• Propovjednici Istine – Samostan i crkva Svetoga Križa, Dubrovnik - Gruž (nastavak 4/12)

  • 1
  • 800. obljetnica dominikanaca na hrvatskim prostorima – epizoda 5/12

  • 1

joomla social media module

SAINT MARGARET News Article

 

Na traženje Reda propovjednika, vjernika laika i posvećenih muškaraca i žena iz cijeloga svijeta, kao i kardinala i biskupa, papa Franjo 24. travnja 2021. odobrio je ekvipolentnu kanonizaciju blažene Margarete od Castella.

Učitelj Reda propovjednika fr. Gerard Francisco Timoner III. u svojem pismu dominikanskoj obitelji istaknuo je kako je svetost braće i sestara u Redu „vidljivi znak vitalnosti i relevantnosti Reda“ te da kanonizacija Margarete od Castella predstavlja „obnovljenu potvrdu da je dominikanski život, u svoj svojoj punini i bogatstvu, doista 'put do svetosti'“

 

Datum službene ceremonije upisa blažene Margarete u knjigu svetih – za vrijeme euharistijskog slavlja u Città di Castello pod predsjedanjem kardinala Marcella Semerara, prefekta Kongregacije za kauze svetaca – bit će naknadno objavljen.

 

Cijelo pismo Učitelja Reda možete pročitati ovdje, a u nastavku životopis nove dominikanske svetice.

 

***

 

Margareta je rođena oko 1287. godine u dvorcu Metola, u Massa Trabaria (na granici između Umbrije i Marche), nedaleko od Mercatello del Metauro, na području Crkve. Njezin otac Parisio bio je gospodar dvorca i zvali su ga „cattano“ (kapetan), titula koja je već pripadala njegovim precima; majka joj se zvala Emilia. Ali dijete je rođeno slijepo i deformirano, a njezini plemeniti i bogati roditelji nisu mogli podnijeti sramotu koja je vrijeđala ponos obitelji. Tako je otac zatvorio svoju kćer u ćeliju pored crkve u dvorcu kako bi „sramota“ ostala skrivena pred očima svijeta. Djevojčica je ovu odluku prihvatila bez pobune i sačuvala je svoj mir netaknutim. Rano djetinjstvo provela je u samoći, posvetivši se molitvi i razmatranju, u zajedništvu s Bogom, u dubokoj tišini i duhovnom miru.

 

Nakon kratkog boravka u dvorcu na rijeci Metauro, koji je bio nužan zbog vojnih previranja u regiji, roditelji su je odveli u Città di Castello, na grobnicu Jakova († 1292.), franjevačkog laika redovnika koji je nedavno bio umro na glasu svetosti. Nadali su se da će uspjeti izliječiti njihovu kćer, ali se dugo očekivano čudo nije dogodilo. „Nakon neuspjeha u ovom krajnjem pokušaju“, piše biograf iz četrnaestog stoljeća, „ostavili su je u Castellu, bez sažaljenja, samu i bez skrbi, lišenu svake ljudske pomoći“.

 

Neko je vrijeme bespomoćna djevojka živjela kao beskućnik, proseći za kruh, a zatim je utočište pronašla u malom gradskom samostanu sv. Margarete. Ali ovo je bio samo kratki predah zato što je njezino ponašanje – vrlo stroga askeza koju je obdržavala i opomene koje je upućivala – izazvalo zavist sestara. Budući da se nisu mogle usporediti s njezinim primjerom bez premca, sestre su je protjerale, uz brojne uvrede i napade. Nakon što je opet bila iznevjerena, Margaretu je napokon prihvatio duboko pobožan bračni par, Venturino i Grigia koji su joj osigurali malu sobu u gornjem dijelu njihova doma, kako bi se mogla slobodno posvetiti molitvi i razmatranju. Njihovu velikodušnost Margareta će nagraditi tako što će svoju iznimnu karizmu staviti u službu svojih posvojitelja i njihovog kruga rođaka i prijatelja. Posvetila se formaciji i kršćanskom odgoju djece svojih dobročinitelja, bila je nježan i autoritativan vodič za mnoge ljude koji su joj se obraćali za savjet i utjehu, a više je puta zaštitila svoje prijatelje od ozbiljnih opasnosti. Također se brinula za siromašne i nesretne grada. Iako je bila slijepa i bogalj, uspjela je biti suosjećajna sestra za sve nevoljnike.

 

U kući Grigije i Venturina djevojka je provela ostatak svog kratkog i jednostavnog života, dijeleći svoje vrijeme između molitve, kontemplativnog života i djelatne ljubavi. Uvijek je postila, jedva ikad spavala, a kad bi zadrijemala, ležala je na podu a nikad na krevetu. Sudjelujući u Isusovim patnjama, Margareta se osjećala vezanom za svog nebeskog Zaručnika, poistovjećivala se s njim i ovaj zajednički život pružio joj je neizrecivu sigurnost i radost. Nakon što je obukla pokornički habit braće propovjednika odlazila je svakodnevno u njihovu crkvu, gdje se svakodnevno ispovijedala i s velikom predanošću sudjelovala u euharistijskom slavlju. Često je doživljavala prekrasna ushićenja tijekom mise.

 

Kad se njezina bolest pogoršala pozvala je braću da joj udijele crkvene sakramente, zahvalila je Bogu i umrla u savršenom spokoju duha 13. travnja 1320. – u dobi od 33 godine.

0
0
0
s2sdefault