Propovijedi

Narod je išao za njima jer je gledao čudesne znakove što ih je Isus činio na bolesnima... Sva četiri evanđelja donose ovo izvješće u kojem Isus umnaža kruh i ribe te hrani mnoštvo... Riječ je dakle o nečemu jako važnom (najvažnijem) za nas. Bio je to čudesni znak što ga Isus učini (vidi Iv 6 ...). Znak nas upućuje na nešto (na nekoga) što tražimo... Znamenje koje je Isus učinio hraneći mnoštvo upućuje nas na Njegovo značenje za nas.

ŠTO JE TO ŠTO NAS HRANI? Što i tko umnaža kruh?

Ako bi svatko od nas dao (vrijednost) pet kruhova i dvije ribice svakome bi bilo dovoljno i još bi preteklo. Nezadovoljstvo kod mnogih dolazi od tuda što misle kako oni imaju malo pa nemaju što dati, a često traže kruha povrh pogače: to je nezahvalnost i sebičnost... Sebičnost je mnogima ugasila srce i ljudskost, pa koliko god imali nemaju zadovoljstva, jer je Bog samo ondje gdje se dijeli i daruje... Polazište za sebedarje je Bog sam! Blagoslovljeno je ono što se dijeli. Svi mi primamo iz Isusove ruke, od njegova Srca, da bismo sami mogli to činiti, po njegovu primjeru...

ŠTO JE TO ZA TOLIKE?

Koliko puta mi i samome prođe takva napast kroz glavu u vidu misli – Što imam ja novoga dati tolikima? Neki vjernici znaju doći u ispovijed pa mi se u neugodi kao ispričavaju - Velečasni, uvijek isto. Uvijek isti grijesi. Ne, nisu isti grijesi, jer one si već prije ispovjedio. Ovo su novi grijesi i treba ih sada ispovjediti. Uvijek iznova potrebni smo Božjeg milosrđa. Isto tako, iako svaki dan mi trebamo kruh, ali uvijek je to novi kruh. Uvijek iznova imamo potrebu za hranom i za Božjim milosrđem. Zato narod ide za Isusom i zato smo iznova potrebni čuti njegovu riječ... Koji puta se čini kad čujemo navještaj evanđelja – Hej, pa to smo već čuli. Ipak, čuti njegovu riječ čini čudo u onima koji su čuli: Riječ se umnaža u srcima tolikih koji su je čuli.

BLAGOSLOVLJENO JE ONO ŠTO SE DIJELI I DARUJE...

On sam je naša hrana! Svima nam treba hrana iz Isusove ruke, jer to je hrana za život svakog čovjeka. Kad se najviše ogleda ljubav? Onda kad nemoć postane potpuna... Tada u čovjeku proradi njegovo srce i pokazuje se ima li uopće srce i kome pripada. Božje se Srce uvijek daruje i lomi za čovjeka, a čovjek koji je zaista Božji daje od sebe ono što ima i može. Koliko je tko Božji i što tko nosi u srcu, i kome zaista pripada možda je dobar primjer 38-godišnji Vincent Lambert koji je 2008. godine teško stradao u automobilskoj nesreći i od tada je posve ovisan o pomoći i darežljivosti ljudskog srca. Kakvo je bilo srce njegove žene Rachel pokazalo se 2013. godine kada se odlučila za skandalozni francuski zakon o pasivnoj eutanaziji iz 2005., bez pristanka i traženja samog Vincenta.

Međutim, nakon toga su se u borbu za Vincentov život uključili njegovi roditelji zatraživši nastavak liječničke skrbi. Njegova majka napisala je: „Ovo je plač jedne majke koja pati i koja je svakoga dana u strahu za svoga teško bolesnog, ali živog sina. Napisala sam knjigu kako bih rekla istinu o Vincentu, koji ne vegetira, već je hendikepiran. Moj suprug i ja svakoga dana gledamo što se događa, a na svaki naš dolazak u bolnicu on emotivno reagira. Ne može govoriti, ali razgovaramo u šutnji. Žele usmrtiti Vincenta, a to nije isto što i pustiti ga da ode. Želimo samo preuzeti brigu za svoga sina sve do kraja“, napisala je Viviane Lambert. Majka i otac žele preuzeti brigu za svoga sina do kraja... Nije li to govor Božji i Božja hrana za spas čovječanstva! Nemoćni Bog na križu postao je hrana i spasenje čovječanstva i prilika za sve koji je žele... A što će tko primiti ogleda se kroz ono što je tko spreman dati. I baš dok je on visio na križu razotkrile su se svačije nakane, otkrilo se što tko nosi...

ŠTO BOG OD NAS TRAŽI? Samo ono malo što mi možemo dati od sebe, a onda on sve čini za nas... Ovdje je dječačić koji ima pet kruhova i dvije ribe. Ali što je to za tolike? – rekao je Andrija Isusu. A bilo je sasvim dovoljno da je postalo dragocjena hrana za čitavo mnoštvo. Ono što dajemo postaje kao jeka koja nam se vraća... Otac i njegov sinčić šetali se dolinom među visokim planinama i dječačić uzvikne: “Ah tata, kako je lijepo ovdje!” Iznenada se začuje glas koji je dolazio s planine:

“Ah tata, kako je lijepo ovdje!”Iznenađeni dječak zaviče još jače: “Tko si ti?”

Ali čuo je glas koji je ponovio: “Tko si ti?”

Na to dječak ljutito vikne: “Kukavico! Zašto mi se rugaš?”

Glas mu međutim odgovori: “Kukavico! Zašto mi se rugaš?” Dječak sada pogleda na svog oca i upita ga: “Tata, tko je to?”

