Propovijedi

Ne kaže se uzalud kad nešto radiš, „radi to sa srcem ili nemoj nikako!“ Čovjek koji radi bez srca je zapravo najveći gubitnik, i najveći siromah, jer je na gubitku i kad želi pokazati kako nešto čini, kako nešto daje... Ako nekome daješ ono što ti ne treba, što si zapravo dao?! Ne govori li to dovoljno o tvojoj ljubavi, i tvome odnosu prema toj osobi. A onome koga zaista voliš, daješ ono što i sam voliš, ono što ti je najdraže. Bogu ne trebaju naši novci, ali čin naše darežljivosti i odricanja govori gdje je naše srce. Što svako od nas ubacuje u božju riznicu? Svatko ubacuje ono što nosi u sebi, a Bog u našim činima upravo na to gleda.

Današnje evanđelje na jedan blizak način otkriva nam kako Božje oko gleda na sve ljude. Isus promatra što ljudi čine, ali ipak na jedan drugačiji način od naše uobičajene znatiželje. Božjem oku ne promiče ono bitno... , i to se uračunava: Koliko naime čovjek u onome što čini prinosi sebe... LAŽNA VRIJEDNOST je kad se čovjek oslanja više na ono što ima (kod sebe) nego na ono što daje (od sebe)... Krist je dao samoga sebe za nas, za naše spasenje. Ne dakle jedan dio sebe, nego čitavoga sebe. Razmislimo samo što je ta njegova darežljivost donijela svakome od nas... E sada, u usporedbi s njim, što ja osobno činim, dajem? Koliki je iznos takvog davanja koji bi imao onu neprolaznu vrijednost u riznici Božjega Hrama? Koliko se zapravo dajem, u onome što činim, za svoju obitelj, za svoju zajednicu, za svoju Crkvu? Ima li mene u tome?! Ili za njih dajem od onoga što mi je suvišak, ono što bih ionako bacio?! U tom slučaju nema ni mene u toj obitelji, ni u toj zajednici, niti u Crkvi. Koliki su samo „glavni“ po raznim „društvancima“, i tamo se daju potpuno, dok ih nema u onome što je njihova zadaća i gdje su pozvati davati se...

Ondje gdje bi trebali biti i dati se oni odjednom nemaju vremena, prezauzeti su, i sve im tu ide na živce, pa prigovaraju kako „svi“ od njih nešto traže... Kolike samo obitelji pate zato što je neki otac (muž), neka majka (supruga) bio tek osoba koja je tu davala nešto od svoga viška, a ne svoje srce, odnosno sve što ima, „sav svoj žitak“... Dati svome bližnjemu ... od svoga viška, odnosno od onoga što ti ne treba je kao poručiti im: „Višak si mi“, „Ne trebaš mi!“, „Mogu bez tebe...“ I onaj vjernik koji misli kako je dajući jedan iznos novca Crkvi riješio svoje obaveze s tom Crkvom, govori o tome da on svojim srcem uopće ne pripada toj Crkvi, te da za njega Krist nije uopće u središtu promišljanja... A Krist gleda koliko sam dao sebe: jer toliko nekome pripadam koliko sam mu dao sebe. Koliko ja doživljavam u sebi da ona hramska riznica traži potpuno izručenje moga bića..., i to ne zato što bi ta riznica osiromašila bez mene nego zato što sam ja potpuni gubitnik bez nje...

Poznajem jednog oca koji je doživio „brodolom“ u braku, i prema kojemu su povrh toga zakoni ove države bili jako nepravedni jer su neke „veze“ udesile da on svoje dijete može viđati samo jednom tjedno po sat vremena. Srce toga oca se cijepa jer ne može svoje dijete viđati svakodnevno, što mu ne može davati svoje srce. Njemu nije problem dati i čitavu svoju plaću za svoje dijete, ali njegovo srce pati jer ne može grliti svoje dijete potpuno kao otac. On zna da nikakvi novci ne mogu nadoknaditi čovjeka, (a to je ono što se daje i dolazi iznutra). Na sličan način svako ljudsko srce pati ako se ne izručuje čitavo svome Bogu od kojega je zapravo čovjek primio sve što ima... koliko na osnovu toga pripadam Kristu? koliko sam srcem u njegovoj riznici?

