Relevantnost svetog Tome Akvinskog za današnje teološke izazove

fr. Thomas J

 

U prijevodu fr. Mislava Matijašića – dominikanskog bogoslova, donosimo razgovor s fr. Thomasom Josephom Whiteom, učiteljem svete teologije u kojem je istaknuta važnost Tome Akvinskog i tomističke tradicije u suočavanju s ključnim izazovima za teologiju danas. Razgovor je objavljen na mrežnim stranicama Reda propovjednika. Brat Thomas Joseph White je Rector Magnificus Papinskog sveučilišta svetog Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu.

 

Što Vam znači da ste od Učitelja Reda primili naslov učitelja svete teologije?

 

Koliko razumijem, papa Benedikt XI. je stvorio naslov “učitelj svete teologije” 1303. godine, i taj naslov ima u Redu propovjednika složenu povijest, kojoj su doprinijele brojne znamenite osobe. Čini se korisnim uočiti to podrijetlo, što može ishoditi obećanjem i nadom za život Reda. Sukladno suvremenim Konstitucijama, „učitelj svete teologije“ se udjeljuje braći kako bi se označila važnost zalaganja, vlastitoga dominikanskom Redu, prema akademskoj teologiji, filozofiji i povezanim disciplinama, osobito kad taj rad doprinosi širemu poslanju Katoličke Crkve i općem dobru akademije. Možda sam u tome pogledu dao skroman javni doprinos akademskim raspravama u kristologiji i trinitarnoj teologiji, osobito u engleskom govornom području. Kada pomislim na brojne velike teologe i filozofe kojima je iskazana ova čast prije mene, osjećam da je to u mome slučaju nezasluženo, no svejedno sam vrlo zahvalan učitelju Reda, njegovu vijeću i članovima moje provincije. Uzimam naslov „učitelj svete teologije“ kao osobni poziv (u kojem ću, bez Božje pomoći, podbaciti) na veću ljubav i poznavanje Boga i na ustrajniju i gorljiviju bratsku službu drugima.

 

Kao učitelj svete teologije i tomist, prema Vašemu mišljenju, što Red trenutno ima teološki ponuditi Crkvi i svijetu?

 

Srećom, Red ima mnoštvo ponuda, koje su žive i dobre, u biblijskim i patrističkim studijima, analizi srednjovjekovnih predaja, modernoj sistematskoj teologiji, povijesti Crkve, kanonskome pravu, filozofiji, koje su istodobno „svevremenske“ i suvremene. Intelektualni život Reda je polifonija, ne monotonija. Istovremeno, možemo sa sigurnošću reći, na temelju i povijesti Reda i njemu vlastitoga konstitucionalnog pristupa, kao i neprekinutoj ustrajnosti učiteljstva, da studij svetog Tome i promicanje tomističke filozofije i teologije ima središnju (ali nikad isključivu) ulogu u dominikanskome Redu. Oko toga nema spora.

 

Dodatno, rekao bih da se teologiji u Crkvi danas postavljaju tri ključna izazova: Prvi je odsustvo dostatne upućenosti na povijesne teološke „spomenike“, uključujući poznavanje Pisma, patrističkih uvida i dogmatskih nauka. Prisutna je povijesna amnezija i odsustvo istinski poviješću obilježenog učenja koji zahvaća katolike svih vrsta, bili oni više „progresivni“ ili „tradicionalni“. Drugo, postoji odsustvo dostatne zaokupljenosti strogo filozofskim razmišljanjem, uključujući metafiziku i filozofsku antropologiju, kao i proučavanje prirode. Ne možemo susresti naše suvremenike ako nam nije moguće govoriti o modernim znanostima ili o tome što ljudska osoba jest, unutar teologije, sa suvislog i dubokog filozofskog gledišta. To je također istinito i za govor o Bogu: filozofija je nužna. Treće, postoji zanemarivanje poglavito sistematične suvremene teologije u Crkvi danas. Jedna je stvar učiti u teologiji o povijesnom smjeru i odlukama, a druga je stvar sagledati teologiju sistematično u svjetlu novih pitanja, poput smisla stvaranja u odnosu na moderne znanosti ili naravi ljudske duše suočenoj s umjetnom inteligencijom, ili zašto je vjera u Trojstvo važna u religiozno pluralističkom svijetu, gdje muslimanski apologeti i post-kršćanski sekularisti preispituju razumnost vjerovanjâ Novoga zavjeta.

