Bartolomé Esteban Murillo, “Christ Crucified”, c. 1677 (photo: Public Domain / Public Domain)
Homilija Fr. Zvonka Kneževića (1.8.1952.-29.12.2018.), upućena vjernicima Kraljice sv. krunice u Zagrebu na Veliki petak 2016.
„Kao što vam je poznato, dragi vjernici, bogoslužje Velikog petka u Katoličkoj crkvi sastoji se i od dijela koji zovemo klanjanje križu. Svećenik postupno otkriva križ, tri puta ga pokazuje vjernicima i klanjajući mu se pjeva: „Evo drvo križa na kom Spas je svijeta visio.“ Ovo što mi vjernici na ovaj dan dosta skromno slavimo i čega se spominjemo nije ni blijeda sjena onoga što se tada u zbilji ljudske povijesti dogodilo i u određenoj mjeri nastavlja događati, a uvjeren sam da će trajati do svršetka svijeta.
A što se doista na ovaj dan oko 33. godine za vrijeme Poncija Pilata zbilo u Jeruzalemu? U tom kratkom razdoblju od svega nekoliko sati dogodio se najizravniji, najbliskiji ali i najdramatičniji susret između Boga i čovjeka, susret koji su iščekivali i željeli svi prethodni naraštaji ljudskog roda, a vjerujem da čežnja za takvim susretom nije nimalo splamsala do dana današnjeg, naprotiv iz dana u dan sve se više povećava, raste i jača.
Čovjek je napokon dobio ono za čim je čeznuo i što je želio, dobio je prigodu da se sa svojim Bogom sretne oči u oči, i to ne samo da mu postavi neka pitanja, iznese sumnje i nedoumice, nego da ga optuži, da mu sudi i presudi, i to više ne u odsutnosti nego u nazočnosti. I Bog se predaje sudu čovjeka, uzurpatorskom sudu koji mu postavlja provokatorska pitanja:
Je li istina da si ti svemoćan, da si kralj, dobar, pravedan, milosrdan? Toliko neizlječivih bolesnika, ucviljene djece, ranjenih, gladnih, poniženih, prezrenih, izdanih, iznevjerenih, napuštenih, odbačenih! Toliko konclogora ograđenih bodljikavom žicom, ratova, zbjegova, prirodnih katastrofa! Toliko ljudskih bića potpuno isključenih iz obične ljudske sreće, sreće koja proizlazi iz jednostavne spoznaje da sam poštovan, voljen, nekomu potreban, nekomu nešto značim i vrijedim! Što je istina? Što si učinio, što činiš? Odgovori, opravdaj se! Zar cijela ljudska povijest, pa i povijest spasenja nije i povijest neprekidnog čovjekovog suđenja Bogu i njegovim postupcima.
Križem Kristovim Bog plaća cijenu za veliki dar slobode kojim je obdario jedino biće koje je stvorio na svoju sliku, biće koje može misliti na svoga Stvoritelja, koje mu se može obratiti, stupiti s njim u razgovor i reći mu ti. I ostaje dosljedan pred tim darom, ne žali, ne uzmiče. I zato se prepušta sudu čovjeka. A kako se, ako tako smijem reći, drugačije i mogao opravdati pred ljudskom poviješću tako izmučenoj, krvavoj, prepunoj patnje i boli, nego da u središte te povijesti stavi upravo Kristov križ i jer je Emanuel - s nama Bog - podijeli čovjekovu sudbinu i sudjeluje u njegovim bolima, patnjama i stradanjima.
I nikada Bog nije tako snažno očitovao svoju privrženost čovjeku, nikada nije tako radikalno bio Emanuel - s nama Bog - kao na križu. Na križu je pokazao i svoju svemoć slobodno, svojevoljno prihvaćajući patnju, bol i stradanje. Dok je visio i umirao predlagali su mu: „Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati!“ No on je odbio taj izazov, nije prihvatio, odbio je tu ponudu. Ostao je na križu do kraja i jedino što mu je preostalo jest da kao i svi koji su trpjeli i patili, trpe i pate i koji će trpjeti i patiti krikne: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“
I da nije bilo ove agonije i ovog krika: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ i smrti na križu, istina da je Bog ljubav ostala bi prazna fraza, pusta tlapnja, riječ bez značenja i sadržaja. Upravo na križu Bog se očitovao kao ljubav koja sve podnosi, ljubi do kraja, do posljednje kapi krvi, do posljednjeg daha, do smrti. Evo takav je Bog. Ako je ovaj susret pokazao istinu o Bogu, pokazao je istinu i o čovjeku koji svome Bogu dosuđuje križ, križ koji nije rezultat istine i pravde nego podmukle urote: „Ne nalazim na njemu nikakve krivnje“ govori Pilat, ali istodobno hladno, cinično presuđuje: „uzmite ga vi i razapnite!“
Evo čovjeka, evo što čovjek čini s Bogom, optužuje ga, izruguje, ismijava, pljuje, udara po obrazu, kruni trnovom krunom i na križ razapinje. To je istina o čovjeku. Takav je čovjek. Evo čovjeka - upravo takvog čovjeka Bog ne napušta, ne odbacuje, niti osuđuje, nego ljubi, spašava, za njega trpi, podnosi nepravednu osudu i umire na križu. Ovo je istina o Bogu. Takav je Bog Isusa Krista. Pred ovom istinom i pred ovom tajnom koju nikada nitko nije, niti će shvatiti i razumjeti, pred Bogom, radi nas ljudi i radi našega spasenja, raspetom i umrlom na križu - dođite i poklonimo se“.