Šesta vazmena nedjelja - B

00 Masolino Sveti Petar propovijeda

 

Prvo čitanje je iz Djela apostolskih (vidi Dj 10, 25-26. 34-35. 44-48) i prikazuje nam silazak Duha Svetoga na pogane koji su slušali navještaj apostola Petra. Bog želi doprijeti do svakog bogobojaznog čovjeka koji je otvoren onome što naviješta Crkva.

 

 

Drugo čitanje je iz Prve Ivanove poslanice (vidi 1 Iv 4, 7-10) i riječ je o zahtjevu života u međusobnoj ljubavi kao mjerilu našeg poznavanja Boga i pripadnosti Bogu. Koliko smo zaista Božji vidi se po tome koliko živimo po Isusu Kristu, koji je očitovana ljubav Božja prema nama.

 

Ivanovo evanđelje (Iv 15, 9-17) je nastavak onoga od prošle nedjelje, kad smo slušali govor o trsu i lozi koja je na trsu i koja ne može drugačije donijeti urod. Isus danas tu povezanost uspoređuje s ispravnom ljubavlju i prijateljstvom, pa kaže: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.“

Isusova žrtva za nas govor je o Božjoj ljubavi i pravom prijateljstvu koje se preko nas želi prenijeti i onima za koje to najmanje očekujemo...

 

TKO SU MOJI STRANCI I POGANI SPREMNI ZA BOŽJA IZNENAĐENJA?

 

Stranci, pogani su mjesto Božjeg iznenađenja za mene. Kako ću im ja osobno navijestiti Božju riječ i osloboditi se predrasuda i samim time straha od one prilike koju im Bog želi kroz mene pružiti. Prva stvar koju moram danas shvatiti i usvojiti je to da Bog nije pristran nego mu je mio svaki čovjek koji ga se boji i čini pravdu (vidi Dj 10, 34-35). Može li me dakle Bog približiti njima, a njih meni? I tko su oni zapravo, kako ću ih prepoznati i upoznati?

 

Jednom prilikom dolazi mi gospođa i kaže da bi željela krstiti svoje dijete, jer da ona ne želi da joj njezin sinčić dalje živi kao poganin. Bilo mi simpatično kako se gospođa svečano izražavala u svom zahtjevu. „Nema problema gospođo, samo recite mi što je s ocem djeteta, odnosno vašim mužem? Jeste li vas dvoje crkveno vjenčani? Je li sve u redu s vašim brakom?“, želio sam znati. „O da, crkveno smo vjenčani, ali samo zato što sam ja to inzistirala.

 

Ali inače vam on, dragi moj velečasni, ne vjeruje.“, izjavila je gospođa, sigurna u svoje poznavanje stvari. „Dobro, ali bar ga pozovite da dođe na krštenje vašeg zajedničkog djeteta, iako on kako kažete ne vjeruje. Jer ipak je pristao na vaše crkveno vjenčanje.“, predložio sam gospođi i ona je rado pristala. Bilo mi je čudno što se to ona sama nije bila sjetila.

 

Na dan krštenja, pri dijelu obreda kad se traži odricanje od đavla i ispovijest vjere u Trojedinog Boga, uslijedilo je iznenađenje. Kad sam pitao „Odričete li se đavla...?“, najglasniji i najjasniji bio je upravo taj muž „nevjernik“. „Odričem!“, čulo se iz njegovih usta jasnije nego iz usta supruge. A pri upitu „Vjerujete li u Boga...?“, opet je njegov glas odzvanjao tri puta „Vjerujem!“.

 

Pogledao sam s upitnikom prema gospođi, a nakon krštenja ona je pristupila svome suprugu i upitala ga: „Kako to da ti sad odjednom vjeruješ?“ „Draga, nije to bilo odjednom, samo me ti nisi nikada o tome pitala? Ti si stvorila o meni predrasudu zbog moje obitelji. Ali ja sam tebe, još prije nego smo se upoznali, primijetio kad si izlazila iz crkve na trgu i na tvom licu je tada bilo nešto, nešto drugačije.

 

Uvijek sam želio otkriti što je to, i evo, na putu sam.“ Bila je to očito ljubav Božja koja se očitovala u Isusu Kristu i koja želi doprijeti do svakog otvorenog srca. Bog je za nas pun iznenađenja, i trebamo ih očekivati i biti spremni suradnici za njih. Pozvati svoga bližnjega Kristu znači otvoriti se u ljubavi za ono što mu Božja ljubav želi donijeti u srce. A Božja iznenađenja nas baš ondje čekaju ako samo malo zakoračimo...

 

Petar Galić, OP