 

Sveti Toma Akvinski i tomistička tradicija doista su od pomoći u sva tri vida. Sveti Toma se prisjeća „spomenika“ prethodne predaje, od Pisma i otaca, upućuje na sabore, te se odgovorno bavi prethodnim izvorima. On sustavno promišlja filozofske postavke, koristeći se, čak i u teologiji, naravnim razmišljanjem na odgovarajući način te se hrabro bavi novim pitanjima njemu suvremenog svijeta. Tradicija koja za njim slijedi pokazuje nam primjere te misli kroz stoljeća, osobito utjelovljene u primjerima poput Tome de Vija Kajetana i Francisca de Vitorije.

 

Kako se studij tomističke tradicije promiče u Crkvi?          

 

Dvije stvari se načelno događaju u tomističkim studijima danas. Prvo, postoji sve dublje povijesno istraživanje svetoga Tome, koje zastupaju velike osobe poput Etiennea Gilsona, Marie-Dominique Chenua i Jean-Pierre Torrella. Taj se studij danas proširuje, sveobuhvatnije promatra povijesne izvore svetoga Tome, patrističke, filozofske, uključujući i arapske izvore, te se na nov način usredotočuje na njegove biblijske komentare. Dodatno, ovaj, akademski uspješan intelektualni pokret trenutno proučava povijesnu važnost glasovitih komentatora tomističke tradicije, kao što su netom spomenuti [Toma de Vio Kajetan i Francisco de Vitoria, op. prev.], pokazujući kako su se razvijale ideje svetoga Tome u dijalogu s drugim školama misli (franjevačkom ili isusovačkom) ili kasnijim izazovima povijesne kulture (izazov protestantske teologije, misije u Americi, uspon prosvjetiteljstva). Ovdje možemo zapaziti da se nešto stvarno otkrilo, s povoljnim ishodom za svetog Tomu, a što ne nalazimo gotovo ni kod koje druge srednjovjekovne ili antičke osobe, osim možda kod Aristotela i Augustina. To je dobra vijest, ali nije razlog za zanemarivanje drugih velikana poput Alberta i Bonaventure, Škota i Ockhama, koji zahtijevaju više pozornosti.

 

Druga stvar koja se događa je buđenje nečega što bismo mogli nazvati suvremeni tomizam, pod utjecajem načela svetoga Tome, tj. njegovih naučnih pogleda u filozofiji i teologiji. Dakako, osoba poput Jacquesa Maritaina i Charlesa Journeta služe kao simbolički prethodnici toga modernog pravca, no u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća došlo je do opadanja zanimanja za svetog Tomu u brojnim područjima Crkve. Danas se to mijenja na različite načine. To isprva vidimo u takozvanom „analitičkom tomizmu“ u engleskom govornom području (Alasdair Macintyre, John Haldane, Eleonore Stump) koji se sada proširuje i na europski kontinent (Roger Pouivet, Giovanni Ventimiglia). To također nalazimo u suvremenom pravcu kojeg ljudi ponekad nazivaju ressourcement tomizam, a riječ je o teološkom pokretu koji je izniknuo većinom u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Osobe poput Gillesa Emerya, Serge-Thomas Bonina i Matthewa Leveringa bili su u tom pogledu vrlo utjecajni. Njihov rad je s drugima potaknuo obilje suvremenih knjiga i doktorskih radnji u katoličkoj teologiji koji se bave tomističkim pristupima osnovnih tema katoličke dogmatike. Posljedično, svjedoci smo novih tomističkih djela na temu teologije Crkve, sakramenata, milosti, ljudskog djelovanja, kao i Trojstva te kristologije.

 

Prema vašem mišljenju, koji je najvažniji doprinos svetoga Tome kršćanskoj teologiji?

 

Neki nalaze nadahnuće u svetome Tomi kao uzoru intelektualnog života u službi vjere. Vodi pozornost o izvorima, ozbiljno uzima suprotstavljena stajališta, iznosi dobre argumente, nastoji uspostaviti određena načela te ih razumno i sustavno objasniti.

