvih problema trebala bi biti samostanska zajednica kao podrška, a ne prepreka. Isto je tako važna i naša molitva te motivacija kroz glavni cilj našega poziva, da spašavamo duše. Najveća naša plaća jest činjenica da smo nekome pomogli.

Zadnji, nedjeljni nagovor donio je jedno vrlo važno pitanje: hoću li u starosti žaliti što se nisam trudio oko većeg duhovnog rasta? Zato već na početku trebamo težiti za cjelovitim ostvarenjem u Redu bilo kroz pastoral, znanstvenu djelatnost ili služenje braći u samostanu i provinciji. U tome bi svi jedni drugima trebali biti podrška u svemu dobrome što činimo, a nikako teret i prepreka. Ne smijemo također zaboraviti cijeniti sami sebe, jer smo svojim ulaskom u Red i zavjetima platili najveću cijenu: predali cijeli svoj život za službu u Božjem vinogradu. U svakoj krizi, valja se prisjetiti i obnoviti svoje zavjete i sjetiti se onog trenutka kad smo rekli Bogu svoj „neka mi bude“. Treba se svakako čuvati od oholosti i osuđivati druge radi njihovih propusta, već se treba fokusirati na sebe i smjerati popraviti svoje nedostatke te svojim primjerom pokazivati smjer drugima.

Fr. Leonardo Matinović, OP