Vijesti

U spomen na 800. obljetnicu prvih općih skupština Reda (1220, 1221), 4/4

2021 08 18 Ucitelji

 

Fr. Bruno Cadore, OP

Učitelj Reda propovjednika 2010 - 2019

 

Na posljednjoj Općoj skupštini, ne znajući zašto i vjerojatno nehotice, zamolio sam glavnog tajnika da prozove skupštinare ne prije uvodne molitve, kojom započinje izborni proces (kako je to uobičajeno), već nakon nje. Poslije sam bio jako sretan zbog toga jer me to više nego ikad osvijestilo o otajstvu zajedništva koje predsjeda našim skupštinama. Duh je taj koji nas okuplja i čini našu različitost znakom zajedništva i u tom smislu možemo reći da „slavimo“ svoje skupštine. U tom trenutku u Biên Hoà nije bilo velike buke niti snažnog naleta vjetra, a ipak je to doista bio trenutak Duhova, okupljajući fratre s različitih krajeva svijeta, konstituirajući ih kao tijelo, potičući ih na zajedničku potragu za načinom na koji su namjeravali predložiti fratrima iz Reda da nastave zajedničko putovanje proglašavajući bliskost Kraljevstva. Odgovarajući „Ad Sum!“, svaki fratar traži svoje mjesto u dugoj tradiciji Reda, a kad čuju ovaj odgovor, svi postaju svjesni stanja Reda i njegovih novih lica i mjesta; tko su fratri i gdje su, oni kojima je Dominik danas rekao da idu, proučavaju, propovijedaju i osnivaju samostane! Prilika je to da se zahvali za djelovanje Duha koji pokreće i prati Red na njegovu putu susreta sa njegovim suvremenicima u cijelom svijetu!

 

Dominik je bio u pravu kad je sazvao prve opće skupštine na blagdan Duhova. U osnovi, mislim da je glavni zadatak općih skupština, kao i provincijskih, vikarijatskih i samostanskih skupština, odjek poziva da se slijedi put koji su otvorila Djela apostolska, jer upravo na taj način Crkva postaje ono što je pozvana biti: zajednica braće i sestara čije se jedinstvo gradi pozivanjem drugih da pozdrave radosnu vijest Isusa Krista i po njoj žive. Nije li to ono na što nas papa Franjo neprestano podsjeća kad nas poziva da „hodamo zajedno“ i poziva nas na „bratstvo“? Otajstvo zajedništva koje promiče Duh u srcu ljudske povijesti!

 

No, poput sakramenta, skupštine su znakovi ovog otajstva jer izlažu Riječi milosti i istine vrlo konkretnu ljudsku stvarnost. Drugim riječima, skupštine pokazuju da je zajedništvo - a mogli bismo reći i bratstvo - spor, strpljiv i ponekad težak posao. Poput „djela“ stvaranja nečeg novog, o čemu je apostol Pavao tako dobro govorio kada je pisao o stvaranju koje stenje u porođajnim bolovima. Skupštine okupljaju braću koja se ne poznaju, a ipak se međusobno prepoznaju, susreću se i razgovaraju o idejama koje se možda međusobno isključuju, ali pritom žele ostaviti po strani svaku isključivo pravo na istinu kako bi doista „s drugima tražili nove puteve“ prema istini“; one okupljaju kulture toliko udaljene jedne od drugih, ipak s uvjerenjem da je svaka nezamjenjiva i da nijedna nije samodostatna u pogledu otkrivanja bogatstva evangelizacije. Kad sve to vidimo, kako ne možemo u tome vidjeti spor rad koji dovodi do tog velikog okupljanja koje je prorekao Izaija (Iz 60)? Ponekad, možda i prečesto, možemo doći u napast razmišljati o skupštinama kao gotovo teoretskoj „vježbi“, ne baš učinkovitoj, previše složenoj, daleko od konkretne stvarnosti. I onda svodimo skupštine na Akte koje ponekad jedva čitamo ili ponekad dolazimo u napast čitati i kritizirati kao da je riječ o eseju! Ali mislim da ovo znači zaboraviti otajstvo skupštine kao nečega što daje oblik pustolovini ovog okupljanja (ad-venire). Zajedništvo u Crkvi ne znači formiranje „radne skupine“ koja može tvrditi da će njezina evangelizacija biti učinkovita jer je postavila ciljeve i strateški plan! To prije znači zajedničko putovanje grupe muškaraca i žena koji su pritom ispunjeni željom da otkriju da su u Kristu braća i sestre čiji je cilj unijeti nadu žetve u srce povijesti. Zajedništvo u Crkvi ne čini četa sijača koji teže učinkovitim rezultatima, već vrlo krhko bratstvo nomadskih žetelaca koji odlaze u svijet u potrazi za tragovima Duha, uvjereni da će to moći učiniti sve dok neprestano proširuju svoje bratstvo na one s kojima im se daje prilika da otkriju otajstvo prijateljstva za sve. U središtu ovog zajedništva u Crkvi, Dominikov Red pozvan je biti znakom ove pustolovine.