 

Sa svime se time slažem. Međutim, čini se da tvrdnja da je sveti Toma svojevrstan doctor communis – dobrano nadmašujući dominikanski Red – za Crkvu, znači nešto više. U pitanju je njegov pravi nauk glede naravi stvarnosti. Pod tim bi se svakako moglo misliti na njegova metafizička načela, uključujući njegovu ontološku raščlambu naravi i glasovitu razliku između biti i bitka, koja dopušta dublje razumijevanje ustrojstva naravi i stvaranja. Njegova teološka antropologija je izvanredna, dobro predstavljena u Sumi teologije II-II. Njegovo hilemorfističko viđenje razumskog živog bića i njegova raščlamba ljudskih čina su vrlo duboke. Međutim, sveti Toma je također prodoran i pronicljiv učenik otajstva Presvetog Trojstva i utjelovljenja, Kristova života, njegove namjesničke smrti i uskrsnuća, kao i sakramenata. Ne bi bilo preuveličano kada bi se reklo da, kada ga u vezi s tim temama netko čita, dolazi do boljeg razumijevanja katoličke tradicije, uključujući proglase učiteljstva i izričaje vjerovanja. To ne znači da sa svetim Tomom završava teologija, ali ukazuje da on pruža zajedničku lingvističku, dogmatičku i sintetičku raščlambu katoličke vjere koja je u skladu s filozofskim realizmom i zdravim razumom te da zauzvrat može graditi mostove prema drugim teoretskim disciplinama i praktičkim znanostima.

 

Je li etici potreban doprinos tomističke etike?

 

U načelu nemam na to ništa izvorno reći. Argumenti Anscombe, Macintyrea i Pinckaersa su me uvjerili da je moderna etika pala u brazdu deontologije (Kant/Rawls/liberalizam) i utilitarizma (Hume, Dewey). Iz te slijepe ulice nema izlaska bez povratka na etiku kreposti, koja je baština Aristotela, Cicerona, svetoga Augustina, svetoga Tome i sličnih. Dodatno, s etikom kreposti je uključena i dublja antropologija, koja ljudsku osobu shvaća kao razumsko živo biće, sastavljeno od organski raspoređenog tijela i duhovne duše na način tvari i oblika. Taj prikaz, koji nije reduktivan ni dualistički, uskladiv je s modernim evolucijskim znanostima ali također razumijeva ljudsku osobu s obzirom na razumske motive i slobodno željenu ljubav. Usmjeren je prema etici sreće, umjesto etici dužnosti ili one puke koristi ili užitka.

 

U moralnoj teologiji možemo vidjeti kako je izostanak takve vrste analize vodio do nesposobnosti katoličke misli za razumijevanje i preuzimanje odgovornosti za dugogodišnji moralni i političku nauk katoličkog učiteljstva. Neizbježno se upada u legalistički pozitivizam (bilo onaj koji je krut i strog, bilo onaj popustljivi), koji je stvarno kazuistika bez antropoloških osnova, ili se napušta predaja u zamjenu za novu antropologiju samoostvarenja gdje je osobna iskrenost i autentičnost ono što zbilja vrijedi (etike „temeljnog opredjeljenja“) ili pak gdje je etika prvotno terapeutska vježba u otkrivanju samoga sebe i gdje moralne norme mogu biti neprekidno prevrednovane uz pozivanje na vlastita psihološka i sociološka usmjerenja.

 

Ono što nedostaje u svim tim modelima je dublje razumijevanje ljudske naravi, ljudskih nagnuća i sreće koja se postiže kroz razumsko traganje za moralnom izvrsnošću, ili za krepošću. Danas su tekuće rasprave o recepciji i tumačenju Veritatis Splendor i Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. u cjelini povezane s tom povijesti zbrke u etičkoj filozofiji i moralnoj teologiji.

 

Druga stvar koju ovdje treba zamijetiti je da je gotovo cjelokupan korpus modernog socijalnog nauka Crkve, glede političkog života, zajedničkog dobra, ljudskog dostojanstva i prava, različitih dobara koja sačinjavaju društvo, značenja moralnosti i zakonodavstva, obitelji i slobode religijskog opredjeljenja, izveden više ili manje izravno iz nauka svetoga Tome. Samo krenuvši od njegove misli se može početi razumijevati ta moderna predaja koja se razvija od Lava XIII. nadalje. Primjenjivanje svetoga Tome na tom području uz to ima prednost da dopušta objedinjenu i cjelovitu moralnu teologiju koja osobni duhovni život i pojedinačno etičko ponašanje vidi kao nešto nerazrješivo vezano uz politički život i zajedničko dobro. Taj je pogled realističan i pomaže da se izbjegnu umjetne polarizacije u Crkvi i u javnome životu. Evanđelje se tiče života u cijelosti, i sukladno tome nas Crkva izaziva u svakom pogledu. Bog brine za našu svetost života kroz osobnu molitvu, liturgijsku vjernost, čistoću, upravljanje novcem, društvenu pravednost i mir, brigu za okoliš i očuvanje umjetnosti. Ne možemo ukloniti neka od tih dobara, a isključivo povlastiti druge. Mjerilo našeg moralnog života jest ljudska osoba i zajednica, iznutra pokretani vjerom, nadom i ljubavlju te usmjereni prema Bogu kao prvotnome dobru.

