Ispis

2021 03 29 n k p

 

Kao što to obično biva, i ovaj planinarski put je započeo ranim buđenjem s tipično ljudskom dvojbom: ustati ili odustati? Prevagnuo je onaj glas koji je rekao „Ustani!“, jer ovo nije samo obični planinarski put, već ujedno i molitva, vrijeme koje ćemo posvetiti Njemu.

 

U svakodnevici se nerijetko pomučimo izdvojiti vrijeme za Njega, vrijeme koje ćemo provesti u tišini s Njim i to je ponovno primjer onog ljudskog u nama, ali srećom u nama ima nešto veće od onog čovječjeg. Kada, ako ne sada? U vrijeme korizme, u to milosno vrijeme u kojemu smo pozvani ostaviti ono ljudsko po strani i posvetiti vrijeme Njemu.

 

S tim mislima krenuli smo na još jedan planinarski duhovni put na Ivanščicu. Prilikom vožnje na sjever svi smo ostali iznenađeni činjenicom da je od našeg posljednjeg duhovnog puta u Samoborskom gorju na vrh Sv. Gere prošlo već devet mjeseci.

 

Okolnosti koje su nam poremetile ne samo planinarske planove, nego čitav život su naša realnost od koje ne možemo pobjeći, nego samo pokušati izvući ono najbolje iz njih i veseliti se novoj prilici u kojoj možemo slaviti Boga, na jedan od meni najljepših načina – u zajedništvu i na planini.

 

Budući da je vrijeme korizme odlučili smo planinariti uz pobožnost Križnog puta. Nulta postaja bila je u mjestu Belec – u crkvi Sv. Marije Snježne. Stručnjaci za umjetnost bi rekli da je crkva jedan od najljepših primjera, biser barokne umjetnost, a ja ću kao laik reći da nakon prvog, jutarnjeg pogleda na unutrašnjost crkve zaboravljate na sve dvojbe koje su vas mučile u zoru.

 

U tijeku jutarnje mise, pater Domagoj nas je htio ohrabriti stihovima iz psalma, usporedbom Ivanščice kao našeg Siona i blagoslovom križa koji ćemo nositi na vrh. Ne znam treba li kriviti propovijed, barok ili jutarnje sunce, ali naši koraci su se činili lakima i poletnima.

Krenuli smo korak po korak, postaju po postaju, kao i sam Isus.

 

U grupi nas je bilo osamnaest pa je svatko od nas imao priliku samostalno ili s nekim svojim Šimunom Cirencem nositi netom blagoslovljeni križ između postaja. Na stazi su se izmjenjivali sunce i vjetar, prašina i blato, tišina i pjesma. Zrna krunice su prolazila kroz prste između postaja, između sjena drveća kod kojih bismo stali, i pored prvih proljetnih visibaba se poklonili križu na kojem je visio Spas svijeta.

 

U spokojnom hodu vrijeme je proletjelo i našli smo se pred samim vrhom, na posljednjoj postaji. Iako nas je sunce poslužilo za okrjepu i par fotografija za uspomenu, jak vjetar je ubrzao naš povratak u nizinu. Kažu da sve što je lijepo kratko traje, kao i korizma, ali nakon svega je bitno da učimo vidjeti ljepotu u muci i u znoju i da se trudimo da na planini i u životu u nama prevagne onaj glas koji kaže „Ustani!“.

 

Ivana Janković

 

0
0
0
s2sdefault
powered by social2s