 

Naše su skupštine također instrumenti zajedništva kad si dopuštaju da budu trenuci kad braća iz cijeloga svijeta, ili iz četiri kraja provincije, ili opet iz raznolikih mjesnih apostolskih obveza, slave milost koju im je Bog dao da budu žeteoci ove vrste. Naše skupštinsko okupljanje prigoda je za ovu vrstu proslave, kao što se može vidjeti u bratskim susretima, u novim prijateljstvima koja se stvaraju, u skupštinama iznenada ujedinjenim u jedinstvenom poticaju zahvalnosti za takve i takve temelje... Ovo su povlašteni trenuci kad možemo naučiti da, iako postoji legitiman ponos u iznošenju onoga što činimo ovdje ili ondje, postoji i radost koja je duboka, i mnogo uzbudljivija, u otkrivanju snage propovijedanja drugih; često imaju apostolsku odvažnost, misionarsku hrabrost i evanđeosku vjernost o kojima se možda nikada ne bismo usudili razmišljati. Moramo neprestano tražiti najbolje načine nadilaženja nepromišljenog etiketiranja s kojim riskiramo otkidanje „mesa“ svetog propovijedanja. Umjesto toga, moramo omogućiti provincijama i entitetima Reda da se međusobno upoznaju dok međusobno dijele svoju povijest i čitanje znakova vremena, te se tako međusobno usvajaju i prepoznaju kao članovi istog „svetog propovijedanja“, ujedinjeni istim pozivom naviještanja svijetu radosne vijesti o Božjem prijateljstvu za sve.

 

Tijekom svoje službe često sam osjećao, slušajući ovog ili onog brata ili sestru, ili posjećujući ovu ili onu zajednicu, da sam u prisustvu muškaraca i žena koje je uistinu zahvatila tajanstvena moć Riječi, a što sam razum nije mogao objasniti, kao što je i nadišla sposobnost ljudskog srca da prihvati toliko milosti. Tada sam počeo sanjati kako bi naše skupštine mogle biti mjesto na kojemu će se podijeliti i prenijeti ovo preobilje milosti Riječi, jer je to temelj našeg zajedništva. Kako bismo inteligenciju srca skupštine stavili u prvi plan, inteligenciju koja će voditi njezino razlučivanje, nije dovoljno razmjenjivati ​​ideje ili analizirati stvarnost, moramo si dati i sredstva da dirnemo srca, da ih nekako okrznemo. Na kreolskom pjevaju prije evanđelja „Pawol Bondye apral blese kè nou“. Kako možemo osigurati sredstva koja bi omogućila pustolovinu međusobnog propovijedanja na skupštini koje će „raniti“ svačija srca? Nije li iz takve rane rođeno zajedništvo?

 

Naše opće skupštine imaju tri karakteristike koje pomažu odgovoriti na ovo pitanje. Prvo, njihov sastav. Zastupljenost na skupštini ne odgovara samo broju ljudi, već nastoji odraziti raznolikost propovijedanja. Provincije su predstavljene kao entiteti, na način koji se razlikuje ovisno o broju fratara, ali i dajući prostor specifičnostima svakog mjesta na koje je Red poslao fratre da „proučavaju, propovijedaju i utemelje samostan“.

 

Druga značajka je pozivanje sve braće da sudjeluju u pripremi opće skupštine. Zasigurno, možemo biti prilično ponosni na elemente koji strukturiraju naš trenutni način obavljanja stvari: načine predstavljanja (izbor definitora i socijusa koji ne predstavljaju prvenstveno ili samo određeni broj ljudi, već stvarnost propovjedničkog poslanja utvrđenog na određenom mjestu), izmjenjivanje skupština sastavljenih na različite načine (definitori, provincijali, izborna), pred-skupštinska povjerenstva i radne skupine, šira distribucija izvješća na skupštini, molbe koje su braća poslala na skupštinu (čiju praksu bez sumnje treba dodatno promicati).

 

Treća značajka odražava ono što je brat Vincent de Couesnongle volio nazvati „demokratskom potragom za jednoglasnošću“. Zapravo, naša vezanost za „demokraciju“ nije prvenstveno usmjerena na donošenje većinskih odluka, već na provedbu načina „razgovora“ među nama koji dopušta nastanak usmjerenja koje mogu podržati svi. U vrijeme kad se gotovo posvuda pojavljuje kriza povjerenja u politiku, način života Reda izražava nepokolebljivo povjerenje u sposobnost ljudi da razgovaraju, raspravljaju, mirno se bave idejama i argumentima te pokušavaju primijeniti „kolektivnu inteligenciju“, na koju se svi mogu osloniti, kako bi zajedno formulirali najbolje moguće rješenje za dato pitanje. Kako se često događa da dolazimo na skupštinu s određenim brojem ideja, kako bismo se suočili s nekim pitanjima i riješili ih, pa izlazimo iz rasprave začuđeni kad vidimo kako je skupština postupno krenula u smjeru na koji nitko nije pomislio, usuđujući se promijeniti pitanje, vjerujući bratu ili skupini na koju nitko ne bi pomislio, iščekujući put koji je možda neočekivan, ali koji se ipak čini daleko prikladnijim!

 

Stoga mi se čini da opće skupštine Reda svjedoče u Crkvi kakva pustolovina može biti okupljanje (ad-venire) u zajedništvu radi evangelizacije Riječi života i istine, u vjernosti početnom prijedlogu Dominika, koji je sanjao o služenju poslanju Crkve u svijetu. I ovo je bio put njegove svetosti...