Vijesti

U spomen na 800. obljetnicu prvih općih skupština Reda (1220, 1221), zaključno promišljanje

Orden Dominicos respetar distancias impuestas 2214088635 14419781 660x371

 

Fr. Gerard Timoner, OP

Učitelj Reda propovjednika

 

Zahvalan sam bratu Timothyju, Carlosu i Bruni na njihovim pronicljivim prisjećanjima i promišljanjima o našim općim skupštinama. Sigurno su, poput sv. Dominika, služili Redu kao putujuća braća, posjećujući braću i sestre po cijelom svijetu. Doista, izvanredni aspekt njihovih putovanja nije bio samo odlazak na „hodočašće“ Reda, tj. posjećivanje provincija i samostana, nego hodanje s Redom od jedne opće skupštine do druge. Oni su nam dali ne samo izvještaj o „dobrim stvarima koje su vidjeli i čuli“ (Dj 4, 20) na svojem putu, već su nam predstavili važne lekcije i razloge za hodanje zajedno na putu prema Bogu. Ova dinamika zajedničkog putovanja jasno je navedena u pravilu koje je sv. Dominik usvojio da Red bude „jednog srca i jedne duše na putu k Bogu“. Za Augustina se jedinstvo duše i srca, tj. zajedništvo čini statičnim, bez izričite svrhe. Stoga dodaje: na putu prema Bogu.

 

Isus je pozvao prve učenike da ga slijede, da se zapute na put (hodos) s Njim, da uče od Njega, koji je Istina, Put i Život (Iv 14, 6). U trenutku kad su ostavili sve kako bi Ga slijedili, učenici nisu u potpunosti shvaćali kamo će ih takvo putovanje odvesti ili kako će promijeniti njihove živote ili živote drugih. No vrijeme koje su proveli živeći s Isusom i slušajući Ga oblikovalo ih je u zajednicu učenika i na kraju u svjedoke i propovjednike uskrsnuća. Biti s Isusom na putu važna je kvalifikacija: „potrebno je da jedan od ljudi što bijahu s nama čitavo vrijeme tijekom kojega je među nama živio Gospodin Isus... bude s nama svjedok njegova uskrsnuća“. Na sličan način, formiranje u životu i poslanju Reda je conditio sine qua non cjelovitog sudjelovanja u upravljanju Redom. Iz toga razloga, brat tek nakon više godina formacije postaje član samostanske skupštine.

 

Priča o dvojici učenika na putu za Emaus predstavlja elemente koji nam mogu pomoći da rastemo u našem „zajedničkom upravljanju“ (KKN VII) ili „skupštinskom upravljanju“ (RFG, 16). Njih su dvojica hodali zajedno, baš kao što je Isus rekao onima koje je poslao da propovijedaju Kraljevstvo. Međutim, oni su odlazili iz Jeruzalema, zajednice apostola, jer su izgubili nadu: „nadali smo se da će on biti taj koji će otkupiti Izrael“. Zatim je Isus hodao s njima, objašnjavao Sveto pismo i lomio kruh. Slušanje Riječi otvorilo im je um, lomljenje kruha vratilo im je nadu!

 

U Crkvi je euharistijsko okupljanje (synaxis) najosnovniji, dakle najopćenitiji izraz i aktualizacija „sinodalnog“ obilježja Crkve. Možda je upravo iz tog razloga Opća skupština u Trogiru 2013. potaknula braću: „Naše nas Konstitucije podsjećaju da je konventualna (samostanska) misa najjasniji znak jedinstva Crkve i Reda. Stoga je bolje da samostansku misu koncelebriraju braća svećenici“. Dok zaključujemo ovo pismo, pozivam vas da razmislite o dijelovima Euharistije, sakramentu koji nas svaki dan okuplja, i vidite kako će nam oni pomoći da rastemo u našem zajedničkom obliku upravljanja.