Petar Galić, OP

Isus nas želi poučiti o drugačijoj vlasti: vlast Isusovih učenika je služenje. Tko dakle želi biti prvi treba biti svima sluga i poslužitelj. Služenje čuva srce za Isusa... “On zadire u moju privatnost!” – vikao je jedan čovjek nasred ulice protiv svoga susjeda zato što je par kokošiju onoga ušlo u njegovo dvorište. Susjed se ispričao ne uzvraćajući na viku, te tiho vratio svoje koke. Drugi susjedi su zbog vike onoga mislili kako je on u pravu, te su i oni loše govorili o tom susjedu. Niti tjedan dana poslije došli su neki ljudi iz elektre i otkrili kako se baš onaj galamdžija podmuklo prespojio na susjedovo brojilo i kako je onaj susjed umjesto njega plaćao njegovu struju. Vika se tako razotkrila kao maska i pokrivalo lopovluka. Sad je svim susjedima bilo žao što su onako pomislili o onom susjedu, te su ga od sada svi počeli cijeniti. Naučili su tako jednu važnu lekciju. Postoji neka druga privatnost i neka druga vlast...

U jednom malom mjestu bližili se lokalni izbori, a čovjek, koga su svi znali pod nadimkom „Cicko“, želio je pošto poto osvojiti poziciju. Dosjetio se kako lokalna cesta dijelom prolazi pored njegova imanja i da je njegov pokojni djed prije pedeset godina ustupio dio imanja za proširenje ceste. A baš je to sada želio iskoristiti za postizanje svoga cilja. Uranio Cicko i dok su svi još spavali posred ceste zabio kolce i sve povezao žilet žicom. Što to radiš Cicko ? – pitali su ga mještani, iznenađeni prizorom – Kako ćemo prolaziti? Ako me izaberete na visoku funkciju, ako svi glasate za mene, uklonit ću ove kolce i žilet žicu – iznio je Cicko svoj razlog i svoj plan. Ali Cicko, ti nisi stručan, nemaš škole za to – uvjeravali su ga ljudi. Lako ćemo mi za stručnost. Položaj sve mijenja! Samo vi mene izaberite – bio je odlučan Cicko. „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ (Mk 10, 35), čuli smo u današnjem evanđelju.

Ne podsjeća li ovaj zahtjev Ivana i Jakova pomalo na ovu priču o Cicku. I oni su mislili kako se s položajem sve mijenja i da se treba osigurati na vrijeme... Da, puno se toga s vlašću promijeni u glavama ljudi, u njihovu ponašanju. Međutim, promjena na bolje ne događa se s položajem i novcem, nego s promjenom u srcu. Tražiti položaj prije promjene u srcu vodi zlouporabi položaja, otimačini i gaženju preko leševa. Isus je zato jasan u zahtjevu svojim učenicima – … tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj… (vidi Mk 10, 42-45). Isusova vlast je služenje drugima, a to često traži lom u sebi, ugasnuće svojih želja! Učenik Isusov mora biti spreman piti iz kaleža Isusove žrtve...

Tko ne prođe školu evanđelja i ne živi po nauku Isusa Krista, taj će krasti struju svome susjedu, ucjenjivati za svoj položaj i vikati na sav glas po onima koji su najmanje krivi (kako bi sakrio svoje lopovsko srce i svoje tiranske želje). Vlast bez služenja je gušenje... Jožek malo popio gemišteca, pa se povjerio svom prijatelju Štefu.

„Znaš Štef, nije mi išlo, a onda sam se pomolil. Rekel sam – Bogek moj, daj mi peneze! I krenulo me, peneza ko u priči. I znaš, tad sam se nečeg setil: Vidi, i Bogek me sluša, samo me ova moja žena ne sluša. Stalno mi se prijeti…“

„Jesi joj dal te peneze o kojima pričaš?“, upita ga Štef.

„Pa jesi ti normalan! Ak to učinim bit ću joj sluga.“

„Možda, ali tako ćeš joj osvojit srce, a tko vlada u srcu on je glavni.“, mudro ga je savjetovao Štef.Nakon nekog vremena dolazi Jožek Štefu, pa će mu sav sretan: „Imal si ti prav. Moja žena sva igra oko mene, a naročito kad se primiče datum plaće. Osjećam se kak ti kralj, a ne sluga kak sam mislil.“

Prava vlast osvaja srca služenjem, potpunim predanjem. Služenje čuva srce za Isusa i utvrđuje ga u vjernosti.

Petar Galić, OP