 

S kojim se teološkim izazovima danas suočavamo?

 

Na području sjeverne polutke nastavljamo se suočavati s izazovima religiozne ravnodušnosti, porasle sekularizacije, osvita materijalizma/scijentizma i s brojnim etičkim prijetnjama koje proizlaze iz potrošnje materijalnih sredstava, medijske zasićenosti i nove bioetike koja manipulira ljudskim životom. Prisutna je i opasnost od netolerantnog sekularnog društvenog okvira koji je u porastu, a koji nastoji istisnuti religijske glasove iz javne kulture, uključujući sveučilišta. Kako nam je analizirati i konstruktivno (a ne tek osuđujuće) odgovoriti na te kulturalne izazove?

 

Istovremeno, dajući pozornost izazovima modernoga svijeta, akademski teolozi često zanemaruju rastuće kulture, koje postaju većinske. Katolička se Crkva tek treba ozbiljno zaokupiti s muslimanskom religijskom tradicijom na intelektualnoj razini, na način na koji se, primjerice, bila zaokupila s marksizmom ili prosvjetiteljskim racionalizmom. Postoji i pravi izazov dubljeg razumijevanja i tumačenja hinduističkih religijskih tradicija, kao i bavljenje popularnom kineskom kulturom danas, koja predstavlja ogromnu priliku za evangelizaciju, ali koja također zahtijeva analizu i razumijevanje. Također, koja je budućnost afričkog kršćanstva, koje će biti tako ključno za budućnost Katoličke Crkve i kako možemo bolje razumjeti otkrića i nove mogućnosti za živahnu katoličku teologiju iz afričkog područja?

 

Naglašavajući sve te relevantne teološke probleme sadašnjice, ostaje važno sjetiti se onoga što je bitno. Nijedan se od gore navedenih problema ne može navesti ili konstruktivno promatrati ako se najprije ne posjeduje produbljeno znanje katoličke tradicije: dogmatskog naučavanja učiteljstva, svetopisamskih i patrističkih izvora, bitnog razlikovanja teoloških škola i najboljih predstavnika moderne katoličke dogmatske i moralne teologije. Bez tog prethodnog utemeljenja, koji primarno ostaje starovjekovnog mediteranskog i srednjovjekovnog europskog podrijetla, gotovo da je nemoguće napredovati u poznavanju katoličke teologije. Cjelokupna katolička teologija treba uzeti u obzir oba polja utjecaja na realističan način.

 

Želite li nešto dodati?

 

Ako je čitatelj stigao dovde, mogu mu zahvaliti na strpljivosti. Zahvalan sam Redu propovjednika za čast da služim kao katolički svećenik koji nastoji crpsti iz tradicije svetog Dominika, svetog Tome Akvinskog i svete Katarine Sijenske. Zahvalnost je prikladan čin osobe koja je primila milost. Ustrajavanje dominikanske teološke škole na prvenstvu milosti u svakom dobrom ljudskom činu usmjerenom prema Bogu čini mi se istinitim, bilo teoretski bilo u smislu vlastite ovisnosti o Bogu.

________________________________________

 

P. Thomas Joseph White je Rector Magnificus Papinskog sveučilišta sv. Tome Akvinskoga (Angelicum) u Rimu. Potječe iz jugoistočne Georgije u Sjedinjenim Američkim Državama, P. White je studirao na Sveučilištu Brown, gdje se obratio na katoličanstvo. Svoj doktorski studij je završio iz teologije na Sveučilištu Oxford. Red propovjednika mu je dodijelio naslov „Magister in Sacra Theologia“ 2023. godine, a Katoličko sveučilište u Americi mu je dodijelio počasni doktorat iz humanističkih znanosti 2022. godine. Autor je brojnih knjiga i članaka među kojima su Wisdom in the Face of Modernity: A Study in Thomistic Natural Theology (Sapientia Press, 2011), The Incarnate Lord, A Thomistic Study in Christology (The Catholic University of America Press, 2015) Exodus (Brazos Press, 2016), The Light of Christ: An Introduction to Catholicism (Catholic University Press, 2017), The Trinity: On the Nature and Mystery of the One God (Catholic University Press, 2022), and Principles of Catholic Theology. Book 1: On the Nature of Theology (The Catholic University of America Press, 2023). Jedan je od urednika časopisa Nova et Vetera, nosi naslov „Distinguished scholar“ pri McDonald Agape Foundation te je član Papinske akademije sv. Tome Akvinskog.