 

Okupljeni u ime Trojstva. Euharistija započinje znakom križa i zazivom Trojstva. Fr. Bruno pronicljivo gleda na obrnutu prozivku skupštinara i uvodnu molitvu na posljednjoj Općoj skupštini u Biên Hòi: „Duh nas spaja i čini našu različitost znakom zajedništva, a upravo u tom vidu možemo reći da 'slavimo' svoje skupštine“. Skup koji je sazvan u ime Boga znači da mu se djela čine u Njegovo ime. U dubokom smislu, Crkva postaje Kristov sakrament jer postaje nositeljica Njegove Prisutnosti: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20). Stoga, kad nastanu podjele ili se u zajednici očituju linije loma zbog razlika u nazorima ili uvjerenjima, vrijeme je da zastanemo i savjesno razmislimo je li prianjanje uz takva razdjeljujuća uvjerenja uistinu učinjeno u Božje ime i otkriva li Kristovu prisutnost u njihovoj sredini.

 

Pomirenje. Okupljanje sazvano u ime Trojstva potiče zajedništvo činom pomirenja s Bogom i jednih s drugima. Confessio peccati slavi milosrdnu Božju ljubav i izražava želju da se ne dopusti da razdjeljujuća sklonost grijeha stane na put jedinstva: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar” (Mt 5, 23-24). Ako su odluke koje donosimo na jednoj skupštini u konačnici radi pomoći u propovijedanju Evanđelja, tada je uvjerenje da je “pomirenje važan put do nove evangelizacije” vrijedno našeg ozbiljnog razmatranja.

 

Molitveni dijalog. Unutar euharistijskog slavlja slušamo naviještanje Riječi Božje i njezino razjašnjenje u homiliji. U biti, propovijedanje Božje riječi je dijaloško: da bi propovijedanje doista prenijelo Božju poruku, propovjednik i njegovi slušatelji moraju razmatrati o Božjoj riječi; da bi propovijed dotakla srca ljudi, propovjednik mora pažljivo slušati životne situacije svojeg naroda. Ova dijaloška struktura u liturgiji paradigma je za dijalog u zajedničkom razlučivanju: prije nego što slušamo jedni druge, najprije moramo u molitvenom razmišljanju slušati Božju riječ kako bismo uistinu mogli razabrati Njegovu volju za našu zajednicu. Govoreći bilo s Bogom bilo o Bogu, sveti je Dominik utjelovio ovo dvostruko slušanje. Brat Timothy je istaknuo da je naša „demokratska struktura“ uistinu dominikanska „ako su naše rasprave i glasovanja pokušaj da čujemo Božju Riječ koja nas poziva da hodamo putem učeništva“. Brat Carlos istaknuo je „horizontalnu“ dimenziju ovog dijaloga koji je ukorijenjen u pojmu misericordia: „suosjećanje donosi poniznost u naše propovijedanje - poniznost za koju smo spremni slušati i govoriti, primati i davati, kako bismo mogli utjecati i biti pod utjecajem, biti evangelizirani i evangelizirati“.

 

Pričest. Milost (res tantum) euharistije je zajedništvo s Bogom i jednih s drugima. “Euharistija stvara zajedništvo i potiče zajedništvo”. Rođenje Crkve na Duhove događaj je u kojem su se združili ljudi koji su doslovno dolazili s različitih cesta. Oplemenjena sposobnost ove ekklesiae da prigrli različitost, da istinski bude katholikos, dovela je mnoge narode s „različitih cesta i društvenih slojeva“ u jedinstveni smjer, kao muškarce i žene koji su prvenstveno znani kao pripadnici Puta, hodos“ (Dj 9, 2; 19, 9.23; 22, 4; 24, 14,22).

 

Poslanje. Ite, missa est. Pričest je usmjerena prema bivanju poslanim, prema misiji. Onaj tko prima svetu pričest nagnan je dijeliti, donositi Isusa drugima. Slično tome, naše bratsko zajedništvo uvijek je usmjereno izvan nas samih, prema poslanju, naviještati Evanđelje do kraja zemlje (Dj 1, 8).

 

U općoj skupštini braća dolaze iz svih dijelova svijeta slaviti naše zajedništvo kao dominikanci. Nakon završetka skupštine odlaze kući u svoje provincije. Koliko god to izgledalo paradoksalno, čak i kad se rastanu i odu u različite smjerove, nastavljaju hodati zajedno, jer svi mi pripadamo obitelji sv. Dominika, lumen ecclesiae, a imamo jedno poslanje: Kristovo svjetlo, Utjelovljenu Riječ, zračiti svijetu.