“Sine”, reče otac, “obrati pozornost.“ Tada otac viknu: “Divim ti se!“ Glas odgovori: “Divim ti se!” Otac ponovo uzviknu: “Predivan si!” Glas reče: “Predivan si!” Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek čekajući odgovor.

Otac mu objasni: “Sine, ljudi ovo zovu ‘jeka’, ali to je u stvari ‘život’. Život nam vraća ono što dajemo.“

Ako primamo iz Isusove ruke onda i u nama mora proraditi njegovo Srce. Ako slijedimo njegov primjer, slušamo njegove riječi onda će i njegov život odzvanjati u nama. U suprotnom vratit će nam se sve one ružne stvari koje smo slijedili ili slušali ili činili. Da bismo bili hrana drugima, život drugima, prilika drugima, svima nam je najprije potrebna takva hrana iz Isusove ruke. Stisnuto srce nosi mnoga prokletstva u sebi, a blagoslov je u sebedarju. Nebeski Oče, ti si nam dao svoga ljubljenoga Sina, i taj dar ne prestaje nas okupljati i hraniti kruhom života. Ujedno ta darežljivost svaki put nas podsjeća i poziva na darivanje za druge. Mi smo njegovi svaki put kad slijedimo njegov primjer, a tada nam je ondje zagarantirana njegova blizina koja umnaža blagoslov.

Petar Galić, OP

Krist je onaj koji nas okuplja kako bi nam dao mir u sebi i mi smo dužni s tim ciljem okupljati druge za Krista. Samo pastiri koji su našli odmor u Isusu mogu donijeti Isusa u nemirna i umorna ljudska srca. Odmorni pastiri daju odmor stadu. Naš je pravi odmor u življenom odnosu s Isusom i njegovim naukom. Samo ovo ispravno usvojeno možemo prenijeti i svjedočiti drugima u svakidašnjici. Tada se događa prema Božjoj riječi: Na poljanama zelenim mi daje odmora....

Prvo čitanje: Jr 23, 1-6

Israel je bio nalik stadu ovaca koje su njihovi pastiri zapustili, za koje se nisu brinuli. Zbog nemara i pokvarenosti pastira ovce su se raspršile. Zato će ti pastiri odgovarati! Međutim, Bog ne prepušta stvari slučaju, jer mu je stalo do njegovih ovaca, odnosno njegova naroda. Zato po proroku obećava kako će sam poduzeti nešto veličanstveno i kako će sam skupiti raspršene ovce i kako će im podići prikladne pastire... Povrh svega obećava im podići “izdanak pravedni” (Jr 23, 5) koji će im donijeti spasenje, a zvat će se ‘Jahve, Pravda naša.’ Jasno je kako u tome prepoznajemo Isusa Krista.

Drugo čitanje: Ef 2, 13-18

Svi su ljudi prije Krista bili izgubljeni, raspršeni, razdvojeni nepoznavanjem Boga i međusobnim nerazumijevanjem… U Isusu Kristu sve se promijenilo. On je raspršene priveo Bogu i omogućio im da postanu narod Božji, a svakom čovjeku da se zove dijete Božje. Bog okuplja sve ljude u svoju blizinu po žrtvi Isusovoj. Njegova je žrtva uklonila udaljenost i donijela nam mir. Upravo je nemir (neizmirenost s Bogom) ono što vodi lutanju, izgubljenosti. Kristova žrtva omogućila nam je izmirenje, omogućila nam je da možemo zadobiti identitet djece Božje i da možemo Boga zvati Ocem.

Evanđelje: Mk 6, 30-34

ŠTO JE PRAVI ODMOR?

Apostoli su izvijestili Isusa o svemu što su učinili i naučavali. Ono što je omogućilo apostolima uspjeh upravo je njihovo redovito okupljanje oko Isusa, njegova blizina. On mora biti polazište svakog našeg djelovanja i mjesto našeg povratka. Što je pravi odmor? Može li se odmoriti čovjek koji je iznutra nemiran toliko da ne može u miru sjediti niti nekoliko minuta? Isus je vidio takvo stanje ljudi koji su se strčali pred njih sa svih strana. Izgledali su pogubljeni i iscrpljeni (ophrvani). Čovjek treba odmor ne samo za svoje tijelo, nego još više i još prije za svoju dušu. Opterećena duša unosi nemir u čitavo tijelo, u čitavoga čovjeka. U Isusovoj blizini mi uviđamo potrebu za cjelovitim odmorom. Tako, kao što su apostoli od Isusa primili naputak za samotnim mjestom i odmorom u osami s Njim, tako svaki čovjek nužno treba pronaći takvo mjesto (i vrijeme) za sebe u osami s Isusom.

Gospodin potiče svakoga od nas: Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto i otpočinite malo. Bez toga nećete moći funkcionirati, nećete moći ostati vjerni, nećete izvršiti svoju zadaću... Ljudi su čuli kako Isus potiče svoje učenike da otpočinu na samotnom mjestu, pa su i sami poželjeli biti na takvom mjestu. Zato su ih pratili onamo. Pastiri su potrebni takvog mjesta za počinak, ali potreban ga je i vjerni puk. Svatko treba u sebi poslušati taj poticaj Isusov i potražiti mjesto gdje će biti dovoljno vremena da njegov nauk odmori i ozdravi našu dušu i naše srce... Gospodin najbolje poznaje naše potrebe. On će progovoriti našemu srcu i opskrbiti nas svim potrebnim. Potražimo ga što češće na onom samotnom mjestu gdje čeka na nas da nas odmori u sebi.

Petar Galić, OP